The Handmaid’s Tale — Mračna, nezaboravna i najimpresivnija nova serija godine

Kvaliteta nekog djela može se gledati iz više aspekata. Od kvalitete izvedbe, ideje, kod serija i filmova režije, kamere, dijaloga, glume… ali ono najosnovnije, najjednostavnije i najviše esencijalno je osjećaj koji neko djelo u nama izaziva. Postoje djela koja u nama ne bude previše osjećaja, ali nas kvalitetno ispričana priča i zanimljivi likovi vuku u taj svijet, svojevrsna znatiželja što će se dalje dogoditi. S druge strane, postoje djela poput The Handmaid’s Tale, koja u nama izazivaju tako visceralne i emotivne reakcije da više od jedne epizode tjedno možda ne bismo mogli fizički izdržati.

Potpuno subjektivno i osobno ću probati opisati svoju ljubav i divljenje prema ovoj vrhunskoj seriji, apsolutno nužnom i izuzetnom važnom djelu za koje smatram da ga svaka odrasla osoba mora, mora, mora pogledati.

Glavna junakinja ove ekranizacije, čiji je autor Bruce Miller, nam se predstavlja u prvoj epizodi kao Offred. Of Fred. Fredova. Jer ona vlasitito ime više nema. Ona postoji kao nečiji pripadak, kao maternica Fredove žene. Ona je Sluškinja, handmaid svog Zapovjednika, i jedina joj je svrha postojanja rađanje njegove djece, zbog čega je jednom mjesečno Zapovjednik siluje u krilu svoje žene.

Elisabeth Moss kao Offred nam tiho narira i izlaže činjenice o tome kako sad svijet izgleda. Kako joj je dozvoljeno izaći iz kuće, do dućana samo u pratnji druge, dodijeljene joj Sluškinje, jer se tako mogu međusobno kontrolirati, kako je obavezno pranje prije Ceremonije, kako tokom Ceremonije mora ležati u krilu Serene Joy (Yvonne Strahovski), Zapovjednikove žene, dok on ne završi. Kako bira naranče u dućanu, a zapravo samo želi zgrabiti najbližu strojnicu.

U nekoj bliskoj budućnosti, nakon kritičnog porasta neplodnosti i smanjenja nataliteta zbog raznih ekoloških i bioloških uzroka, u društvu jačaju ekstremno konzervativne struje. Počelo je s napadom na Kongres, zatim atentatom predsjednika SAD-a, za što su bili optuženi islamski teroristi; došlo je do suspenzije Ustava, na svakom uglu su stajali naoružani priparnici paravojske – za sigurnost građana. Ljudi su u strahu mirno ostajali u svojim kućama, gledajući u televizije i misleći kako će to stanje ubrzo proći. Nije.

Za pad nataliteta okrivljavaju se i moderni način života žena, koje imaju pravo na izbor, kontracepciju, pobačaj, razmišljanje. Novonastala vladajuća tvorevina, militaristički teokrati donosi zakone po kojima žene više nisu mogle raditi ni raspolagati imovinom i poslove dali njihovim muževima, očevima i braći da odlučuju i upravljaju umjesto njih..

Ljudi su se osjećali nesigurno, ali i dalje se ponašali kao da je sve u redu, normalno. Misleći i dalje da je sve “normalno”, ljudi su izašli na ulice i prosvjedovali. Ne možete ženama uzeti njihova ljudska prava, vikali su i mahali transparentima, ali u trenutku kad ne postoji vlast naroda nego autokratske vjerske manjine, mirni prosvjed nije oružje kojim se nešto može postići. Tako da, i ako ti se ne sviđa kako stvari stoje, slobodno umri, rekla im je vlast i otvorila paljbu iz vatrenog oružja na ljude s transparentima. Oni su samo htjeli da bude bolje; samo, kako je rekao Zapovjednik Waterford (Joseph Fiennes), bolje nikad ne znači bolje za sve, nego uvijek znači gore za neke.

Ubrzo su ih podijelili u klase – po plodnosti i voljnosti služenja višem cilju. Tako su plodne žene postale Sluškinje, kako bi rađale djecu vrhovnim Zapovjednicima Gileada i njihovim neplodnim ženama; neplodne Marte, kako bi im kuhale i spremale, a neplodne zagovornice novog sustava Tetke kako bi fizički i psihički slamale sve plodne kandidatkinje u Sluškinje i pritom hvalile Boga.

