Breaking Bad je otišao kao jedna od najboljih serija ikada

Ove nedjelje, ma jučer zapravo, završio je Breaking Bad, čiji kraj ostavlja golemi krater u televizijskom pejzažu i našim televizijskim rasporedima. Najveće televizijsko finale od završetka Losta, najveće do… trenutka kada će Igra prijestolja doći svome kraju? Na trepavicama ćemo čekati i kraj Mad Mena, no za široku publiku, po količini hypea, napetosti, iščekivanja i kolektivnog orgazmiranja, ovaj vrhunac neće se ponoviti skoro. Još kada ispratimo te retro marketingaše s Avenije Madison, televizija će zatvoriti jedno poglavlje.

Kako se trajanje Breaking Bada proteglo negdje paralelno sa nastankom i radom ovog sajta, bilo je zanimljivo gledati kako je serija iz sezone u sezonu skupljala sve veći broj poklonika. Kako je, pred sam kraj, gledanost u SAD-u naprosto eksplodirala. Breaking Bad nam je u zadnjih šest godina stvarao ovisnost poput Heisenbergovog plavog metamfetamina, a završni proizvod još je čišći od Walterove kreacije. Tokom svog emitiranja, serija je uživala svojevrsnu auru nedodirljivosti poput nijedne druge serije, bila beatificirana među publikom i kritikom – s razlogom.

U narednim tjednima i mjesecima, bit će dosta priče i diskusije je li ovo najbolja serija koju je televizija ikad imala, no za takve stvari još je malo rano. Sigurno je, doduše, da Breaking Bad ide rame uz rame The Wireu i The Sopranosima, a čeka ga još samo test vremena. Ovaj tekst tek je pokušaj, s naglaskom na pokušaj, uobličavanja u riječi onih stvari zbog kojih će Breaking Bad biti pamćen, seciran, analiziran, hvaljen i nagrađivan u godinama koje slijede.

Niste gledali seriju? Iskreno vam zavidim i sugeriram da ispravljanje pogreške započnete već danas. Ako vam treba još jedan dodatni nagovor, pokraj svih prijatelja i poznanika koju su vam govorili da “totalno morate pogledati Breaking Bad“, ovaj tekst vam neće pokvariti užitak serije, ni otkriti bitne spoilere preskočite li odjeljak o Walteru Whiteu kao anti-herojskom post-Sopranovskom liku te, naravno, posljednji odjeljak posvećen finalu. Znat ćete tek okvirne smjernice i motivacije likova kroz sezone, no do paljenja pilot epizode vjerojatno će vam to ispariti iz glave kao nusproizvodi kuhanja metha.

Brilijantna gluma: Bryan Cranston, Aaron Paul i kompanija

Spominjati Bryana Cranstona kao jednog od najboljih dijelova Breaking Bada čini se suvišnim poput isticanja predanosti i povremenoj zaigranosti vizualnog stila serije (predzadnji odjeljak). Tri puta za redom osvajao je Emmy za najboljeg glavnog glumca, podvig još veći i impresivniji kada znamo kolika je konkurencija u muškoj kategoriji. Hamm, Hall, Laurie, Spader, Buscemi, Olyphant… svi oni pljeskali su Cranstonu dok je izlazio na pozornicu, a tek ga je Damian Lewis “skinuo” u godini kada je Akademija bila opčinjena Homelandom. Nisam naročiti obožavatelji repetitivnosti Emmyja, no Jeff Daniels u The Newsroomu nije bio bolji lani, a dobije li Cranston iduće godine i četvrti bit će opet zasluženo.

Walter White je opasnost, a Bryan Cranston je Walter White. Iako biste čovjeka prije povezali sa njegovim likom iz Malcolma, nego zastrašujućom pojavom u koju se preobrazio kroz pet sezona. Fantastična svestranost glumca koji je ne tako davno bio spreman učiniti bilo što, bez imalo taštine, ići koliko god daleko treba u ime humora i komedije u Malcolm in the Middle. To što se Aarona Paula, Cranstonovog partnera u zločinu, spominje kao ravnopravnog dijela fantastičnog dvojca govori više od dva Emmyja u podjednako gustoj konkurenciji sporednih glumaca.

