Nedjelja s Johnom Oliverom: Kako sam završio na snimanju Last Week Tonight – serijala.com
Trenutno čitaš
Nedjelja s Johnom Oliverom: Kako sam završio na snimanju Last Week Tonight

Nedjelja s Johnom Oliverom: Kako sam završio na snimanju Last Week Tonight

Nedjelja je, 14. je kolovoza, prošlo je dva sata iza podneva. U New Yorku je pakleno vruće, temperatura se kreće oko 34 stupnjeva, što je na asfaltu Manhattana zapravo 42 stupnja. Preznojavam se kroz majicu već četvrti put, nakon što se ista osušila u tri navrata po ulascima u ledene vlakove njujorškog metroa (nema organizma koji tog vikenda nije ostao oduševljen prepolovljenom temperaturom u vagonu). Upravo sam u tri zalogaja požderao sladoled iz Big Gay Ice Creama, lutam po East Villageu napola dehidriran, iscrpljen smišljajući gdje da se smjestim za ručak. Stojeći na semaforu osjetim vibraciju mobitela, očekujem poruku u obliku stickera na Viberu ili lajk na Instagramu.

Polulijeno uzimam mobitel u ruke i vidim notifikaciju s Gmaila od “Last Week Tickets” naslovljenu“1 Ticket for Marin Kuharic – Show #0814”. Nadbubrežne žlijezde u tom trenutku više ne osjećaju nikakve posljedice sunca, nego tolikom silinom šibaju adrenalin da mi se ruke tresu dok otključavam mobitel, otvaram mail i shvaćam da se radi upravo o onome što sam već bio otpisao i zaboravio.

Flashback na 21. srpnja, kad sam cijeloj obitelji i svim prijateljima objašnjavao što je to Last Week Tonight with John Oliver, što je to Last Week Tickets i što točno i u koje vrijeme moraju kliknuti i upisati da bi me prijavili da budem dio publike na snimanju showa 14. kolovoza, kad sam u New Yorku. Naime, da biste završili u publici za ovaj popularni HBO-ov show, morate se prijaviti za točno određenu emisiju u za to predviđeno vrijeme. Na stranici se unaprijed mogu vidjeti termini kada se otvaraju prijave za iduće tri emisije. Ne moram ni naglasiti, ako refreshate stranicu nepune tri minute nakon otvaranja prijava, velika crvena oznaka “FULL” stoji kraj datuma za koji su išle prijave.

Onog dana kad su išle prijave za emisiju koja se snimala za vrijeme mog boravka u NYC-u, 29. srpnja, sjedio sam u autu lutajući cestama Kube i bio u potpunoj nemogućnosti pristupiti bilo kakvom internetu — zbog toga objašnjavanja i upute cijeloj široj obitelji i komšiluku. Dočekao sam taj dan — svi kojima sam naredio da sjede za računalom tog dana točno u 21 sat i da refreshaju stranicu čim vide 21:00 u donjem desnom kutu taskbara, javili su mi da su me uspješno prijavili te sam dobio i povratni mail koji mi je rekao:

“Dear Last Week Tonight Fan,

Thanks for requesting ticket(s) to the August 14th show. THIS IS NOT A TICKET.
We will contact you via email with a detailed confirmation within 5-7 business days if we are able to give you tickets to the show. Unfortunately, if you don’t hear from us by August 7th that means we are unable to fulfill your request and you are welcome to reapply for another show.
Due to the volume of requests, you will only be hearing from us if we are able to accommodate your request.”

Vrijeme je prolazilo, kolovoz je stigao, i taj 7. kolovoza (koji mi je, usput, i rođendan) je došao, a pošte nigdje. Patetično sam došao do zaključka kako mi je ovo jeben rođendan. Ništa, večer s Johnom Oliverom ipak će ostati samo želja i neprekrižena točka s bucket liste — pomirio sam se s tim. Stigao sam u New York nekoliko dana nakon rođendana i doživio pregršt drugih prekrasnih stvari zbog kojih sam i zaboravio na LWT. I onda se dogodilo to ludo nedjeljno popodne.

