Posljednji put kad smo imali kraći presjek serija koje gledamo bilo je to prije malo više od tri godine. Pandemijski lockdown kucao je pred vratima, a gledatelji su se u tim danima ipak radije vraćali starim favoritima zatvoreni u svojim kućama. Vrijeme je da se malo iskupimo. Zimski dio televizijske sezone završava, proljeće je pred vratima, a što smo gledali posljednjih mjeseci probat ćemo sažeti u ovom kratkom i nimalo potpunom vodiču. Pa krenimo.
Vjerojatno prva serija koju bismo trebali spomenuti jest HBO-ova hit-drama, The Last of Us (devet epizoda, ocjena: 7). Mreža nam je ustupila cijelu prvu sezonu početkom siječnja kada smo svih devet epizoda izbingeali jednog vikenda prije same premijere. Dojmovi su se slegli, a i svi su sad imali priliku pogledati kompletnu sezonu. Prva sezona serije u potpunosti je obradila priču iz prve igre i osim zbilja brilijantnih trenutaka unutar ove sezone (poglavito pilot i treća epizoda), sve je već nekako dobro realizirano u samoj igri. Scene su gotovo precrtane iz igre i drugi dio sezone traljavo je i zbrzano odrađen i legitimna su pitanja treba li nam uopće adaptacija videoigre koja je sama strukturirana kao TV serija. Pedro i Bella su sjajni i veselimo se drugoj sezoni koju ipak treba detaljnije obraditi jer je veća, slojevitija i jednostavno bolja i bilo bi zaista otužno da i to odrade ovako površno kao dijelove prve. Tradicionalnih kabelskih dvanaest ili trinaest epizoda bilo bi taman, ovako ostaje pomalo gorak okus u ustima, ali bez obzira na to Mazin i Druckmann odradili su pristojan posao. The Last of Us je dobar, ali nedostaje “ono nešto” da to bude odlično. Usporedbe s prvom sezonom Walking Deada su logične, ali ta serija je vrlo brzo propala nakon odličnog pilota. Ciklična narav tih stripova uništila je i adaptaciju, The Last of Us ipak ima konkretniji završetak i nadamo se da druga sezona neće iznevjeriti drugi nastavak videoigre.
Potencijalno najbolja stvar ove zime bila je Peacockova krimi dramu, Poker Face (deset epizoda, ocjena: 9). Priča prati Charlie Cale (Natasha Lyonne), zaposlenicu kasina koja se uplela u određeno sranje radi kojeg je sad u bijegu pred opasnim ljudima. Charlie ima urođenu vještinu prepoznavanja laži, a serija je oblikovana kao proceduralna drama u kojoj Charlie svakog tjedna rješava ubojstvo ili zločin. Autor serije je Rian Johnson, a Columbo je i više nego očiti uzor (čak i slova na početku svake epizode podsjećaju na seriju s Peterom Falkom) jer je riječ o obrnutoj detektivskoj priči u kojoj je ubojstvo (i ubojica) prikazano na samom početku epizode koje potom naša heroina pokušava riješiti. Svaka epizoda je karakteristična jedinica s vlastitom glumačkom postavom i pričom, a pojedine epizode imaju zaista zvjezdanu sporednu postavu. U početku je Lyonne bila malo zamarajuća jer u principu u svemu uvijek glumi identični lik, ali što je sezona više odmicala to je i Lyonne postajala sve simpatičnija, zabavnija i bolja. Zanimljivi slučajevi, sjajne lokacije iz epizode u epizodu i sve bolja Lyonne odličan su recept za jedan dobar binge za vikend, a još je i bolje ako gledate iz tjedna u tjedan. Nismo znali da nam je upravo ovo trebalo.
Na Netflixu se pak pojavila druga sezona Shadow and Bone (osam epizoda, ocjena: 4.5) nakon skoro pune dvije godine. Prva sezona bila je živahna i vrlo p(l)itka fantasy-drama s dobrim world buildingom, raskošnim kostimima, bogatom scenografijom i relativno zanimljivim likovima. Za nešto mlađe uzraste možda, ali zapravo dosta solidno balansirano da i stariji mogu gledati. Nova sezona gotovo je neprepoznatljiva jer osim katastrofalne priče čini se da je Netflix smanjio budžet serije za bar upola. Većina nove sezone odvija se u nekoliko sobica, a dijalozi su dugački, naporni i potpuno nepotrebni osim za očito popunjavanje vremena između scena koje je trebalo snimati na lokacijama. A takvih je zaista malo. Bizarno je odstupanje od prve sezone i whiplash je još jači ako ste bingeali prvu sezonu ili pogledali bilo kakav “previously on” prije pokretanja nove — pogotovo kad krene priča o vojskama i borbama, a na ekranu nikad nema više od desetak glumaca i statista. Je li to posljedica produkcije pod COVID pravilima ili što se točno dogodilo nije baš sasvim jasno. Čak su i same scene osvijetljene kao da je riječ o jeftinoj dnevnoj sapunici. Sve u svemu… jadno. Žali bože utrošenog vremena.