Bryan Cranston i njegov Walter White tjerali su nas na suosjećanje, navijali smo za njih, zgražali se u najmračnijim trenutcima, bojali ga se te žalili njegovu konačnu tragediju. Aaron Paul i njegov Jesse Pinkman su nas masmijavali, suosjećali smo se s njime kao kolateralnom žrtvom Walterovog ega, u neizvjesnosti čekali kraj i nadali se barem nekakvom happy endu za momka koji je prošao toliko toga groznog… Još bolje, i Cranston i Paul van svojih likova potpuno su realni, dopadljivi i prizemljeni glumci, lišeni ega i taštine koja je uništila Waltera Whitea.

Vremenski manje zastupljeni, ne nužno manje bitni, bili su sporedni akteri ove priče. Gus Fring kao jedan od najboljih televizijskih negativaca, odnosno Giancarlo Esposito, glumac dijametralno suprotan karakteru svog lika te čovjek koji zaslužuje mnogo bolje od SF-ovskog poluproizvoda kao što je Revolution. Čovjek koji također zaslužuje više od jednog drugog SF-ovskog poluproizvoda (Under the Dome) je Dean Norris, čiji je Hank Schrader u početku bio gotovo karikatura, a na kraju izrekao jednu od naj bad-ass linija serije. Dalje — Bob Odenkirk, čija je svrha bila ubacivanje comic-reliefa kroz osebujnog “rješavača problema” Saula Goodmana, pa onda njegov rješavač nešto prljavijih problema Mike Ehrmantraut (Jonathan Banks). U posljednjoj sezoni stigao je Jesse Plemons u potpuno suprotnoj ulozi onoj iz Friday Night Lightsa, kao poremećeni sociopat Todd… Na kraju, Skyler White i Anna Gun, vječno podcjenjivani i omalovažavani u onom površnom dijelu fandoma, koji je zaboravljao što je sve Walterova supruga proživljavala. I, naravno, Holly, Emmy joj dajte, a Walteru Junioru Flynnu doručak složite.

Napetost, nepredvidivost i uzbuđenje

Breaking Bad i Mad Men smatraju se dvjema najboljim serijama današnjice te općenito jednim od najboljih serija ikada snimljenih, tik do HBO-ovih The Sopranosa i The Wirea. Obje serije u određenim sezonama imali smo na broju jedan liste najboljih serija godine, ali jedna od njih disproporcionalno je popularnija i obožavanija među domaćom publikom i našim čitateljstvom. Lako je to iščitati iz površno blesavih komentara da je Mad Men dosadan, no Breaking Bad je svojevrsni “perfect storm”, idealna kombinacija svih elemenata koji se dopadaju kritici i širokoj publici. Breaking Bad je nerijetko – a pogotovo u finišu pete sezone – pravi roller coaster uzbuđenja i napetosti, beskrajno uzbudljiv i napet.

Zapravo, postoje dvije krajnosti tempa Breaking Bada. “Spora” metodička studioznost likova, najizraženija u perfektnoj epizodi “Fly”, koju je zapravo dobar dio fandoma otpisao kao uvjetno rečeno najlošiju u serijalu. Tu spada i onaj početni dio serije, kada je to čak bila dramedija sa dosta crnog humora, a ne ona druga krajnost, potresni dramski triler kakvim ga pamtimo sada. Jer, kada je Breaking Bad vozio u petoj brzini, bio je pun nepredvidivih uzbuđenja, momenata poput eksplozivnog pogubljenja s kraja četvrte sezone i one famozne, fantastično nevjerojatne scene na granici ludosti. Breaking Bad priuštio nam je mnoštvo WTF trenutaka, onih najboljih trenutaka koji vas tjeraju da se derete na televizor od oduševljenja, pa do onih u kojima vam se srce slama zbog jadnog Jesseja i svega što je bio prisiljen proživjeti.