Pročitao sam mail s pozivnicom za show pokušavajući suzdržati svoje oduševljenje jer sam bio na ulici, okružen hrpom mrzovoljnih, vrućinom udešenih njujorčana i turista: “We had some seats become available to Last Week Tonight with John Oliver for TODAY’s show — Sunday, August 14 and we wanted to offer them to the next people on the list. (…) Please get back to us as soon as you can with a confirm or cancel as instructed below.”

Nakon manijakalnog maratona i vožnje metroom do svoje sobe u Queensu da se otuširam i presvučem te jurnjave natrag na Manhattan (jer je termin za check-in publike bio nešto više od 3 sata od primitka pošte), došao sam do 528 West 57th Street, između 10. i 11. avenije, tj. do CBS Broadcast Centra. Ponovno preznojen (jer je druga linija metroa koja mi je trebala imala zastoje baš tada, naravno), stigao sam taman na vrijeme. Dočekala me zaposlenica koja je pronašla moje ime na popisu, uputila me na security check i tada sam napokon došao u… ogromnu sobu s 12 televizora i sto stolica?

Na trenutak sam pomislio da se netko zajebava sa mnom, odnosno da ćemo zaista sjediti u toj prostoriji koja je bila čudan spoj učionice, konferencijske dvorane i sobe za focus grupe. Na svu sreću, draga žena, jedna od stage managera, koja koordinira između publike i ekipe u studiju, došla nam je odmah reći da ne, nećemo sjediti u toj prostoriji i smijati se u mikrofone dok John sjedi u praznom studiju i priča u kameru. Nekoliko ljudi je oduševljeno odahnulo. Ista ta žena tad nas je upozorila da su snimanje i fotografiranje u studiju strogo zabranjeni te da svima mobiteli moraju biti u potpunosti ugašeni — što je razlog zašto možete skrolati do besvijesti, ali nažalost, nećete pronaći slike predivnog studija ili videe propalih takeova Crazy Johnny’s Used Carsa s Keeganom Michaelom Keyem.

Nakon pola sata prčkanja po mobitelu i dva odlaska na WC iz straha da me mjehur ne izda u pola snimanja (jer kad snimanje krene, publika ne smije nikud mrdati do kraja), počeli su nas dizati red po red i voditi u studio. Sve je bilo isplanirano i iskoordinirano do zadnjeg detalja te problema i zastoja nije bilo. Jedna krasna stvar koju ondje prakticiraju jest da u studiju najbolja mjesta dobivaju oni koji su prvi došli. S obzirom da sam pristigao među prvima, u prostoriji za čekanje sjedio sam u drugom redu te tako bio u drugoj grupi koju su odveli u studio. Taj kratak hod trajao je možda desetak sekundi, no nisam mogao sakriti osmijeh s lica dok sam oko sebe gledao u plakate za 60 Minutes, CBS Evening News i slične emisije koje se snimaju u ovoj zgradi jer sam tada zaista shvatio kojim hodnicima koračam i kamo sam se uputio.

Nakon prolaska kroz crnu zavjesu i preskakanja nekoliko žica koje su pripadale glomaznim kamerama, ugledao sam Johnov stol, a zatim i onu njegovu prepoznatljivu, odličnu pozadinsku sliku/panoramu. Nekoliko sekundi stajao sam pred stepenicama za publiku čekajući da me netko od stage managera uputi mom mjestu, i dalje s istim onim smješkom na licu i s čudom/šokom/nevjericom u očima. Kako sam već spomenuo, došao sam među prvima pa sam tako nagrađen mjestom u trećem redu u središnjem dijelu gledališta, direkt ispred Johnovog stola. Žena koja je sjela do mene i ja komentirali smo kako imamo uvjerljivo najbolja mjesta i kako je grozno što ne smijemo odvaliti barem jedan selfie prije nego što snimanje krene. Uslijedilo je još petnaestak minuta čekanja dok su se svi smjestili — svi su ulazili u grupama od desetak i bivali smješteni u sve dalja i dalja (lošija i lošija) sjedala dok studio nije bio do zadnjeg mjesta popunjen.

