Recenzija: Nestali — Priča o izgubljenoj generaciji vraća nadu u hrvatske serije

Moram priznati, kad sam prvi put čula za Nestale, reakcija mi je balansirala između „ovo zvuči zanimljivo“ i „zar još jedna serija o ratu?“. U tom trenutku smo bili u drugom ili trećem tjednu prikazivanja Generala na HRT-u, tako da možete samo zamisliti pravu dubinu mog nepouzdanja u hrvatsku produkciju i zasićenosti katastrofalnim pokušajima revizionističkog idolopoklonstva zamaskiranog u biografsko-ratnu seriju čija je kvaliteta i uvjerljivost na razini Krv nije voda.

Ako mi je išta dalo nadu u to da bi ovaj projekt mogao biti drugačiji, to je bilo izlaganje Joška Lokasa o tome kako je do same serije uopće došlo – bilježio je priče svojih prijatelja i poznanika koji su prošli ratni put i sve ih je nekako skrojio u jednu priču, želeći im tako odati počast. Na kraju, jedina prava garancija kvalitete nekog uratka jest da je nekome zaista stalo do toga. A njemu je, izgleda, zaista stalo.

Nestali su uspjeli prikazati onu vezu između dojučerašnjih stranaca koje je združila borba na istoj strani, istovremeno poentirajući besmisao rata i podjela. Uz to su i kvalitetna ratna akcijska drama.

Priča Nestalih prati šestoricu hrvatskih vojnika koji se nalaze na području Krajine, šest dana prije Oluje, za koju ni ne znaju da se sprema. Traže srpskog zapovijednika i ratnog zločinca, a kako bi ga našli, stožer ih proglašava nestalima. Svaki od njih ima svoju priču, a Lokas je uspio malom količinom dijaloga jasno karakterizirati svakoga od njih. Tako upoznajemo Sikiru (Bojan Navojec) i Prku (Goran Navojec), Delona (Alan Katić), Nervozu (fantastični Filip Križan), Gradskog (Marko Cindrić) i tihog Papu (Vedran Živolić), koji krate vrijeme raspravljajući o ženama, bendovima, ratu i svemu što on nosi. Tijekom takve rasprave u prvoj epizodi spominju i kokošare, ratne profitere i kradljivce, nakon što Gradski (zaslugom Marka Cindrića prilično uvjerljivo) iznese jedan prilično nezgrapan dio dijaloga – razmišljanje o položaju Srba u Hrvatskoj nakon rata. Tu nezgrapnost sam voljna oprostiti jer je namjera bila dobra, iako je jasno da je to spomenuto s trenutnom, naknadnom pameti te nije baš uvjerljivo da se o tomu raspravljalo iza neprijateljskih linija 1995. godine (a ako i jest, vjerojatno ne na takav način).

U kasnijim epizodama poruke su ipak bolje integrirane u seriju po principu “show, don’t tell”, što je uvijek bolje i s dramaturške i s gledateljske strane. U tom je smislu posebno prodorna priča Pape, jedinog lika koji ne uopće govori, a tokom serije otkrivamo tužan razlog zašto, kao i njegovo tragično razrješenje. Razgovori među likovima simpatični su, lako se s njima povezati i razumjeti te ljude vrlo različitih karaktera koji su odlučili napustiti svoje živote i boriti se. Dileme “Azra ili Riblja Čorba”, je li Paul McCartney živ, kao i činjenica da neki od njih referenciraju opsukrne jugoslavenske fantasy filmove iz pedesetih samo su dodatni razlozi što nam likovi brzo postaju bliski.

Same epizodne priče konstruirane su kao vinjete koje doživljavaju naši junaci probijajući se kroz surov teren, upoznajući razne likove i približavajući se svom cilju. Posebno mi je draga i potresna bila ona iz treće epizode, s Marijom Škaričić kao nepoznatom osobom.

Zadarsko zaleđe, ogoljele stijene podno Velebita i sam Velebit gotovo kao da su još jedan od likova koji ilustrira izoliranost i usamljenost glavne šestorke. Beživotni kamenjar u visinskim kadrovima od kojih zastaje dah proždire sve što se u njemu nađe, i koliko god da uzima dah, toliko je neprijateljski raspoložen prema svima koji se u njemu nađu.

Serija ostavlja vrhunski vizualni dojam, na čemu najviše može zahvaliti vanjskim lokacijama, izvrsnoj fotografiji i postprodukciji. Akcijske scene su napokon napete, uvjerljive i dobro režirane (hvala Kristijanu Miliću) – osjećaj straha za živote likova nije me napuštao tokom gledanja. Pritom su mi čak napetije od akcijskih scena bile one čekanja, dugih tišina i neizvjesnosti hoće li ih mnogobrojnija neprijateljska vojska otkriti; scene u kojima su likovi samo razmjenjivali poglede i znakove kako bi se sporazumjeli. Nelagoda tišine, pogotovo u prvoj epizodi, kao da je čekala razrješenje koje bi donio otvoreni sukob.

Glumačka postava sastavljena je od šarolikog društva, a svaka je uloga izvrsno odrađena –  iako kod nekih možda treba vremena da se naviknemo na njihove naglaske ili način govora. To je samo (ponovno) pokazatelj kako imamo vrhunske glumce, ako im se da pravi materijal. Scenariji su već godinama glavna boljka domaće televizijske produkcije. Time je još impresivnije ono što je postignuto – Lokas se prvi put našao u ulozi scenarista, no napravio je dobar posao, a u kasnijim epizodama i izvrstan.

Nestali balansiraju poruku o tome koliko su ratovi nešto najgore što se ikomu može dogoditi, nepotrebni i besmisleni, s emotivnom završnicom koja je nekako ipak uspjela ne zakoračiti u patetiku.

Možda će ovo napokon značiti kako je HRT voljan uložiti i u serije koje su zamišljene kao serije, čija je radnja tempirana i planirana epizodno, a ne u osmosatne čudovišne mutante sastavljene od scena koje su završile na podu sobe za montažu filma i potom prepakirane u epizode za televiziju. Kako su Nestali prva zaista dobra HRT-ova domaća (mini) serija od Počivali u miru, možemo se samo nadati kako na ovome neće stati.