Neplodne i neposlušne otpremili su da čiste toksični otpad do skore smrti, ili su ih samo ubili. Kao i homoseksualce, lezbijke, svećenike koji su propovijedali krivu riječ Božju, liječnike koji su vršili pobačaje i pobunjenike. Ono što preostaje je pokoravanje.

June, kako se Offred prije zvala, upoznajemo dok pokušava pobjeći preko sjeverne granice s mužem i djetetom. Muža joj upucaju. Dijete oduzmu. Njoj daju plemenitu svrhu.

Elisabeth Moss nas slomljeno i hladno upoznaje s tim vrlim novim svijetom, njegovim ritualima i izrazima, noseći dodijeljenu joj krvavo crvenu halju i kapu s “krilima”, koja joj sakrivaju lice od pogleda, a njen pogled ograničava tako da ne vidi ni lijevo ni desno. Uostalom, njoj je zabranjeno gledati. Kamera se često fokusira na lica Sluškinja, ispod njihovih krila, gdje skrivene od pogleda nekad i mogu jedna drugoj uputiti neku riječ koja bi inače bila zabranjena, ako jedna drugoj dovoljno vjeruje.

Na jednoj strani kontrasta su krupni planovi njihovih nenašminkanih lica, njihovih malih svjetova, s glavnim fokusom na ono Elisabeth Moss, uparen s njenom naracijom njenih misli, jedinog mjesta u kojem je još uvijek slobodna, osjećajem intimnosti s njenim likom. Na drugoj, kadrovi velikog broja Sluškinja kojima ne vidimo lica već samo halje i krila dok šeću ulicom, biraju namirnice ili sudjeluju u ritualnom ubojstvu neposlušnika pokazuju dualnost, igru između onoga što vidimo i ne vidimo kao važnu tematsku nit.

Vizuali ove serije oduzimaju dah, za što je zaslužna Reed Morano, poznata po svom dobrom oku i osjećaju za kameru, jer su sve skupne scene sa Sluškinjama, a posebno one s rađanjem vrlo upečatljive. Estetika Gileada, to jest bivšeg Bostona kao čistog, hladnog, omeđenog betonskim plohama, sa zidom na kojem vise leševi izdajica vrlo je upečatljiva.

Produkcijski gledano, serija nema grešku. Glumački ansambl je vrhunski, s tim da smo za Moss već znali da je izvrsna karakterna glumica – činjenica da nikad nije nagrađena za portretiranje Peggy Olson ni Robin Griffin, a bila je nominirana 7 puta samo pokazuje na malu važnost nagrada.

S dužnim poštovanjem prema Peggy i Robin, Moss će vjerojatno biti najviše hvaljena baš kao Offred. Njena shrvanost, ranjivost, nemoć i ustrajnost u tome da ne dopusti da je ti gadovi samelju izaziva najmoćniju empatiju, eksploziju bijesa i mučninu radi nemoći. Jedan od razloga za to je i što je Moss naučila napamet svu naraciju koju nam Offred izlaže u svojim mislima, tako da je svaka emotivna nota u točnom taktu.

Uz Moss, izvrsne Strahovski, Fiennesa, Samiru Wiley i Ann Dowd, zasjala je i Alexis Bledel, za koju nisam nikad mislila da može biti toliko uvjerljiva – dok me u trećoj epizodi uspjela shrvati bez ijedne izgovorene riječi. Svi likovi se doimaju kao stvarne osobe. Dijalog nije brz i neprirodan, svaka riječ dobro je odvagana prije izgovora. Konstrukcija tog, nama potpuno nestvarnog, ali zastrašujuće bliskog svijeta izvedena je s pažnjom na minuciozne detalje.

Roman Margaret Atwood, Sluškinjina priča, možda jest napisan 1985., no njegova tematika se čini vrlo svježa. Možda je tako zbog jačanja konzervativizma u zadnjih nekoliko godina, ne samo u Americi, nego i u Europi, a možda je tako zbog užasavajuće činjenice da je distopija Gileada u svakom trenutku vrlo moguća. Kako i sama Atwood kaže, kako se sve što opisuje u svom romanu već vjerojatno dogodilo, to se ne može zvati znanstvenom fantastikom, već spekulativnom fikcijom, koja pokazuje što je sve moguće kad se neki stavovi nekritično slijede do svog logičnog završetka.

