Uspon hrvatskih serija — kako smo od jeftinih sapunica stigli do Netflixa

Reći da hrvatska kinematografija nema osobitu blagonaklonost gledatelja vlastite države znaju i vrapci na grani. Iako je 2021. godina bila jedna od najboljih prema količini nagrada sa stranih festivala (“Murina” Antonete Alamat Kusijanović osvojila je Zlatnu kameru (Camera d’Or) u Cannesu za najbolji prvijenac), hrvatski film nije privukao gledatelje u kina. Najgledaniji hrvatski film prošle godine je “Ljubav oko svijeta” Anđele i Davora Rostuhara sa 16.674 gledatelja. Usporedbe radi susjedni “Južni vjetar: Ubrzanje” zatvorio je posljednji tjedan 2021. s oko 120.000 gledatelja. Čak i komentari na društvenim mrežama koji nisu bitan pokazatelj, ali može ih se svakako uzeti u obzir, nisu bili jako darežljivi za hrvatsku filmsku 2021. No, fokusirajmo se na ono što je pozitivno. Naša mala država ima izrazito puno umjetnika koji zadnjih godina pokazuju da mogu parirati europskoj sceni. Odrastajući, mislim da se televizijski program kod Hrvata u smislu igranih TV serija granao na dva dijela: sapunice, čija je hiperinflacija u jednome trenutku povijesti bila ogromna, i s druge strane sad već kultnih humorističnih ili dramskih komedija poput “Bitangi i princeza” i “Odmori se, zaslužio si”.

POČIVALI U MIRU

Korijen uspona dramskog serijskog programa u Hrvata po mome sudu seže u 2013. godinu serijom “Počivali u miru”. Sjećam se prve epizode koju sam pogledao; zaista sam se osjećao kao da gledam izvanredan originalni koncept serije nalik na švedske krimi trilere popularne na ovim područjima. Mračna, poglavito u svojoj prvoj sezoni, na momente čak i jeziva atmosfera pridavala je samoj radnji serije još veću važnost. Serija “Počivali u miru” dobila je zeleno svjetlo za čak tri sezone, koje su po mome sudu tako i poredane: prva sezona koja se bavi napuštenim zatvorskim grobljem dragulj je hrvatske proizvodnje, druga sezona bavi se istarskim misterioznim kultom i osobno mi se najviše sviđale scene Lucije (Judita Franković) i Zdenka (Dragan Despot), a treća sezona je obojana temom zlatne mladeži koja je čini mi se bila tu samo kako bi se odradila, no to ni u kojem slučaju ne odvlači od važnosti serije. Trošiti riječi na izvanrednu Franković u ovoj je seriji nepotrebno. Prikaz samouvjerenosti i vjere u slučajeve koje obrađuje, do same izgubljenosti, nošenja sa smrtima bliskih ljudi oko sebe i trauma koje je proživjela savršeno su izbalansirane njenim performansom. No, Dragan Despot je taj koji cijelu ovu seriju kroz svoje “iskupljenje” podiže na puno veći nivo. Svaki put kada bi se Despot pojavio na ekranu nevjerojatno bi zaokupio svojom izvedbom, usudio bih se reći možda i njegovo najbolje izdanje, ali o “Novinama” malo kasnije.

CRNO-BIJELI SVIJET

Ako smo za “Počivali u miru” rekli da je korijen, “Crno-bijeli svijet” je zasigurno pupoljak koji cvjeta u svijetu naših TV serija. Goran Kulenović, autor i redatelj same serije, odlično je prikazao seriju koja obrađuje drugi vremenski period kroz “udobnu” atmosferu pop-kulturnih trenutaka tadašnjeg vremena. Kao što je to učinio sa “Bitangama”, arsenal likova ni ovdje nije razočarao. Likovi poput Kipa (Filip Riđički) i Žaca (Karlo Maloča) nevjerojatan su izvor zabave i užitka praćenja njihovih priča iz tjedna u tjedan. Glumački se zasigurno ističu Slavko Sobin u, za sada najboljoj ulozi svoje karijere, Žungula; lika koji od prve do posljednje sezone postaje stabilna figura zrelosti i preuzimanja života u svoje ruke. Vrijedi istaći i Elizabetu Kukić kao Dunju koja me iz epizode u epizodu dovodili do suza od smijeha. No, definirajuća uloga pripala je Kseniji Kipčić koju je genijalno odglumila Jelena Miholjević. Vjerujem da se s njenom ulogom vječno zabrinute i izrazito brižne majke mogu poistovjetiti mnogi. Serija je stekla svojevrsni kultni status u našoj državi, s obzirom da ne viđamo svakoga dana da domaća serija zaradi još jednu sezonu isključivo zahtjevima gledatelja.

