Prošlo je tjedan dana od finala Breaking Bada, finala koje je zatreslo čitav internet. Ne sjećam se kada sam vidio toliko generalno pozitivnih reakcija na sličan televizijski događaj i mislio sam, Krešo je svojim tekstom rekao sve i rekao dovoljno. Dodao bih još da se slažem sa svime što stoji u tom članku, finale mi je krasno zaokružilo odličnu seriju.
Jedan od prvih osvrta na koji sam naletio, slučajno, bio je onaj Damona Lindelofa u Hollywood Reporteru. Na prvu loptu, čini se da je Lindelof sebično smeće koje je ovaj događaj iskoristilo za samopromociju i skretanje pažnje sa Gilliganovog uspjeha na svoje probleme. No, onda sam vidio i njegov Twitter feed, na kojem je retweetao sve odvratne, djetinjaste, uvredljive komentare koje su ljudi uputili njemu kao reakciju na finale Breaking Bada. I kao što to sve češće biva u zadnje vrijeme, zgadio mi se internet.
Da, finale Breaking Bada bilo je vjerojatno najiščekivaniji televizijski događaj od finala Losta, no to im je jedina dodirna točka. Je li to dovoljno za usporedbu? Vjerojatno je, ako ćemo uspoređivati samo emocionalne reakcije. S time da, finale Losta meni je bilo emocionalni vrtuljak, od napetosti i sreće do suza i tuge dok je finale Breaking Bada bilo… ravnodušno. Dogodilo se sve kako se trebalo dogoditi i svaki gledatelj vjerojatno bi iscrtao sličan završetak. Ne želim time reći da je pogoditi tako nešto jednostavno, niti blizu. Točno je i da je Breaking Bad ispucao vrhunce empatije u prethodne dvije epizode (“Ozymandias” i “Granite State”), no ako ćemo tako, Lost me svakom epizodom ostavio emocionalno rasturenim barem kao te dvije.
Hoću li time reći da je Lost bolji od Breaking Bada? Ne. Niti obrnuto ne vrijedi. Jedno je fantastična avantura, drugo je klasična antiherojska drama s dozom crnog humora. Lost je imao problem što smo svi mi pred svojim doslovnim ili metaforičkim watercoolerima godinama stvarali teorije i objašnjenja za događaje koji su, kada su napokon bili riješeni u samoj seriji, mogli imati dva ishoda: prvo, pogodili smo, dakle, nije bilo iznenađenja i drugo, teorije nam bile potpuno krive i nisu bile u skladu s onim što smo si mi zamislili, stoga su u kurcu.
Rekao sam i sebi da o Lostu neću više pričati ni pisati, jer vjerujem da je o njemu dovoljno i napisano i rečeno, ali evo me opet (ako imate potrebu razumno u komentarima postaviti pitanja oko toga što nije objašnjeno u seriji, razumno ću i odgovoriti na njih). Ono što me stvarno muči je kako ljudi (i to redom oni koji su mrzili finale) tri godine mogu biti kivni na epizodu televizije. OK, imam i ja grudgeve koji traju otprilike toliko, ali ne za epizodom televizije ili filmom.
Jednim dijelom, drago mi je zbog toga, jer koliko god se pjenili na to, činjenica je da je Lost ostavio dubok trag. Drago mi je i što su moja sjećanja na tih šest godina odlična i pozitivna, umjesto ljutih i razočaranih.
Nije mi jasno niti kako si uzimamo za pravo tri godine bombardirati čovjeka uvredama praktički u lice — vidim to kao da netko stavi sliku svog djeteta na Facebook, vi mu komentirate: “dijete ti je ružno kao smrt, pogledajte radije ovo prekrasno dijete”. Zar se na to internet sveo?
Pričao sam nedavno s prijateljem, bolje reći poznanikom; zapravo, bolje reći osobom koju sretnem jednom godišnje i u sat vremena pričamo o životu, svemiru, pop kulturi i svemu ostalom. Kaže da već neko vrijeme prati samo i isključivo 4chan, jer to je jedino mjesto gdje možeš doživjeti pravi internet. Sve ostalo je cenzura i pretvaranje. Osjećao sam se kao da mi je u tom trenutku otkrio neku skrivenu istinu. Potpuno je u pravu. Problem je što… možda pretjerujem, ali ja si /b/ vizualiziram kao hrpu tipova sa trollfaceovima koji se smiju glasom Petera Griffina i seru jedni drugima u usta. I bojim se, to je internet. To je fandom. To smo mi.