Anti-heroj dostojan Tonyja Soprana

I dok Tonyja Soprana već u prvoj epizodi upoznajemo kao gotovog negativca i anti-heroja, Waltera Whitea upoznajemo kao uplašenog sredovječnog muškarca. Štoviše, u prvoj sceni serije vidimo ga u košulji i – gaćama. Upoznajemo ga kao običnog čovjeka, brižnog oca pod kraj svog života, sa željom da – prije nego ode – ostavi iza sebe nasljeđe i osigura život svojoj obitelji. Naravno, njegove prave motivacije postaju jasnije iz sezone u sezonu, a bivaju potpuno naglašene i podcrtane u finalu, njegovim priznajem supruzi.

Moralni pad Waltera Whitea pratimo od ključnog trenutka i spoznaje da boluje od raka, od “prvih koraka” i kuhanja metha u jedva pokretnoj kamp-kućici, dilanja droge lokalnim narkićima, pa sve do vođe međunarodnog kartela koji s trona svrgava narko-kraljeve. Šest godina gledali smo njegov “put prema dolje”. Za propast Waltera Whitea kriv je njegov neutaživ ego koji je bio vidljiv u prvim danima na manjoj skali, recimo kada je zbog ponosa odbio Elliotta i Gretchen te njihovu ponudu za posao s pokrivenim zdravstvenim osiguranjem. Zbog svog nekontroliranog ega otkrio se svom šogoru Hanku, kada mu je s guštom poručio da se pazi. Daleko od toga da Heisenberg nije postojao prije nego li je Walter White primio vijest o teškoj bolesti, bio je to samo okidač koji je na površinu doveo Heisenberga, onog koji je pregazio Waltera Whitea prešavši na “tamnu stranu”.

Breaking Bad je Walterova priča, priča o transformaciji običnog čovjeka u pravo čudovište, priča koja se odvija uvjerljivo i prirodno, bez forsirane žurbe ili scenarističkih i logičkih prečaca. Možete u potpunosti vidjeti kako Walt dolazi od točke A do točke B, koje motivacije ga gone i koji su razlozi njegovih odluka. I kako za sobom povlači sve koga i što dotakne svojom sebičnošću i manipulacijama. Lažima. Jesse se već u premijeri treće sezone pomirio sa svojom sudbinom, zaključivši “I am the bad guy”. Walter White je na kraju četvrte sezone na vrhuncu ego-tripa. “I am the danger.” To famozno zlatno doba televizijske drame, započeto Sopranosima, leži upravo na anti-herojima, a Walter White možda je najveći do sada. Ili drugi najveći.

Navijali smo za Waltera Whitea njega u početku, željeli da umre pod kraj. Zapamtit ćemo ga kao čovjeka koji je činio pogreške i stalno nas tjerao da pomičemo granice volje i želje da mu oprostimo za mučne, grozne i zbilja neoprostive stvari koje je učinio. Kada je točno Walter White prešao granicu iskupljenja? Možda tamo negdje na kraju druge sezone, kada je pustio Jane da se uguši, gledajući je kako umire. Nije to još bio onaj “finalni” Heisenberg, Waltov alter ego koji je kimnuo glavom za smaknuće Jesseja Pinkmana. Svog “sina”. U onom trenutku bilo je prisutno kajanje i nesigurnost, Waltov užas na licu kada je shvatio da je Jane umrla, no ono je nestalo do trenutka kada je Jesseju bez ikakvog žaljenja priznao taj grozan čin. Iako je davno prešao granicu iskupljenja i oprosta, u finalu je dobio djelomični happy end, veći nego što ga stvarno zaslužuje, a opet prokleto zadovoljavajuć.

Walterov bad-assness i kick-assery dobar dio fanova obožavao je i u trenucima kada je prešao apsolutno sve granice, kada je bilo debelo jasno da za njegove postupke nema iskupljenja. Zbog toga je nekima promakla tragedija Skyler White, njegove supruge koju je dosta nerazumnog gledateljstva mrzilo kao napornu kravu koja stoji na Walterovom putu. Sjetimo se samo koliko joj je Walt lagao, manipulirao svog sina protiv nje, čak seksualno zlostavljao, prkosio sudskoj zabrani… i oteo Holly. Skyler White s pravom se bojala Waltera, što je kulminiralo bolnom i slamajućom scenom kada umjesto telefona poseže za nožem i napada ga. I potom se emocionalno raspada kada ovaj bježi s malom Hollyu autu, nakon što je već dobila slom živaca i srušila se u bazen pod pritiskom sranja koja su dolazila s Waltom.