Prime je predstavio treću i (valjda?) posljednju sezonu Picarda (pet epizoda, ocjena: 6.5) koja je pomalo neshvatljivo pokupila odlične kritike koje gotovo jednoglasno konstatiraju o povratku na staze stare slave. Međutim, i treća sezona Picarda je problematična iz više razloga. Ključno, i nakon Michaela Chabona ne zna se tko pije, a tko plaća. Šlampavu priču pokušava se spasiti nezanimljivim misterijem, a nedostatke se krpa tako što smo konačno dobili gotovo kompletnu glumačku postavu TNG-a. Tri godine prekasno. Bespredmetno je govoriti o tome kako “ovo nije Star Trek” ili neke slične floskule, ali sentiment je jasan. Ovo je Star Trek, samo je loš. Nažalost. Sir Patrick Stewart se trudi, ali u poodmakloj dobi vrlo često ispada kao parodija samog sebe koju niti najbolji efekti, eksplozije i svemirske bitke ne mogu spasiti. Pogledajte samo njegove govore iz faze TNG-a i usporedite to s piskutanjem i mučnim hripanjem iz treće sezone Picarda. Bolje je nego što je bilo i nostalgija curi s ekrana i ona je jedina koja spašava priču. Kako točno ne biti emotivan kada gledate stare prijatelje iz mlađih dana na ekranima ponovno zajedno? Još jednom imamo veliki sezonski arc o misterioznom neprijatelju i misterioznoj prijetnji i sve je to nekako… mlitavo. Ne preostaje nam ništa drugo nego se predozirati memberberriesima i izgurati ovu sezonu. Nije potpuna katastrofa i blaži smo ovdje nego inače, ali pomolit ćemo se Kahlessu da će netko konačno napisati bolji live-action Trek. Bili bi zadovoljni da se sve odvija u tri i pol sobe ako je priča dobra.
Nakon predugačke pauze između sezona, na Appleovom servisu konačno se pojavila nova sezona Teda Lassoa (jedna epizoda, ocjena: 7). I dalje je to simpatično i zabavno, ali i bolje je da je ovo posljednja sezona. Ted se polako pretvorio u presladunjavu smjesu koja samo tu i tamo skreće u ozbiljnije teme kako ne bi postao karikatura. A možda je to upravo i poanta serije s kojom imam problem. Strani kritičari kažu da su epizode sve duže i nakon premijere treće sezone jasno je da Ted Lasso nema nikakvog razloga trajati preko 45 ili 50 minuta, ali sad smo tu gdje jesmo. Serija koja je gledatelje izgurala kroz rane dane pandemije i kasnije dobila Emmyje za najbolju komediju na televiziji više je simbol boljih vremena nego što je zaista odlična serija, ali i kao takva je i više nego dobra za provesti vrijeme pred televizorima. Lijepo je družiti se s ovim likovima bar na kratko i nedostajat će nam kada završi, ali vrijeme je za odlazak prije nego sve to postane bljutava limunada.
Perjanica Disneyjevog servisa treća je sezona Mandaloriana (tri epizode, ocjena: 7), a ako ste gledali prve dvije, to je i dalje to. Avanturistički duh i ILM-ova magija drže sve na… ne na mrtvoj točki već na jednoj pozitivnoj nuli. Zabavno je i šarmantno, bez nekakvih junačkih koraka u nepoznate vode. Andor je bio serija koja je učmali Star Wars konačno šutnula u dupe, a Mandalorian ovdje ipak održava ekvilibrij da ne bi netko slučajno pomislio da Star Wars odlazi u neke političke vode. Iako je, naravno, od samog početka politički obojen. Ali hej, kada pobješnjela masa uzvikne jedan nesuvisli, priglupi “woke” Disneyju se zatresu gaće. I zato je sve toliko anemično i neupadljivo još uvijek.
Gledali smo još toga, ali ostavit ćemo neke serije za “Part 2”. Možda. Ako smo nešto važno propustili slobodno nam javite i pogledat ćemo i kratko komentirati. I pogledajte trailer za Oppenheimera ako već niste.
Slazem se za The last of us, fali ono nesto, pomalo dosadnjikava serija!