Zapravo sam sasvim slučajno jedno poslijepodne prije nekoliko tjedana nakon posla odlučio upaliti pilot. Nisam bio baš sasvim siguran zašto sam to učinio, zašto je odluka pala baš na Dead Like Me, ali listajući one šarene postere na televizoru pomislio sam “a zašto ne, ionako mi treba nešto što ću samo s pola oka gledati dok obavljam kućanske poslove pritom”. Kasnije se ispostavilo da sam momentalno posijedio i krenuo skupljati papire za penziju jer je pored imena serije na Googleu stajalo “2003.-2004.” i da je ova godina zapravo 20. godišnjica premijere serije. U kurac.
U tim mračnim vremenima još uvijek smo većinu sadržaja gledali na domaćim TV postajama i to u terminima kada su one to odredile. Zamislite samo tu neugodnu nepraktičnost, pojaviti se ispred televizora u neko dogovoreno vrijeme da biste pogledali epizodu neke serije. HRT, a i preostale televizije su često mijenjale rasporede koje smo pamtili s teletexta pa je sve to skupa bila jedna velika avantura ako će vas zaista i dočekati ono što ste mislili kad ste upalili televizor. Pogotovo kad se radilo o stranim serijama. Dijelili su se CD-i i DVD-i već tada i svatko tko je imao prijatelja, kuma, majku ili poznanika na FER-u mogao je relativno jednostavno doći do fiksa. Kućni internet je do… 2003. ili 2004. ipak bio preskup i prespor da bi se isplatilo trošiti vrijeme i novac na takve stvari. Ne kažem da se IRC, WinMX ili BitTorrent ili BitComet ili bilo koji raniji torrent klijent nije svejedno znao ostavljati cijelu noć da skine pokoju epizodu Treka. Franšize koja je na kraju i proslavila Bryana Fullera. Samoprozvani Trek geek, Fuller se pridružio ekipi scenarista na petoj sezoni DS9-a i to tako da je napisao spec-script kojim je zapravo i započeo svoju karijeru. Prebačen je na Voyager u njegovoj četvrtoj sezoni gdje se i zadržao do kraja serije. Samo dvije godine nakon završetka Voyagera Fuller potpisuje i svoju prvu autorsku seriju za Showtime, onu u kojoj priča započinje tako da glavna junakinja u prvoj epizode pogine od udara WC daske sa svemirske postaje Mir.
Ne sjećam se više koliko rano smo mogli pratiti seriju i koja je to točno godina bila, ali izgledno je da je to bila ipak 2004. HRT je otkupio Dead Like Me koji se prikazivao pod solidnim, ali i nejasnim prijevodom “Tko živ, tko mrtav”, a išao je svakodnevno u popodnevnom terminu (osim vikendima), a čini mi se da su epizode emitirane i u nekim kasnovečernjim terminima. Legendarni HRT-ovi “Ljetni retrovizori” dodatno su pomutili sjećanje, ali sve to nije toliko ni bitno jer smo već od prvih epizoda na televiziji imali taj sensawunda efekt zbog kojeg smo na boardovima, usenetu i ICQ-u slali poruke “tko ima za spržiti, donesem prazne CD-ove.” Da, nekad su se serije pržile i na CD-ima.
Dakle, serija prati Georgiju “George” Lass (Ellen Muth), osamnaestogodišnjakinju koju u prvoj epizodi ubija WC daska s deorbitirajućeg Mira. Nekoliko sekundi prije smrti George ima neobičnu interakciju s osobom za koju se kasnije ispostavlja da joj je uzela dušu. George postaje “nemrtva” i sada i sama mora obavljati posao “kosca” koji ljudima uzima duše prije nasilnih smrti i ispraćuje ih u zagrobni život. U ovom kratkom uvodu, kasnije će se ispostaviti, sadržana je cijela karijera magičnog realizma Bryana Fullera koji je na koncu i napustio seriju nakon pet epizoda. Opet, još jedan potez koji će kasnije obilježiti tužniji dio autorove karijere i nerasvijetljene odlaske s vlastitih projekata. Mladu George pod svoje okrilje uzima Rube (Mandy Patinkin), posrednik Smrti na middle-managment nivou koji svojem odjelu, kojem sada pripada i George, dodjeljuje zadatke na post-it papirićima. Papirići sadrže samo inicijal imena, prezime, mjesto i očekivano vrijeme smrti, a posao “kosca” je uzeti žrtvama duše nekoliko trenutaka prije smrti. Odjel u kojem su Rube i George pokriva one nasilnije načine smrti poput ubojstava, tragičnih nezgoda pa i samoubojstava. Cijela ekipa koju još čine Mason (Callum Blue), Roxy (Jasmine Guy) i Betty (Rebecca Gayheart) sastaje se u Der Waffle Hausu (iskreno, jedna od najboljih televizijskih lokacija ikad) u kojem provode većinu vremena kada ne posjećuju žrtve. Kosci nisu plaćeni tako da moraju imati i redovne poslove i snaći se za smještaj i sve ostalo kao i normalni, živi ljudi. “Hej, ali kako onda živi ljudi ne prepoznaju “kosce” na cesti?” E, pa kosci promjene izgled kada umru i nisu prepoznatljivi ljudima koji su ih poznavali. Samo ih gledatelj, i oni sami, mogu vidjeti kako su izgledali dok su bili živi.
