Recenzija: Rings of Power — dugometražna poslastica za Tolkienove fanove i “fantasy amatere” koja će s nama biti još dugo

Podivljala politička korektnost! Woke radikali! Libtardske pahuljice! Rodna ideologija! Sad kad smo odradili uvrede koje će se pojaviti u komentarima ili na društvenim mrežama, vrijeme je da se fokusiramo na to što nam nova serija Rings of Power Amazona Prime nudi i je li to ono što su mnogi od nas željno iščekivali već godinama, ako ne i desetljećima.

Razljutile su me prve minute novog Amazonova kapitalnog projekta, nastalog na suhoparnim Dodacima u Tolkienovu magnum opusu “Gospodar prstenova”, kao i na vrlo dobrom, ali iznimno neprohodnom i na mahove nečitljivom “Silmarillionu“. Serija počinje u idiličnoj atmosferi (pretpostavljamo) rajskoga Valinora, u kojem mali (vjerojatno i mladi) vilenjaci i vilenjakinje rade ono što djeca rade otkad je svijeta i vijeka — maltretiraju jednu od svojih vršnjakinja i uništavaju njezin trud. Razljutile su me jer to nisu vilenjaci kojih se ja sjećam i kakve sam izgradio u svojoj glavi još otkako sam s 13 godina počeo čitati “Hobita”. Knjiga čudnog imena koju je mama donijela iz gradske knjižnice sadržavala je pravo malo blago — karte Međuzemlja. Ok, bili su tu i neki hobiti, vilenjaci, orci/orkovi i kraljevi (uglavnom svi u muškome rodu, primijeti on kao pravi beta muškarac), ali upravo su te karte bile ključne za moju višedesetljetnu ljubav prema (skoro) svemu što je Tolkien napisao.

Ljutnja je bila neopravdana iz barem nekoliko razloga. Prvo, riječ je o mentalnoj slici kompleksnih likova, štoviše čitave rase/vrste, koju je izgradio trinaestogodišnjak, a to stvarno ne bi trebalo biti relevantno čovjeku od četrdeset i nešto godina. No, mnogo važnije, ljutnja je bila neopravdana jer ne postoji ništa u tolkienovskom kanonu što govori o “svetosti” vilenjaka. Postoje pak mnoge priče o tome kako su i vilenjaci bili emotivni, iracionalni, ljubomorni, skloni naglim odlukama i (što je za fantasy svijet “predindustrijskoga vremena” posebno važno) vrlo nasilni — kako prema prirodnim neprijateljima poput orkova, tako i prema “svojima”. Stoga je odrasli Dario morao potisnuti primordijalne urlike ljutnje tinejdžerskog Darija o svetogrđu radikalnih progresivdžija kojima ništa nije sveto. Tinejdžerski Dario bio je u krivu i slušati bedastoće kako u “srednjovjekovnoj Europi na kojoj je utemeljeno Međuzemlje nije bilo crnaca” bi bilo ipak pomalo luzerski. Nakon toga, uživanje u ostalih više od 60 minuta, koliko u prosjeku traje svaka epizoda, bilo je i više nego zajamčeno i krajnje dobro iskorišteno.

No u čemu se to točno može uživati u ovoj seriji koju su za Amazon Prime Video stvorili Patrick McKay i John D. Payne? Kratak odgovor je: u svemu! Nešto dulji odgovor je: u jebeno svemu! Prije fokusa na glumu, kameru, scenarij i kostime, kratak rezime teme serije. Rings of Power nas vraća tisućama godinama u prošlost kako bi pojasnila izvore ključa sukoba u “Gospodaru prstenova”– kako su prstenovi moći nastali, koja im je bila namjera, a koje su se posljedice iz toga izrodile. Serija, barem u prvih nekoliko epizoda, uspostavlja glavne teme, predstavlja ključne odnose među skupinama i likovima, te daje pogled na početke nekih od svima najdražih likova (Gandalf, Elrond, Galadriel) ili rasa (hobiti), kao i dublje uvide u pojedince (Celebrimbor, Gil Galad) i područja (Numenor, Southlands) o kojima smo posredno čuli u ostalim Tolkienovim pisanim i snimanim djelima.

