Recenzija: Game of Thrones – Prva sezona

Ova recenzija namijenjena je onima koji su pogledali prvu sezonu Igre prijestolja – sadrži spoilere i detalje radnje posebice iz posljednjih dviju epizoda. Ukoliko želite pročitati komentar na seriju bez spoilera, upućujemo vas na recenziju prvih dviju epizoda serije, koja ne sadrži nikakve detalje radnje te članak sa prvom dojmovima nakon premijere, sa aspekta čitatelja Martinovih romana.

Završila je prva sezona Igre prijestolja i sada bez suzdržavanja mogu reći da HBO svojoj televizijskoj kruni dodaje još jedan sjajni dijamant, sasvim sigurno će biti, ukoliko nastavi ovako, uz bok hvaljenim uspješnicama poput The Wirea, Sopranosa ili Deadwooda. Ne i lanjskog Boardwalk Empirea, koji – iako za sebe sjajna serija – nakon prve sezone nije ostavio jednako upečatljiv dojam.

Iako se radi “tek” o adaptiranim knjigama koje potpisuje George R.R. Martin, treba odati veliko priznanje autorima serije, Davidu Benioffu i D. B. Weissu, koji su prenijeli prvi Martinov roman na male ekrane. Za one koji će odmahnuti rukom jer su Beinoff i Weiss dobili već gotovu kvalitetnu tkaninu koju je samo trebalo prekrojiti u prekrasnu haljinu – sjetite se niza loših (ili “samo” nedostojnih) filmskih i televizijskih adaptacija romana i stripova (za početak, Hitchhiker) ili pitajte Stephena Kinga jesu li njegovi romani pretvoreni u red filmskih i televizijskih uspješnica. Uostalom, sažimanje 700-800 stranica, koliko ima originalno izdanje, u smislenu, koherentnu cjelinu čija radnja teče prirodno i uvjerljivo – nije zezancija.

Vjerujem da su obožavatelji Martinovih knjiga zadovoljni što su autori te HBO napravili praktički direktnu adaptaciju, doslovce se državši slova iz romana. The Walking Dead, primjerice, bio je vrlo hvaljeni stripovski predložak, koji je u pilotu AMC-jeve serije praktički preslikao nekoliko broja stripova. No, kasnije se odmakao od izvora – usprkos tome što je autor stripa Robert Kirkman, kao izvršni producent, bio direktno umješan u razvoj serije. I True Blood, također HBO-ova serija, poprilično udaljila od izvornika.

Kako nisam čitao knjige, ne znam koliko je detalja promijenjeno u seriji – no prema komentarima i reakcijama – radi se upravo o detaljima. Stvarima na kojima će im zamjeriti tek pokoji zagriženi iracionalni obožavatelj. Jer, iskreno, da su mnogo više petljali, mene kao “običnog gledatelja” ne bi bilo previše briga, tako dugo dok je krajnji rezultat jednako dobar – ili bolji – kao i ovaj koji smo dobili.¹ Naravno, ukoliko bi, hipotetski, smatrali da će to doprinijeti seriji.

¹ Mala digresija i paralela – nakon odgledanog Abramsovog (te Orcijevog i Kurtzmanovog, koji potpisuju scenarij) filmskog “Star Treka” moje glavne zamjerke uopće se nisu ticale promjena u odnosu na originalnu seriju, već upravo scenarija i njegovih rupa – iako generalno smatram da se radilo o vrlo dobrom i zabavnom filmu.

A mogli su. Recimo kod kontroverznog smaknuća glavnog junaka serije, Neda Starka. Trebalo je imati muda za takav potez. Martin je višestruko dokazao da ih ima (ili da ga je briga jedino za svoju kreativnu viziju), no nemojte tvrditi da se HBO morao držati slova “jer piše u knjizi.” Vraćam vas dva odjeljka unatrag. Malen je, malen, broj serija koje su se tako rano, u prvoj sezoni, odrekle glavnog lika serije, centralne figure u promociji serije, koji je bio gotovo na svakom posteru. Pogotovo izuzmemo li serije koje su to učinile tek na svom kraju ili bile prisiljene glumčevim ultimatumom za odlaskom iz serije. Iako, Martin je Nedov lik osmislio upravo sa krajnjim ciljem njegovog pada potkraj prve knjige – Ned je bio idealan glavni junak, heroj vođen idealom i čašću, kojeg je gledatelj vrlo lako i brzo zavoljeo, što njegovo kasnije smaknuće čini višestruko šokantnijim i emocionalnijim.