Iako nije skroz razjašnjeno zašto je Fuller napustio seriju nakon pet epizoda, na kasnijim konvencijama i u intervjuima pričao je o lošoj komunikaciji s čelnicima Showtimea i MGM-a i brojnim noteovima s mreže koja je htjela pričati drugačije priče. Fuller je naveo da je jedna opaska o izgledu Rebecce Gayheart bila kap koja je prelila čašu i trenutak kada su oboje napustili seriju. Mjesto showrunnera i izvršnih producenata serije tada su preuzeli John Masius i Stephen Godchaux, koji su vodili seriju do njene prerane smrti nakon dvije sezone. Masius i Godchaux radili su odličan posao i serija je nakon odlaska Fullera bila u dobrim rukama, bez obzira na određena revizionistička pisanja kasnih dvijetisućitih koja su se onda prelila i na neka mišljenja do dana-današnjeg. Serija je kreatvino funkcionirala s Fullerom, ali i bez njega. Umjesto Gayheart došla je Laura Harris kao Daisy i vrlo brzo se uklopila u svijet serije.
U vremenu kada su televizijom žarili i palili procedurali, Fuller je imao sjajnu ideju da u svaku epizodu ugradi proceduralni element u kojem “kosci” dobivaju tjedni zadatak, odnosno žrtvu ili žrtve koje ćemo upoznati i pomiješati s većim sezonskim arcovima, među kojima je najvažniji bio onaj s George koja se nije mogla posve pomiriti s činjenicom da je mrtva. Ta njena borba i svi stupnjevi žalovanja nosili su cijelu seriju koja je vješto propitkivala smisao vjere, emocija i života (i smrti, odnosno života nakon smrti u ovom slučaju). Određenu protutežu davala je priča njene obitelji koja se također teško nosila s činjenicom da je George poginula. Dosjetljivost cijele situacije simpatično je trivijalizirala potraga za smislom koja je kroz crni humor pokazivala da smo i nakon smrti samo robovi identičnog seta suhoparnih zadataka. Velike zasluge ovdje treba uputiti odličnoj Ellen Muth koja je bila sjajan odabir za George, ali i mladoj Britt McKillip (Reggie) koja je utjelovila Georginu mlađu sestru koja se teško nosila s gubitkom starijeg uzora.
Kasnije epizode bavile su se i ozbiljnijim temama i dublje ulazile u mitološke elemente priče, ali nažalost potragu za odgovorima naprasno je prekinula vijest o otkazivanju serije nakon druge sezone. Razloge i nismo dobili osim klasičnih “premala gledanost” argumenata iako je premijera serije s preko milijun gledatelja postavila rekorde za Showtime koji nisu srušeni sve do Homelanda. Mreža je u nekom trenutku prestala objavljivati podatke, a kada je Robert Greenblatt zamijenio Jerryja Offsaya na poziciji šefa programa na Showtimeu bilo je jasno da serija više nema budućnost. Nekoliko godina nakon kraja serije MGM je producirao i film “Life After Death” koji nije pokupio baš sjajne kritike, a Mandy Patinkin i Laura Harris nisu se niti vratili za njega. Osobno, nisam ga pogledao, neću ga vjerojatno niti pogledati, a sama serija ima i više nego dobar kraj. Tada je bilo teško prihvatiti odluku mreže, danas je nešto lakše shvatiti da krajevi nisu uvijek savršeno umotani u ukrasni papir s crvenom mašnom. Bilo kako bilo, sretan 20. rođendan Dead Like Me, nedostaješ nam i rado te se sjetimo.
Fantastična serija, 20 godina… uf. super tekst!