Gluma gotovo svih likova koje smo do sada mogli vidjeti izvrsna je i točno prenosi kako emocije, tako i “rasni” karakter likova koje utjelovljuju (doduše, ponešto generaliziran i simplificiran te sveden na pojedine stereotipe, no to je Tolkienova krivica, koju su na ovaj ili onaj način morali pratiti svi koji su se upustili u adaptaciju nekog njegova djela, pa i sam Peter Jackson). Glumice i glumci koji su dobili težak zadatak da prikažu neke od nama svima dragih likova, poput Galadriel, Durina ili Čudnovatog čovjeka (koji je, mogao bih se okladiti u što hoćete, Gandalf), odradili su to besprijekorno. Likovi koje do sada nismo poznavali ili u tom svijetu nisu ranije postojali, odglumljeni su toliko uvjerljivo da većina može povjerovati da zasigurno postoje negdje u tisućama stranica Tolkienovih žvrljotina o Međuzemlju.

Pejzaži su apsolutno dobro pogođeni, osjećaj uronjenosti u geografiju Međuzemlja (a i šire) potpun je, a CGI onoga što u fizičkom svijetu ne postoji, gotovo je neprimjetan što omogućuje potpuno uranjanje kakvo nije bilo moguće dvadeset godina ranije tijekom gledanja Jacksonovih “Gospodara prstenova”. Još se sjećam kako je kino-dvorana prasnula u smijeh kad su Merry i Pippin sjedili na Treebeardu koji ih je nosio iz Fangorna, a posebno koliko je susramlja i tada izazivala scena Elronda, odnosno Froda, Sama i Goluma u Mount Doomu. Proteze, šminka i odjeća popuno su pogođeni, a to se ponajviše odnosi na orkove i gobline, koji su sasvim uvjerljivi.

Ako treba navesti nešto negativno nakon ovih nekoliko epizoda, to je prije svega gotovo krajnja karikaturalnost nekih skupina/likova. Hobiti, vjerno i izvrsno predstavljeni kao nomadsko stanovništvo u tom razdoblju Međuzemlja, uvelike su infantilizirani, što ponekad izaziva susramlje. Pojedini patuljci predstavljeni su kao praznoglave dobričine, spremne na prekomjerno uživanje, ali i tvrdoglave sirovine brze na zametanju kavge. Iako je riječ o manje ili više vjernom prijenosu Tolkienovih opisa tih rasa/vrsta, jedna je stvar kad o tome u knjizi pročitamo nekoliko rečenica ili paragrafa pa to ostavimo po strani fokusirani na nešto drugo, a sasvim druga kad to gledamo gotovo svaku minutu, u gotovo svakoj sceni.

Dijelu gledatelja se vjerojatno neće svidjeti i nešto sporiji ulazak u seriju, jer smo i nakon četiri epizode i dalje u fazi postavljanja radnje te upoznavanja likova i događaja čija će važnost kulminirati u kasnijim epizodama ili sezonama. Također, četvrta je epizoda vjerojatno bila vrijeme da upoznamo i ključnog antagonista toga svijeta, Saurona. Umjesto toga dobili smo zlog/korumpiranog vilenjaka Adara, koji svakako daje dodatnu kompleksnost međuodnosu rasa u Međuzemlju, ali je slab nadomjestak za Saurona kao prevrtljivo oličenje ultimativnog zla toga vremena i prostora. Doduše, polagani ulazak u priču može i ukazati na to da se svi uključeni u proces izrade Rings of Power spremaju na višegodišnju prisutnost na našim ekranima (six seasons and a movie, anyone?).

Ostavljajući kritike po strani, sasvim je sigurno da je Rings of Power potencijalno remek-djelo s perspektivom da se svrsta uz bok nekih od najboljih serija koje smo gledali u posljednjih deset godina, ako ne i duže. Ne sumnjam da će ova serija biti u samom vrhu top lista najboljih serija godine na čitavom nizu portala i časopisa, uključujući i Serijalu, na potpuno zadovoljstvo milijuna fanova, bilo da su to postali sada ili prije dvadeset i nešto godina. Tolkienov svijet ne zaslužuje ništa manje.