“Pravo”, ili bolje rečeno prikladnije, finale serije bila je baš ta, deveta epizoda, na kraju koje je Ned ubijen. Finalna, deseta epizoda, zapravo je postavila temelje za nastavak druge sezone. Noćna straža odlazi sjeverno od Zida ususret čemu god što obitava sa one strane, Arya bježi iz glavnog grada, Sjever se odlučuje odcijepiti od ostatka kraljevstva, Tyrion bi trebao preuzeti ulogu kraljeva namjesnika, Jaime je još uvijek u zarobljeništvu Starkovih… A kada sam se već pobojao da će nas zadnja epizoda ostaviti tek najavom nadolazećih događaja, bez sočnih detalja – u najuzbudljivijem otkriću finala Daenerys dokazuje da je prava kći zmajeva te se diže iz pepela lomače na kojoj je spaljen Khal Drogo, zajedno sa trima zmajevima u naručju.

Ulazeći u sezonu, bilo mi je posebno drago što je Game of Thrones u svojoj suštini prizemljen fantasy sa realnim pseudo-srednjovjekovnim korijenima. No, kako je sezona odmicala, neki od najintrigantnijih dijelova bili su baš White Walkeri i zombiji Sjevera, te zmajevi Targaryena. Čime možda sam sebi skačem u usta, nakon što sam u prvoj recenziji rekao da mi je drago što su takvi elementi na marginama – a sada čini se tek dolaze u fokus – Game of Thrones i dalje je miljama ispred drugih klišeiziranih i jeftinih televizijskih fantasy ekranizacija. Sada ne usprkos, nego zahvaljujući tome. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i druge mreže pokušati rekreirati uspjeh Igre prijestolja, kao što su proteklih godina štancale nedostojne nasljednike Losta. Može li se fantasy probiti u mainstream televizije? Ili će i dalje sinonimi žanra biti trashy niskobudžetne serije poput Legend of the Seeker?

Igri prijestolja gotovo je nemoguće naći manu, bez cjepidlačenja i sitničarenja, osim ako imate veliku averziju prema žanru i (pseudo)srednjovjekovnom razdoblju. Lako se, posebice u prvim epizodama, izgubiti u masi likova, no širok raspon zanimljivih likova može biti samo plus seriji koja je u narednim epizodama vješto baratala njihovom karakterizacijom. Uostalom, sama činjenica da drugom polovicom sezone likovi sjedaju na svoja mjesta u glavi gledatelja, govori u prilog seriji.

Pri čemu nemala zasluga ide sjajnim glumcima i odlično odrađenom castingu. Veteran Sean Bean, bio je jedino zvučno ime serije, sjajan tokom čitave sezone. No možda ga je zasjenio trojac Peter Dinklage – Maisie Williams – Emilia Clarke, od kojih su posljednje dvije djevojke bile u potpunosti anonimne glumice prije angažmana u Igri prijestolja. Dinklage je Tyrionovom duhovitošću i šarmom “ukrao” svaku scenu u kojoj se pojavio. Mala Maisie Williams kao Arya Stark bila je sjajna još od prvih epizoda, a ponajviše u devetoj, u slamajućim scenama pogubljenja svoga oca Neda. Emilia Clarke odlično je dočarala transformaciju Daenerys Targaryen iz plahe djevojke koja je poslana da se uda za moćnog vojskovođu Khala Droga, u snažnu i odlučnu kraljicu na kraju sezone. Maisie nije uopće prijavljena, no Dinklageu i Emiliji želim svu sreću i naklonost Akademije pri izboru nominiranih za Emmy u kategorijama najboljeg sporednog glumca, odosno glumice, u drami.

U iščekivanju Breaking Bada – Game of Thrones je bez dvojbe najbolja serija godine (počevši, dakle, od siječnja ’11). Parira joj tek vrlo snažna druga sezona Justifieda. Na razini sezone (uzevši vremenski raspon sezone od lipnja do lipnja što isključuje posljednju sezonu Breaking Bada), usporediva je tek sa brilijantnom četvrtom sezonom Mad Mena, koja, doduše, ima očitu prednost već okarakteriziranih likova, zbog čega bi vjerojatno u tom “dvoboju” bila moj osobni favorit. Svejedno, Igra prijestolja već sad postaje jedna od najupečatljivijih serija posljednjeg desetljeća; bit će to dugo i naporno iščekivanje druge sezone.

Toliko od mene u ovom osvrtu. Kao što rekoh, pošto nisam čitao romane ne mogu vući paralele sa Martinovim originalom, a kako sam u inicijalnoj recenziji pokrio već dobar dio serije, neke stvari ovdje nisam ponovo i dodatno naglašavao. No, nakon odgledane sezone jednako sam – ili više – impresioniran serijom.

–––

Napominjem da se u komentarima držite striktno sadržaja prve sezone serije bez ulaženja u radnju iz knjiga. Pošto serija vrlo usko prati događaje romana, ne bi bilo lijepo da drugima pokvarite doživljaj gledanja (ili budućeg čitanja). No, u okviru toga, svakako nas zanima kakvo je vaše mišljenje o Igri prijestolja?