Uostalom, u teokraciji Gileada, krajnje patrijarhalnom i mizoginičnom društvu, ne radi se ništa što se već nije dogodilo, ili što već nije prethodno opisano u Bibliji. I dok se vaše mišljenje o Bibliji može razlikovati; za neke je to doslovni opis događaja, za neke je u nekim dijelovima je možda pisana u metaforama, ali u opisima društva vjerojatno nije. Uzimanje sluškinje svoje žene u slučaju neplodnosti u Bibliji se spominje više puta, tako da je vrlo izvjesno da je praksa uzimanja tuđe maternice bila učestala prije 5000 godina. Povratak tradicionalnim vrijednostima u ovom slučaju znači i povratak praksi staroj pet tisućljeća.

Posebno je zanimljivo pratiti razvoj odnosa Zapovjednika i Offred, kao i priču Serene Joy, Zapovjednikove žene koja je jedna od onih žena koje su vlastitom voljom i uvjerenjima pomogle konstruktirati državu u kojoj nema nikakvih prava, bez da za to primi bilo kakve zasluge.

Dobro je da i u toj osunčanoj društvenoj tmini postoji i nada, pokret otpora Mayday, za koji Offred čuje nakon što nakon nekog vremena zadobije dovoljno povjerenja u svoju partnericu Ofglen. Nada postoji i u samoj Offred, koja odmah na početku izjavi kako namjerava preživjeti.

U suprotnom, bez nade za spasom, bijegom, planiranjem kako će naći i spasiti svoju djevojčicu, The Handmaid’s tale bi bilo jednostavno previše brutalno i teško gledati. Počevši od scena sakaćenja Sluškinja u re-edukacijskom Centru od strane Tetke Lydije (veličanstvena Ann Dowd), pranja mozgova i manipulacije, kontroliranja i kažnjavanja električnim štapom za stoku, do Offredinog mrtvog lica za vrijeme silovanja, tj rituala Ceremonije.

No prava jeza i tjeskoba nastupa tek kad se strahotama Gileada da vremenski kontekst i stvori poveznica s današnjim društvom. Najstravičniji dijelovi su prikazi ne toliko davne prošlosti, naše sadašnjosti — prikaz kako je sve nekad bilo normalno i kako to polako više nije bilo. Žene su se nalazile na kavi, pričale, išle na posao, dobivale plaću. Smijele su čitati.

Ništa se nije promijenilo u nekom trenutku. Bilo je puno sitnih stvari. Od žene koja u bolnici otima Juneino dijete do konobara u kafiću koji June i njenoj prijateljici kaže da su drolje jer su ušle u kafić u sportskoj odjeći.

The Handmaid’s Tale je otrježnjavajuć poziv na buđenje i osvještavanje na to da je svijet onakav kakvoga ga mi napravimo i da je osobna odgovornost svakoga od nas pojedino. Bolno opisuje kako izgleda svijet u kojem žena nema nikakvu autonomiju nad svojim tijelom i odlukama, kad se ono što je abnormalno normalizira.

To sve sada zvuči nevjerojatno, ali nije. Takve promjene dolaze postepeno, dok svi i dalje mislimo kako se ništa nije promijenilo i sve funkcionira kao i dosad. Zato nitko ni ne reagira odmah kad, na primjer predsjednik Vlade mimo bilo kojeg zakona i Ustava jednostrano razriješi nekoliko ministara, izgubi većinu u Saboru, ali i dalje autokratski grli vlast. Da sutra odluče staviti Ustav van snage i uvesti nametnutu vlast za naše dobro radi kakve globalne ili državne ekonomske, biološke ili socijalne krize, tko bi se i kako borio protiv toga? Ali jasno, to se neće dogoditi sutra. Sutra će nam možda samo oduzeti, recimo pravo vlasništva. Ostatak – prekosutra.

Ali ne dajmo gadovima da nas samelju.

The Handmaid’s Tale (Sluškinjina priča) je dostupna u ponudi online usluge HBO GO od 27. travnja, sa novim epizodama svaki tjedan.