Prije nego što je snimanje moglo početi, u studio je došao stand-up komičar. Na američkoj se televiziji standardno prakticira da prije snimanja bilo kakvog showa dođe osoba koja će animirati publiku te ju tako učiniti “spremnom” za snimanje. Komičar je bio u redu, bacio je par one-linera te zatim krenuo izvlačiti materijal iz publike, pa smo tako kroz nekoliko minuta poluneugodnih, polusmiješnih razgovora došli do trenutka kada John Oliver izlazi u studio. Producenti showa su fantastični, ne samo da je čitava organizacija bila besprijekorna, potrudili su se i da publika doživi snimanje showa kao posebno iskustvo te tako dali priliku za kratki Q&A s Johnom.

Trenutak kad je John provirio iza zavjese i kročio u studio bio je vrlo čudan – kao da sam ušao u televizor i pred sobom ugledao osobu i studio koje dvije godine gledam na ravnom ekranu. Čovjek je upravo onako karizmatičan, veseo, zabavan, spontan i pun energije kakvog ga i vidite dok s telepromptera čita tekst. Rutinski odrađuje istu stvar s publikom po tko zna koji put, no ipak si je dao truda dati nam iskrenu dobrodošlicu i otvorio forum za pitanja. Očekivao sam da će biti klasičnih, dosadnih “Koja ti je omiljena epizoda showa?”, “Nedostaje li ti Jon Stewart?”, “Kako je na HBO-u?” pitanja, no ljudi koji su digli ruke imali su vrlo… Intrigantna pitanja.

Prvo je pitanje bilo: “So, fuck-marry-kill: Donald Trump, Ted Cruz, Boris Johnson”, na što je John odgovorio da je to vrlo lagano pitanje jer bi prvo ubio sebe gledajući svu trojicu u oči govoreći im da su ga oni natjerali na taj čin. Uslijedilo je još nekoliko blesavih pitanja kao što su “What do you think is Hillary Clinton’s spirit animal?”, “Which aquatic animal do you think is the grumpiest?”, a onda je na red napokon došlo snimanje emisije.

John i redatelj emisije dali su nam informacije o tijeku i načinu snimanja. Na svu sreću, nismo se nalazili na setu lošeg CBS-ovog multi-cam sitcoma gdje bi nam stage manageri morali dizati znakove da plješćemo i govoriti nam kad se smijemo. Jedini suptilni komentar bio je, i parafraziram, “Please feel free to laugh out loud, we want to hear your beautiful, loud voices. We get a lot of people who come in here and then say ‘Well, I’m just someone who laughs on the inside.’ – Please, don’t be that person.” Iznad publike nalazilo se 7-8 televizora koji su prikazivali emisiju onakvom kakva će izgledati kao završni produkt – dakle, s ubačenim slikama sa strane i s video klipovima koji se vrte odmah po završetku Johnove priče.

Tako smo, čim je snimanje krenulo, imali 25 neprekinutih minuta emisije upravo onakvom kakvu ste ju i vidjeli na svojim malim ekranima. Da, John je odradio cijelu emisiju, od uvodnog pozdrava do Crazy Johnny’s segmenta u jednom takeu – niti jednom nije zamucnuo, zastao ili bio nezadovoljan svojim nastupom da prekine snimanje. Međutim, dva su segmenta morala biti ponovno snimljena (i tu su nam se stage manageri ispričali i ljubazno nas zamolili da se “smijemo kao da sve ovo slušamo prvi put”) – sam početak emisije, jer je veliki ekran pored Johna bio zamrznut, te segment u kojem je John rekao “possessed” umjesto “repossessed”.

lwt1

Uvjerljivo najbolji i najzabavniji dio emisije — jer segment o preprodaji rabljenih vozila napaćenim siromašnim Amerikancima po astronomskim cijenama realno i nije bio jedan od onih kojeg će se na YouTubeu pogledati na desetke milijuna puta — bio je Crazy Johnny’s Used Cars. Cijeli set stajao je namješten u studiju čitavo vrijeme, no prekriven zavjesom, tako da ni mi u publici nismo unaprijed znali o čemu se radi kako bi naše auditivno oduševljenje na kameri bilo autentično. Stand-up komičar s početka snimanja dao nam je hint da smo pogodili odličan dan, jer se iza zavjese krije nešto odlično.