Slučajno mi je uz gore navedeni Lindelofov članak na feedu stajao naslov članka na Salonu, u kojem žena opisuje svoje traume nakon što je sliku nje odjevene u Laru Croft za Halloween sprdao čitav Internet (i pod tim ne mislim na onaj odličan account na Facebooku). Ako niste kliknuli link, nije vam jasno zašto: žena je debela. Nisam znao što misliti čitajući to: zašto je to uopće materijal za članak? Zašto je Lara Croft ikome heroj i uzor? Ne želim osuđivati komentiranje debele žene u kostimu Lare Croft, svi to radimo svakodnevno. Ako ne komentiramo slične stvari, smijemo se tuđim komentarima. Running gag našeg je podcasta da čitatelje zovemo debilima, svojevrsni odgovor na dio ljudi koji se ovdje zna zaletjeti i komentirati baš poput najgorih primjeraka odvratnih fanova iz ovog teksta. Je li to napad na svakog od vas ponaosob? Naravno da ne, to je nevina zajebancija. No mislim da smo izgubili granice — ne mi na podcastu, već generalno da je Internet izgubio granice. Možemo biti bilo što skriveni u anonimnosti, a to “bilo što” ponekad otkriva prilično odvratne stvari. Pozicija ispred tastature daje nam moć koja ponekad ispadne vrlo ružno.
(I ne, nema nigdje na internetu mojih slika obučenih u Batmana u spandexu sa smiješnim captionima ili nečeg sličnog (još), da bih se osjećao osobno pogođenim tim člankom.)
Vratimo se na pop kulturu, i da ne kažete da samo trubim o Lostu, nekoliko drugih primjera.
Evil Dead vrlo mi je drag film, čiji je (prilično solidan) remake objavljen ove godine. Godinama fanovi opsjedaju Campbella i Raimija tražeći nastavak i napokon je Sam Raimi potvrdio da radi na njemu. Točnije, ako sam dobro shvatio sve glasine, plan je napraviti Army of Darkness 2 sa Campbellom i Evil Dead 2 sa Jane Levy, pa nakon njih treći film u kojem će se oboje naći. Koliko je to jebeno odlično? Koliko? Ekstremno! Ali, ovo su bile Raimijeve riječi kada su ga početkom godine pitali o Evil Deadu 4:
“I would like to work on the script over the summer. That much is true. But the reason to come back and do it again is only that they’re making me, those fans… I am thinking about it, but a crowd goes ‘Come on Sam, do it!’ so I said ‘Okay, I guess I was talking to my brother about it.’ But I feel like I was pushed into saying that, a little bit.”
Je li to u redu? Nisu li nam tri odlična filma bila dovoljna? Tri filma od kojih je zadnji napravljen prije devetnaest godina? Kakvog uopće prava imamo tražiti od redatelja da napravi novi? I kasnije se, naravno, žaliti da nije dobar kao prethodni, da nam je izdao i uništio djetinjstvo, citirati ga kao primjer da Hollywood ne može više napraviti ništa originalno. Mislim da je jedan od problema što pokušavamo rekreirati emocije koje je npr. izazvao Evil Dead 2 kada smo ga prvi put gledali, ali na potpuno krivi način, tražeći nešto isto, ali opet drugačije. Zašto ne bi tražili nešto potpuno drugačije?
Prebacimo se na Batmana. Primjer prvi: najveća pop-kulturna vijest ovog ljeta — Ben Affleck je novi Batman. Količina govana koja se slila na njega i Warner Bros. nakon te objave ne prestaje me zapanjivati. Činjenica da je pokrenuta peticija — da, online peticija — da se promijeni casting, zapanjuje me još više. Prije svega, zato što… kada su zaboga online peticije išta učinile? Osim toga, što nam daje pravo da budemo toliko sigurni da će Affleck zasrati stvar? Osoba kojoj je to (ako je vjerovati Kevinu Smithu) djetinji san, koja se nakon nekoliko loših izbora prošlog desetljeća ponovno digla i potpuno revitalizirala karijeru trebala bi slušati hrpu anonimnih govana koji nešto tipkaju u slobodno vrijeme? Te iste bi Warner Bros. bi trebao slušati? Ljudi koji se bave tim poslom desetljećima? Ljudi koji su identične stvari slušali i kada je Heath Ledger dobio ulogu Jokera? Koji nam je kurac? Ne bi li možda prvo pogledali film?
Drugi primjer vezan za Batmana još je drastičniji: Scott Snyder, trenutni scenarist stripa “Batman” trenutno radi na rebootu Batmanovog origina. Na reboot su ga zapravo natjerali u DC-u, no kada je razmislio o tome, shvatio je da ima dobru priču i zagrijao se za nju. Problem je u tome što je stres same pomisli na moguć loš odjek priče u fandomu, čak i na samu činjenicu da planira pregaziti stvari koje je Frank Miller definirao krajem osamdesetih, Snydera, koji se od djetinjstva bori s kliničkom depresijom, natjerala na pojačano kljukanje tabletama, odlaske psihijatru i općenito pogoršala mentalno stanje. Scotta Snydera koji dvije godine radi na tom istom stripu, i to redom piše vrhunske priče, Snydera koji je miljenik fandoma, ali isto tako zna da je jedan loš scenarij udaljen od toga da ga isti odbaci. Čini se da svatko može imati loš dan, osim osobe koja upravlja nekim entitetom dragom smrdljivim geekovima.
