Serijalin ljetni retrovizor: The Sopranos 5×02 – Rat Pack
Prva epizoda koju je napisao Matthew Weiner, sada poznatiji kao autor jedne serijice naziva “Mad Men”, upoznaje nas napokon uživo sa likom kojeg glumi Steve Buscemi te nam daje uvid u pogled na razvoj situacije sa strane FBI-a i njihovih doušnika.
5×02 Rat Pack
Scenarij: Matthew Weiner
Režija: Alan Taylor
Originalno emitirana: 14.3.2004
Sjajan je ovaj naslov “Rat Pack”, jer osim što se odnosi na sliku Sinatre, Sammyja Davisa i Deana Martina koju Tonyju pokloni uskoro pokojni Jack Massarone; opisuje doslovno i likove koje pratimo dobar dio epizode – razne FBI-eve doušnike; naposlijetku, odnsosi se i na Tonyjevu nostalgiju prema nekadašnjem odnosu sa Tonyjem B. koji, čini se, odbačen kao i spomenuta slika.
Tko je Tony B? Sin Livijine sestre Quintine, koju smo nekoliko puta vidjeli i još par puta se spomenula kroz prošle sezone. No, za njenog sina nismo znali ni da postoji, kamoli da je bio toliko blizak s Tonyjem. Nije to prvi put da je Chase izmislio novog lika iz vedra neba i predstavio ga kao nekog koga svi odavno znaju, a nije ni jedini u ovoj sezoni – Feech La Mana i Phil Leotardo će uskoro postati slično bitni igrači. Čak su se i simpatično poigrali s time, kada Bobby Jr. nema pojma tko je Tony B i čudi se što nikad nije čuo za njega.
Iako to je bio samo potez producenata u potrazi za novim likovima koji će nositi radnju, ima i smisla unutar svijeta Sopranosa – mafijaši koji odu u zatvor kao da više ni ne postoje. I dok se Feech već snašao i pronašao izvore prihoda na uhodane načine, Tony B želi postati legitiman, otvoriti svoj fizioterapeutski biznis. Tony naravno nije baš sretan s time – nakon dugo vremena što je vidio svog dragog prijatelja, vjerojatno je zamišljao da će imati neke druge, različite avanture. I da će Tony B shvatiti da je on sad šef i da se ne može zajebavati na račun njegove debljine. Odlično je kako je upravo komentar na njegovu debljinu (tj. da je smršavio) Tonyju bio okidač da skuži da nešto smrdi sa Massaroneom. I to nakon reda scena “znam ja nanjušiti izdajicu” – “koji kurac, nisam ništa skužio”.
Massarone je završio s metkom u čelu i (čini mi se) plišanim štakorom u ustima, što je opet FBI dovelo u probleme, još jedan u nizu neuspjelih pokušaja stvaranja slučaja za hapšenje Tonyja. Sjajno je što vidimo da zapravo puno toga znaju, ali ništa ne uspijevaju dokazati, čak ni sa jednim od Tonyjevih kapetana među doušnicima, a pogotovo od Adriane.
Ade i njena doušnička priča ove sezone dolaze u fokus, ovdje ju vidimo kako se potpuno raspada, rastrgana što svojim najbližim prijateljicama ne može ništa reći (iako skoro je), što im laže u lice u svakom trenutku, što joj je, na neki bizaran način, jedini prijatelj agentica koja ju hendla. Na kraju epizode ipak djelomično uspije (kao i jednom ranije?) zadovoljiti njena konstantna ispitivanja tako da joj, umjesto konkretnih informacija o Tonyju i Chrisu, da nešto drugo, o svojoj prijateljici koju prokaže za muljanje s računima, nakon što se ova upucava Chrisu. Bio sam siguran da smo i Tinu, njenu buduću kumu i navodno blisku prijateljicu, vidjeli prvi put, no zapravo to je ista žena koja je davno, u trećoj sezoni, bila na minutu prisutna, kada je, opet zbog njenog flertovanja, njen tadašnji dečko prebio brata Vita Spataforea, zbog čega je Bobbyjev otac bio poslan da ga ubije.
Mnogo postavljanja figurica se dogodilo u ovoj epizodi, osim uvođenja Tonyja B i stavljanja Adrianine situacije u fokus; osjećaju se tenzije u njujorškoj obitelji. Samo par epizoda nakon što su za Carminea svi govorili kako je “zdrav ko bik”, a zatim Johnny Sack i Tony kontemplirali o njegovom ubojstvu, stari šef umire od moždanog udara. Sack očito pretendira na njegovo mjesto, no mali Carmine se pokušava ubaciti na to mjesto (nakon što je “pet godina samo namještao izbore miss u Miamiju”) i prema svemu sudeći, to neće završiti baš glatko. No, puno više o tome vidjet ćemo u nastavku sezone.
I, koliko su sjajne filmske večeri mafijaških žena?
Večeras me oprala neka nostalgija i odlučih pogledati 3 najdraže epizode Sopranosa: ”Pine barrens”, ”Sopranos home movies”, i naravno ”Made in America”, zaključno s najboljim finalom u povijesti televizije, finalom zbog kojeg se i dan danas znan žestoko porječkati s kolegama pijući kavu između dva predavanja. No zašto to uopće spominjem? Zato što nakon te tri epizode već sat vremena ponovno čitam Markove i Anine sjajne tekstove, i stvarno mislim da je ogromna šteta što je ova sjajna ideja ponovno posustala tako blizu kraja. Evo ja obećajem da ću ponovno po tko zna koji put pregledavati epizode i aktivno komentirati i sudjelovat, pinky swear