Nakon pet minuta glavnog segmenta, bilo mi je jasno da se iza zavjese nalazi neka prastara kanta, no nisam ni sanjao da će, 20 sekundi nakon početka segmenta, u studio uletiti nitko drugi nego jebeni Keegan Michael Key, čovjek kojeg gledam na televiziji otkad je prije 10+ godina kao D-lister vodio The Planet’s Funniest Animals na Animal Planetu. Gledaš, ne vjeruješ svojim očima i krepavaš od smijeha dok John i Keegan kao kreteni udaraju po crvenim gumbima, i onda vrhunac kada lupe po “We don’t give a fuuuuuck“. Iznenađenjima ni tu nije bio kraj – kad je kroz vrata salona prošao legendarni Bob Balaban, znao sam da na bolju emisiju nisam mogao doći.

lwt2

Prvi take Crazy Johnny’s Used Carsa je završio, a redatelj je Johna i Keegana obavijestio da su kao manijaci udarali po crvenim gumbovima i prešli dozvoljeno vrijeme emisije, a John nas je upozorio s “We’re gonna go into Ballers time, and HBO does NOT want us stealing Ballers’ time” i vratio se na mjesto za drugi take. Smijeh publike (barem sudeći po onom što sam čuo oko sebe) bio je evidentno i s razlogom više isforsiran, no svejedno smo oduševljeno gledali trojac kako se glupira pred kamerama, dok Keegan nije zeznuo rečenicu u pola snimanja i onda se suptilno, s istim naglaskom kao i njegov lik, proderao: “Well, fuck me in the aaaaass!”

Treći take bio je dovoljan da urednici emisije daju zeleno svjetlo za završetak snimanja, jer su imali dovoljno materijala da iz tri takea slože nešto što mogu poslati HBO-u na emitiranje. Stoga, ono što ste vidjeli u emisiji koktel je tri pokušaja. Za jedan sam “prijelaz” siguran da se nalazi nakon klipa animirane bebe, jer je smijeh publike, ako dobro naćulite uši, poprilično naglo prekinut. Za ostale nisam siguran jer mi je svo to udaranje po “Cr-cr-cr-cr-craaaaazy Johnny” i “We don’t care” napravilo kaos u glavi.

Keegan i Bob odmah nakon snimanja odletili su iz studija, a John nas je – sad gotovo preuzevši ulogu i redatelja i stage managera – obavijestio da je snimanju došao kraj, zahvalio nam se što smo se jednako glasno i jednako entuzijastično smijali gledajući istu stvar i treći put, a zatim je i on nestao iza zavjese. Sve u svemu, u studiju smo proveli nešto više od sat i pol vremena. Čekajući zeleno svjetlo da napustimo studio, dobili smo upozorenje da i dalje ne vadimo i palimo mobitele s obzirom da je sada set iz zadnjeg segmenta vidljiv te kako ne bi bilo fer da spojlamo emisiju (iako se ista emitirala nepuna tri sata kasnije), na što je žena do mene otkomentirala “Pa zašto jednostavno ne pokriju taj set i dopuste nam da se slikamo ispred deska”, na što sam ja, složivši se s njom, samo uzdahnuo. Ipak, prave uspomene ne žive na disku, nego u našoj svijesti, a nedjelja, 14. kolovoza 2016. definitivno je dan koji će mi doživotno ostati urezan u sjećanju.

https://www.youtube.com/watch?v=2LrkoMKjJwE

Komentari (1)

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861