Nitko se ne bi tako morao osjećati, ne osobe kojima je posao i život nama učiniti život ljepšim, dati nam da pobjegnemo od svakodnevnice u njihove magične svjetove, da suosjećamo s njihovim likovima većim od života. Mogu nas razočarati, mogu nam njihovi radovi biti loši, možemo ne voljeti njihove osobnosti, ali moraju postojati i neke granice. I oni se nikad ne bi morali ispričavati za to što su napravili.
Najgora stvar koju je J.J. Abrams napravio, bila je nedavno kada se ispričao za lens flareove u Star Treku. Da, meni su lens flareovi bili dobri, ali oni nisu bili problem tih filmova. Da, ti filmovi imaju svojih problema, znam, priznajem i mogu ih vidjeti, no svejedno su mi dobri i dragi. No, i to je neka druga priča. Lens flareovi bili su samo “opipljivi detalji” za koje su se ljudi uhvatili jer im nešto nije bilo po volji u filmu, nešto što zapravo nisu mogli dokučiti. Opipljivi detalji teroija su Film Crit Hulka iz fantastičnog eseja naslovljenog “TANGIBLE DETAILS AND THE NATURE OF CRITICISM“.
Esej je vrlo dug, ali vrlo je vrijedan čitanja, kao i svi drugi Hulkovi članci, no zadržimo se na tom i sljedećem, “HULK VS. PLOT HOLES AND MOVIE LOGIC“, pa zaokružimo sve natrag na Breaking Bad.
Finale Breaking Bada slavljeno je kako je čvrsto i bez logičkih rupa, savršenom progresijom radnje završilo seriju. Ne samo finale, već i čitavu seriju fandom voli zvati realnom i spuštenom na zemlju. No, ona to uopće nije. Zadržimo se samo na finalu. Raspravljano je već o svemu što ću u nastavku navesti, i u kritikama i po Redditu i drugim komentarima. Prije svega, Waltov plan koji se savršeno odigrao. Toliko savršeno da su jedine dvije osobe koje strojnica nije ubila bile ujak Jack i Todd, jedine dvije osobe koje su morale dobiti svoje zasebne smrti. Strojnica čiji je mehanizam Walt isprobao vjerojatno jednom. Jesse za kojeg se nadamo da se odvezao u sretan kraj, no realno, nije.
Toliko je savršen bio taj plan da se odmah pojavila i teorija da je Walt zapravo uhićen u smrznutom autu na početku, a sve dalje je njegova maštarija. Ovdje konkretno, autor je Norm Macdonald, bivši cast member Saturday Night Livea, između ostalog.
Vrlo je zanimljiva ta posljedica, ta želja da epizoda (i serija) budu nešto više, nešto nedostižno i zapanjujuće, jer mnogo bolje (u smislu jebotepaskakodobro) zvuči: “Ali sve je to bio samo san, zapravo je trunuo u zatvoru do kraja života”, nego “Pobio je sve neprijatelje i umro zadovoljan, pod svojim uvjetima” što je očekivano i jednostavno. Negdje takav otvoreni kraj odgovara (recimo u Gilliamovom Brazilu), a ovdje bi se u potpunosti kosilo sa svime dosad rečenim u seriji. Zašto onda takav kraj želimo za Breaking Bad, a serije poput Losta i Sopranosa koje nam nadrealne završetke serviraju, pljujemo?
Breaking Bad uvijek je bio serija kojoj smo često mogli vidjeti konce na likovima kojima upravljaju scenaristi, koliko su neki dijelovi radnje bili mehanički izvedeni. Znači li to da je serija loša? Ne, to samo znači da je takva serija. Znači li to da plot-holeovi čine finale lošim? Ne, naravno da ne.
Zašto onda Breaking Bad dižemo u nebesa, a Lost i (u manjoj mjeri) Sopranose ne? Breaking Bad, trenutno, i pretjerano dižemo u nebesa, ako uzmemo u obzir anketu na IMDB-u, gdje “Felina” ima preko tri puta više glasova od prvog prateitelja — ozbiljno?
Na to pitanje ne mogu dati odgovor, zato što smatram da su sve tri navedene imale savršene završetke koji su odgovarali tonu ostatka serije, a više od toga i zato što sam za sve tri previše subjektivno vezan i premalo teorijski potkovan za neku daljnju dekonstrukciju stoga ću to ostaviti otvorenim, u maniri Sopranosa.
I u maniri Losta, nadam se da će svi autori naći svoje oslobođenje od internetskog jala, preferirano u ovom životu, na njihovom vlastitom mističnom otoku, a ne čekajući afterlife.
