Desetog siječnja 1999. godine na HBO-u se počela prikazivati jedna od najvažnijih serija u povijesti televizije, The Sopranos. Danas slavimo točno 15 godina serije, a za godišnjicu donosimo djelić malo starijeg teksta koji je vaš autor izvorno objavio još 2008. godine na svom starom blogu, Statler & Waldorf.
Znate o čemu pričam, čak i bez pjesme. The Sopranos Davida Chasea. Druga originalna drama koju je HBO producirao, nakon Oza (Chase je seriju prvo ponudio Foxu – možete li si to zamisliti, Sopranosi na Foxu. Ne). U osam godina, od 1999. do 2007. snimljeno je osamdeset šest epizoda u šest sezona. Tokom godina postala je kulturni fenomen, milijardu hvalospjeva joj je opjevano, o njenoj veličini, o donošenju višeg standarda televiziji, o utjecajima na kasnije serije, a na kraju, o finalu se pričalo mjesecima, a Hillary Clinton čak ga je i spoofala za svoju predsjedničku kampanju.
Mnogima vjerojatno prvo padne na pamet – serija o mafiji. Ali to nije serija o mafiji, već o obitelji. Najbolje da citiram čovjeka koji je prvi dao novac za pilot – tada predsjednika HBO-a:
I said to myself, this show is about a guy who’s turning 40. He’s inherited a business from his dad. He’s trying to bring it into the modern age. He’s got all the responsibilities that go along with that. He’s got an overbearing mom that he’s still trying to get out from under. Although he loves his wife, he’s had an affair. He’s got two teenage kids, and he’s dealing with the realities of what that is. He’s anxious; he’s depressed; he starts to see a therapist because he’s searching for the meaning of his own life. I thought: the only difference between him and everybody I know is he’s the Don of New Jersey.
I koliko god je serija tour de force Davida Chasea, ostalih producenata i glumaca, možda i najviše, Jamesa Gandolfinija. Tony Soprano univerzalno je prva asocijacija na seriju i, ako ne možete suosjećati s njim, nema smisla gledati seriju.
A teško je ne suosjećati s njim. Da, on je debela sirovina, mafijaški don koji naređuje ubojstva i mučenja, krade, vara ženu i drogira se; i točno u tome je i genijalnost serije – za takvog čovjeka navijamo. A kako je on kompletno definiran i kako je jednako kompletna Gandolfinijeva izveda, to nije teško.
Njegov naglasak, nazalno disanje, način kako jede hranu (kako ju nabada glasno vilicom, a nožem komadiće razmješta po tanjuru), njegovi prepoznatljivi pogledi i fraze, upiranje prstom, mijenjanje raspoloženja, sve to djeluje vrlo organski i realno, vrlo živo.
U manjoj mjeri, slično vrijedi i za gotovo svakog glumca koji se pojavio u seriji, no ovo nije mjesto za dotaknuti svakog od njih u detalje, bilo da se radi o obitelji, prijateljima, ili Tonyevoj drugoj Obitelji.
Moram pokoju rečenicu reći i o muzici – u seriji u kojoj nema incidentne muzike (recimo kada je napeta situacija, a u pozadini neki opaki akord na čelu), ali zato fantastično koristi pjesme tokom epizoda, većinom poznatih izvođača (Sinatra, Rolling Stonesi, Elvis Costello, Van Morrison, Bob Dylan, Pink Floyd, Tindersticks, Kinks, AC/DC… i lista je preduga, a soundtrackovi dovoljno reprezentativni), a posebno efektno u odjavnoj špici, koju sam svaku do kraja pogledao, jer na svakoj odjavnoj špici je druga pjesma koja daje odličnu kodu epizodi.
Osamdeset i šest epizoda koje je završilo prilično jednostavno, a gledateljstvo je od njega napravilo bezveznu pompu očekujući neki spektakl, a finale je jednostavno pokazalo što i cijela serija prije nje – momenti poput večere s obitelji su bitni, a život ima svoje uspone i padove. I ne možeš promijeniti tko jesi.
A prije tog fade-outa bilo je osamdeset i pet odličnih sati i nezaboravnih momenata – od Tonyevih snova punih simbolizma, sirove, ponekad ubojito brutalne drame (ubojstvo Pussyja, silovanje dr. Melfi, svađa Tonya i Carmele na kraju četvrte sezone, Ralphovo mlaćenje striptizete), do komičnih epizoda (Junior i cunnilingus, “Pine Barrens”, Tonyevo krivo ponavljanje izraza)… osamdeset i pet sati uvida u život mafijaškog bossa i ljudi koji ga okružuju, na nevjerojatno prizeman, realan i brilijantan način.
Ako vam ova imena gore ništa ne znače, propustili ste veliki, veliki dio televizijske povijesti. Ispravite to. S druge strane, ako vam nešto znače, što vam u biti ja imam pričati…