DALIBOR MATANIĆ (NOVINE, PODRUČJE BEZ SIGNALA, ŠUTNJA)

Dalibor Matanić zaslužuje cijeli svoj odlomak jer nas je u posljednjih nekoliko godina počastio s čak tri televizijska uratka od kojih se jedan, “Šutnja”, trenutno emitira ponedjeljkom na prvome programu javnog servisa. Usudio bih se na osnovi dviju odgledanih epizoda u trenutku pisanja ovoga teksta reći i najbolje od tri ponuđene serije; svjetski, a naše. Kadrovi, radnja, gluma, realizacija — sve je ovdje na visokom nivou, ali treba još vidjeti kako će se cjelina zaokružiti. “Područje bez signala” gledali smo nedavno, serija je to izrazito teške tematike koja govori o socijalnim pitanjima stanovništva nekada industrijaliziranih, a danas zanemarenih područja. Serija ima šest epizoda koje nas u svakoj individualno detaljnije upoznaju s jednim od likova, koncept koji mi se jako sviđa. Posebno bih izdvojio Izudina Bajrovića kao nekoga koji je, ne samo bio figura autentičnosti i autoriteta kao lik, već i kao glumac koji ga je donio u život. Odavno mi neki lik u domaćom uratku nije tako prirastao srcu. I za kraj, prva i vjerojatno najuspješnija Matanićeva, ali i hrvatska serija jesu “Novine” — serija koja je svoj novi život van granice države pronašla i na Netflixu. Veliki je to uspjeh koji se ne viđa svaki dan. No, nažalost meni i najmanje draga serija od svih o kojima danas pišem. Moram priznati da do samoga kraja ove serije nisam u potpunosti s njom uspio “kliknuti”. Mračna radnja, teška atmosfera, likovi koji mi ne odgovaraju i za koje se ne može navijati odvukli su me od toga da u seriji uživam kao što sam u već gore spomenutim. Nives Ivanković i Dragan Despot odigrali su jedne od najboljih uloga svojih karijera, a i ostala glumačka postava koja je podosta široka odradila je odličan posao.

NESTALI I DNEVNIK VELIKOG PERICE

“Nestali” je ratna dramska serija od dvije sezone koja je nedavno došla svome kraju. Kombinacija Joška Lokasa kao scenarista i Kristijana Milića kao redatelja bila je pun pogodak. Iskreno se nadam da, ako napokon dođe do snimanja jednog pravoga visokobudžetnog filma o Domovinskome ratu, da će upravo ovaj dvojac biti zaslužan za to jer su to dokazali odličnom radnjom i scenama pogotovo prve sezone. Prva sezona je bila maestralna, držala me na rubu stolca cijelo vrijeme, poglavito posljednja epizoda u kojoj dolazi do konačnog obračuna s negativcem prve sezone. Druga sezona se u radnji malo razvodnila, ali nije izgubila na svojoj napetosti i odlično snimljenim scenama. Glumačka ekipa predvođena Goranom Navojcem odradila je odličan posao, a posebno drage scene bile su mi između Nervoze (Filip Križan) i Gradskoga (Marko Cindrić) koju se me znale dovesti do smijeha. “Dnevnik velikoga Perice” serija je koja se nastavlja na kultni film “Tko pjeva zlo ne misli” uzrokovala mi je da narednih tjedana stalno pjevušim predivne melodije koje smo mogli čuti i koje su vratile u neko drugo doba. Serija je i dobitnica “Srca Sarajeva” za najbolju komediju na prošlogodišnjem festivalu. Serija je jako topla i u dosta navrata izrazito duhovita. Brešan je odradio odličan posao i nadam se da ćemo uskoro moći gledati i drugu sezonu. Živko Anočić i Mirjana Bohanec Vidović (koja reprizira ulogu iz kultnoga filma) odradili su odličan posao, kao i ostatak ekipe.

Nadajmo se da ćemo uskoro vidjeti nove sezone nekih od ovih serija, ali i novoga sadržaja, tako da će sigurno biti mjesta i za drugi dio ovoga teksta.