Recenzija: Justified, druga sezona

Nažalost, nemam dovoljno vremena za detaljniju i dužu recenziju, seciranje i osvrt fantastične druge sezone Justifieda, no nekako bi bilo neozbiljno i neodgovorno propustiti osvrnuti se na jednu od najboljih sezona neke serije u posljednje vrijeme.

Justified je prevalio velik put od pilota do finala druge sezone, čija je kvaliteta tokom svih 13 epizoda bila nevjerojatno konzistentna. U mojim očima, barem. Pilot, iako dobar, imao je tek dva aduta – sjajnu minimalističku glumu neobuzdanog, hladnog i sabranog Timothya Olyphanta (kao američki maršal Raylan Givens) te šarmantnu i zavodljivu atmosferu američkog juga, čiji setiting, iako ne i mentalitet, obožavam vidjeti na televiziji. Naredne epizode bile su tek solidne, i više vremena posvećivale Olyphantovom tjednom lovu na negativce, nego nekoj većoj i povezanijoj priči. Tada je još to bio njegov one-man-show; Raylanov pogled, šarm, stav, sabranost, mirna ruka i smiren ton glasa. Pamtljivih sporednih likova gotovo nije bilo, a pogotovo ne izraženih negativaca.

Serija se polako razvijala, a ja sam odustao nakon četiri-pet proceduralastih epizoda i vratio se tek početkom druge sezone. Srećom, case of the week formula nije ostala kao glavna motivacija serije.  Justified je drugom polovicom prve sezone ubacio u višu brzinu, povratkom Boyda Crowdera (također odlični Walton Goggins), kojeg je Raylan poslao u zatvor u pilotu. Druga sezona samo je nadogradila Raylanov konflikt sa Crowderima dodavši treću stranu, klan Bennett koji vuče sve konce u Harlanu, Raylanovom rodnom mjestu gdje je stekao više od par neprijatelja otkako je postao čuvar zakona.

Tek je u drugoj sezoni serija počela ličiti na ansambl – Olyphantu i Gogginsu prododani su prvenstveno Margo Martindale, kao Mags Bennett, glava klana Bennettovih te Jeremy Davies (Daniel Faraday, Lost) u ulozi njenog sina Dickiea, nepromišljenog rednecka kratkog fitilja s kojim Raylan ima dosta nerazrješenih računa. Svi glavni konflikti i zapleti druge sezone vrte se u trokutu Raylan – Bennett – Crowder, sa još mnogo dijelova slagalice na svakoj strani. Ne zazivam prečesto Emmye, no ne dobije li Martindale priznanje za doista fantastičan rad čitave sezone… Ne znam, to bi zapravo bilo prilično in-character za Emmye.

Sezona završava izuzetno zadovoljavajuće i vrlo samouvjereno – razriješivši većinu otvorenih konflikata izbalansiranom epizodom koja ostavlja tek par nedoumica pred novu sezonu. Cijenim serije i njihove autore koji ne osjećaju potrebu ostaviti gledatelja na rubu stolice uskrativši mu razrješenje bitnih dijelova radnje.

Serija je to sjajnog centralnog lika i njegovog glumca, kojem su polako, ali studiozno pridodani likovi iz njegove okoline i prošlosti, koje portretiraju redom sjajni glumci savršeno pogođeni za uloge koje glume. I Olyphantov pogled ispod šešira.