Scenaristička studioznost

Zvuči generičko i ovaj argument zapravo je derivat prethodna dva. No vrijedi posebno istaknuti Vincea Gilligana kao autora te kompletan scenaristički tim koji je tokom čitavog trajanja serije uspijevao nadmašiti same sebe, ispričavši zaokruženu priču o nesretnom protagonistu, pažljivo konstruiranu i studioznu. Gilligan je učio uz Chrisa Cartera na Dosjeima X, gdje je godinama bio scenarist, prije nego je pukom srećom dobio priliku na AMC-u, mreži koja je tada tek počela razvijati vlastite serije. Ne prije nego li ga je odbio FX, objašnjavajući da jednostavno imaju previše anti-heroja na programu.

Interesantno je, doduše, da Vince Gilligan nije imao neki veliki plan^TM, a premijere novih sezona i nastavci šokantnih finala uglavnom su se planirali tek nakon snimanja zadnjeg kadra prethodnih sezona. Svejedno, ni u kom trenutku nije postojala sumnja da serija nema točnu viziju i smjer u kojem njen glavni lik ide. I dok se mnoge serije izgube u kompleksnosti vlastitih svemira i likova, Breaking Bad ni u kom trenutku nije sišao s tračnica, a kamoli usporio. Gotovo sve, čak i one ponajbolje serije, imaju svoje kreativne posrtaje, no Breaking Badov put je tour de force televizije. Prva sezona može biti označena kao ona u kojoj su dijelovi tek postajali cjelina, djelomice zbog scenarističkim štrajkom skraćenog broja epizoda, no serija je iz sezone u sezonu gradila moment i završila sjajnim nizom od osam epizoda koje su se gledale s nestrpljenjem i oduševljenjem.

No, ono po čemu ćemo najviše pamtiti Breaking Bad je nevjerojatna sposobnost scenarista da konstantno nadmašuju viđeno, konstantno dižu ljestvicu uzbuđenja, napetosti i  preokreta. Koliko je bilo trenutaka u kojima se činilo, samo činilo, da su scenaristi zaglavili u kutu iz kojeg se neće moći izvući. Svako finale sezone zaustavljalo je srca, tjeralo nas na rub stolca i oduzimalo dah. I iz svakog su se uspjeli izvući, dobrim dijelom zahvaljujući improvizaciji. Gus Fring nije bio zamišljen kao najbolji negativac televizije i Waltov najsposobniji protivnik — čak i uzor — Jesse Pinkman trebao je biti ubijen na kraju prve sezone. Mnogi detalji, poput flashbackova s početka prve i druge polovice pete sezone, sugeriraju da priča detaljno isplanirana unaprijed. Ali ne, strojnica viđena u otvaranju pete sezone nije imala čvrsto definiranu svrhu u završnom činu. Scenaristička soba uglavnom je išla korak po korak. Bez spoticanja.

Vizualna perfekcija

Televizija je scenaristički medij, a pedantnost i vizija Vincea Gilligana ključni su za njen uspjeh. No, više nego ijedna serija posljednjih godina, Breaking Bad bio je igralište za najbolje redatelje televizije, koji su stvorili jednu od najljepših serija ikada. “Filmski” je epitet koji se često koristi, no zvuči omalovažavajuće za televiziju. Milijuni detalja, kutevi kamere, boje i osvjetljenje pričali su svoju priču koju nam likovi nisu morali crtati i slovkati pretjeranom ekspozicijom. Pažnja i posvećenost naizgled nebitnim detaljima koji u kasnijim epizodama eksplodiraju ili samo dopunjuju ukupni dojam te daju dodatnu vrijednost drugom gledanju epizoda.

