Igra prijestolja iz perspektive statista

Snimanje Igre prijestolja u Dubrovniku završilo je pred mjesec dana, popraćeno komplimentima od strane HBO-ovih producenata. Hrpa domaćih statista sudjelovala je na snimanju druge sezone, koja se počinje emitirati idućeg travnja, a od Marija, jednog od statista sa snimanja, dobili smo lijep, podugačak i prilično zanimljiv tekst. Sa zadovoljstvom ga prenosimo i usput se zahvaljujemo.

Zapala me uloga plemića, ni više ni manje, što mi se dopalo jer je bilo puno komotnije nego uloga kakvog stražara pod teškim oklopom. Snimao sam ukupno 5 dana, a svaki dan je počeo jednako: s obilatim doručkom, oblačenjem kostima, sređivanjem frizure, šminkanjem i postrojavanjem za završna dotjeravanja (farbali su nam i nokte da ne izgledamo sasvim uredno niti u jednom trenutku!). Od jutra pa do kraja snimanja smo kroz stanke bili vječito okruženi kostimografkinjama i šminkericama (bilo je muških, da ne bi bilo zabune) koji su se zajedno brinuli da sve bude na svom mjestu, da imamo vode za piti i uvijek kreme za sunčanje na licu te da nam podijele kišobrane da nam prave hladovinu (jer bilo je pakleno).

Stigli bi na set autobusom iako smo bili udaljeni možda 5 minuta hoda, ali sve je moralo proći u tajnosti. Barem većina scena. Stigli bi prije samih glumaca i od naših koordinatora dobili napomene za taj dan – koja scena se snima, tko gdje stoji, kojim redom prolazi i kako da se ponašamo u tim scenama. To se također nastavilo kroz cijeli dan snimanja jer su se ti dogovori i mijenjali, kako bi na snimci ipak sve bilo savršeno.

Prva dva dana su za mene bila dosta statična (što valjda i je primjereno za statista), ali već mi je od samog početka sve krenulo puno bolje, bolje nego što sam uopće mogao zamisliti. Nakon što su me prvo odmah povukli sa snimanja kako bi mi obrijali bradu koju su me na castingu bili tražili da ju zapustim dobrih 3 tjedna, što je kod mene dosta, pomislio sam – “Što sad? Povukli su me sa snimanja i sad ću stajat sa strane i gledati!?” Međutim, vratili su me natrag u samu vrevu zbivanja – tik do glavnih glumaca. Od tada se tako i nastavilo – možda su jednostavno prepoznali moj talent :)

A onda se za treći dan počelo govorkati da će uzeti samo mali broj statista za snimanje, pa smo se počeli tiho nadati da će uzet upravo nas, a ne nekog drugoga. Snimala se posebna scena u poluzatvorenom prostoru kule Lovrijenac. Srećom, u tom malom broju odabrali su i mene, a dodatno, odabrali su me i od tog manjeg broja statista da “panično uletim u scenu, pronađem svoju suprugu s desne strane scene, priđem joj i stanem ju tješiti”… Niti sam znao kako scena izgleda, niti tko je ta moja surpuga, niti što se ovaj put snima – ovaj put nisam znao ništa. Samo su mi rekli “Kreni!” pa sam krenuo, sav u panici, i svidjelo mi se – zadržao sam tu istu paniku na licu do kraja dana i vjerujem prenio strah koji smo trebali odglumiti. A smještaj supruge (koja se ispostavila jako JAKO simpatična djevojka) i mene bio je ponovno u kadru s glavnim glumcima. Zbilja nije moglo bolje!

Posljednja dva dana snimanja snimala se scena koja se kronološki događa prije ove scene od dana ranije – scena s oko 100 statista na otvorenom (Pile ulaz u Stari grad), dok ljudi dolaze i odlaze iz Starog grada. Kako sam prethodni dan glumio plemića, tako sam ostao i sada, ponovno sa svojom suprugom. Neki su “plemićki statisti” sada glumili seljake u gomili – masi koja nas pokušava ubiti. Ovo je bila savršena scena i preslika stanja u državi – narod koji gladuje pobuni se pred kraljevskom obitelji i bogatašima – nama plemićima – koji dobro živimo. I što seljaci rade? Gađaju nas govnima, kamenjem i svime što im padne pod ruke, dok mi pokušavamo pobjeći (onako u panici) u utvrdu. I opet, moja supruga i ja sad panično bježimo u zaklon, trčeći iza kraljevske obitelji ni više ni manje, a u masi pobješnjelih seljaka. Ovo je bilo jako zabavno i komično, makar smo na licima morali imati prestravljene izraze. Iz gomile se čulo svakakvih dovika, od standardnih hrvatskih domišljatih poveznica bliže rodbine i domaćih životinja, do “Jaco!”, “Ukrast ćemo vam patuljka!” i “Jebali vas lunch paketi!” (Taj dan su nam statisti seljaci u pauzi pojeli sve sendviče iz svih lunch paketa, pa smo mi plemići umalo ostali gladni… :-/)

Na kraju snimanja smo svi dobili pohvale jednog od dvojice glavnih producenata, a i cijele ekipe (nikad ljubaznijih ljudi). Megafonom su nam rekli kako do tada nisu s boljim statistima radili i kako smo sve odlično i maksimalno brzo odradili. A i mi smo njih nagradili velikim pljeskom, jer su zaista profesionalno odradili svaki dan snimanja i jer su bili neopisivo ljubazni prema nama. Pohvale s moje strane idu i našoj ekipi koja nas je odlično koordinirala i zbilja su dali sve od sebe da nam ničega ne fali kroz cijele dane svaki dan.

Svi su glumci (nažalost, osim jednoga) bili dragi, ljubazni i redovito nasmijani. Ulovio sam fotku na samom setu s kraljem i kraljicom koji su vrlo simpatični (kad im se nasmiješ, oni ti uzvrate osmijehom), s kraljevom zaručnicom, koja je zapravo toliko slatka i vrlo, vrlo visoka sa svojih 15 godina, sa zapovjednikom gradske straže, koji je vječito nabacivao šale, a jadan se ispod svog oklopa toliko znojio, te s jednom i jedinom “kraljicom preko vode”, Emiliom Clarke, na koju sam naletio dva puta iako nismo snimali s njom – jednom kada je navratila na set te jednom kasnije u gradu. Mislim kako nema draže i prirodnije slavne ličnosti od nje i nadam se da joj slava neće nikad udarit u glavu (kao nekima). S njom sam i popričao, dobio sam autogram u knjigu te se fotografirao (svojim, ali i njenim fotoaparatom), a vjerujem kako je ta slika konačno stigla i do samog pisca, jer je jedna gospođa koja je bila s njom u pratnji bila oduševljena ilustracijom prvog dijela pete knjige hrvatskog izdanja te je rekla kako će fotografiju, s nama dvoma kako držimo knjigu s tom lijepom ilustracijom na naslovnici, mailom poslat piscu. :) Genijalno! (Da stvar bude još bolja, kasnije tog dana je pisac na svom službenom blogu objavio ilustracije obiju naslovnica hrvatskih izdanja i s trona “tko je prvi preveo peti nastavak s engleskog jezika” uz ispriku skinuo Portugal (koji se tamo eto greškom našao), i na prvo mjesto postavio Hrvatsku).

I naravno, upoznao sam zabavne i drage ljude koje se nadam možda i dogodine vidjeti, budem li imao sreće ponovno iz Zagreba doći snimati u Dubrovnik. A mislim da bi i bilo fer – ipak mi je lik preživio kroz drugu sezonu :)