Najbolje serije televizije bude u nama želju da posjetimo i osjetimo djelić atmosfere lokacije na kojima su snimane. Ulice Baltimorea, Avenija Madison šezdesetih, Mardi Gras u New Orleansu. Vrela pustinja New Mexica i Albuquerquja gdje je Walt zakopao svoj novac. Michael Slovis vizualni je genije koji je seriji dao identitet, serija je uvijek koristila svaki centimetar ekrana, a gotovo svaki pauzirani kadar mogao je biti fotografija za sebe.

Od prekrasnih širokih kadrova pejzaža – Jessejev pogled u visinu tri epizode prije kraja – preko “show, don’t tell” kadrova koji govore mnogo više nego tisuće riječi ekspozicije –  prizor noževa i telefona te iščekivanje za čime će Skyler posegnuti – do zaigranih kadrova kamere pričvršćene za pomične i nepomične objekte poput Jessejeve Roombe.

Pravi je apsurd što nitko od redatelja nije nagrađen Emmyjem za režiju, a među nominiranima našla se Michelle MacLaren dvaput te Vince Gilligan jednom. Epizode su, među ostalima, režirali i Rian Johnson (Brick, Looper), David Slade (Awake, Hannibal), a Bryan Cranston tri puta je režirao premijere sezona.

Finale

Zadnje epizode serija uvijek su opterećene velikim bremenom očekivanja i iščekivanja. Odlično finale može spasiti poneke ranije promašaje, a loše finale upropastiti nasljeđe serije. Pomalo je to apsurdno, prosuđivati o uspjehu i kvaliteti neke serije na osnovu jedne epizode, jednog sata materijala naspram godinama uzbuđenja i zabave koje nam je serija pružala. Često se govori kako The Shield i Six Feet Under imaju najbolje televizijske završetke i to su serije iz “gornjeg doma” najboljeg od televizije do danas.

S druge strane, finala Battlestar Galactice i Losta generirala su dosta polariziranih reakcija, od oduševljenja, do nezadovoljstva i frustracija. Nerijetko i potpuno krive interpretacije (ne, nisu bili cijelo vrijeme mrtvi). Zbilja je pomalo apsurdno da toliko toga ovisi o jednoj jedinoj epizodi, da gledatelji često otpisuju vrhunce i užitke prethodnih sezona. No, gorak okus kraja teško je isprati, a seriji poput Dextera oprostilo bi se dosta grijeha prethodnih sezona, samo da je kraj bio vjeran likovima s početka serije, dostojan prvih sezona. Ako niste pogledali finale, možda bi bilo dobro da ovdje završite čitanje članka.

I dobro, gdje se onda Breaking Bad nalazi na skali između Six Feet Under i The Shielda te Dextera? Finale je završilo praktički sve započete priče, odgovorilo na sva otvorena pitanja i vrlo, vrlo uredno i nedvosmisleno zaključilo jedno fantastično putovanje ovih tragičnih likova. Svi likovi dobili su upravo onakav završetak kakav zaslužuju, vrlo prikladan, očekivan i logičan, sa mnogo lijepih momenata koji su i ranije krasili seriju. Bilo je dirljivo, tužno, uzbudljivo i sjajno, uz tragove crnog humora. Sve što se moralo dogoditi, dogodilo se i to na prilično perfektan način.

No, finale bi se moglo opisati i konzervativnim, čak predvidljivim, ali ne nužno u lošem smislu. Dio gledatelja možda je očekivao finalnu eksploziju šoka i obrata, no tu verziju finala gledali smo u trećoj epizodi prije kraja, Ozymandias. Onoj koju se opisivalo gotovo savršenom, često bez “gotovo”. Čak je i sam autor, Vince Gilligan, rekao da je Ozymandias vjerojatno najbolja epizoda koju su snimili. Posljednje dvije epizode svojevrsni su epilog, lijepi zaključak jedne tragične priče. Možda zbog toga Breaking Bad neće biti promatran kao serija s nedvosmisleno najboljim finalem ikada, što se valjda (pretjerano) očekivalo od ovakve serije, no zato će nedvojbeno ostati upamćen kao jedna od tek par najboljih serija ikada snimljenih, serija koja je do kraja ostala vjerna svojim likovima.