Recenzija: Star Trek: Picard — Nesavršena serija o (nekad) savršenom kapetanu

Gotovo dvadeset i šest godina prošlo je od završetka kronološki druge po redu Star Trek serije, The Next Generation, odnosno osamnaest otkako je Sir Patrick Stewart posljednji put glumio ipak najlegendarnijeg kapetana serijala, Jean-Luca Picarda, u zaboravljivom filmu Star Trek: Nemesis. Pred devetnaest se godina ekipa Star Trek: Voyagera vratila kući i bilo je to posljednje druženje sa Zvjezdanom flotom 24. stoljeća.

U tom periodu, fanovi – barem oni najglasniji – zazivali su povratak u taj period, da bi k’o za inat zapravo dobili višestruko vraćanje u vrijeme prije Kirkove originalne serije. Enterprise je odlučio istražiti pionirsko razdoblje istraživanja svemira, J.J. Abrams je odlučio složiti svoj paralelni svemir, dok se Discovery nekako ograničio vremenom neposredno prije originalne serije, i sada mora navigirati u tom prostoru.

I konačno, nakon svih tih apela, stiže Star Trek: Picard. Sedmi televizijski izdanak franšize vremenski se smjestio na sam kraj 24. stoljeća, prateći posljedice događaja koji pokreće i Abramsov filmski svemir – supernove zvijezde romulanskog matičnog planeta i pretvaranja jedne od najistaknutijih rasa univerzuma u izbjeglice.

No, k’o za inat fanovima, Jean-Luc Picard je sada umirovljeni admiral Zvjezdane flote, marginaliziran nakon neuspješne akcije spašavanja Romulanaca, propale nakon napada androida na Mars i uništenja najvećeg Flotinog brodogradilišta, zajedno s dobrim dijelom armade. Nema Enterprisea-E, F, G ili H, nema Voyagera, nema velikih brodova, flota ni istraživačkih misija. Što ne znači da nema poznatih prijatelja u narednim epizodama!

Za vrijeme Enterprisea, bio sam klinac u srednjoj školi koji je taj svemir i njegove sastavnice malo preozbiljno shvaćao. Čak ne mislim na činjenicu da je svojevrsna preteča Serijali bio fandomski sajt koji je okupio grupicu fanova, koji su izgradili prilično impresivnu bazu informacija o svemiru koji su obožavali. Mislim na one glupe rasprave o “pravom Star Treku”, mislim na ona beskonačna prepucavanja o “kanonu” i “duhu Genea Roddenberryja”.

Je li Picard pravi Star Trek, slijedi li “duh Genea Roddenberryja“? Pa, zapravo i ne, ali nije toliko stvar štovanja nekakvog utabanog naslijeđa ili formata. Nije stvar u tome da je mračan i turobniji od onog svijeta gdje smo zadnji put gledali Jean-Luca. Stvar je u tome da Picard nekako… ne egzistira u istom svemiru sa svojom starijom braćom, pogotovo ne s kapetanovim The Next Generationom.

Sadašnja Federacija i Zvjezdana flota zbog toga više nisu onako utopističko-idealističke organizacije kakvima ih poznajemo. Paranoja, strah i ksenofobija uvukli su se među redove, a njihovi nervozni visokorangirani članovi vole nerijetko izvaliti pokoji “fuck” u službenom razgovoru. U Picardovom svemiru bivša kapetanica (Raffaela Musiker) živi van milosti Flote žive u futurističkom ekvivalentnu kamp kućice i bori se sa ovisnošću o alkoholu. Jean-Luc, s druge strane, živi na obiteljskom vinogradu u Francuskoj.  

To je kreativna licenca koju si autori dopuštaju zahvaljujući slobodi streaming servisa, a na uštrb dosad izgrađene percepcije o utopističkoj budućnosti u kojoj svi građani imaju jednaka prava, mogućnosti i životne nužnosti. Nije sporan mračniji smjer, već dihtomija naspram serije na koju se izravno naslanja. Sjetimo se da je Deep Space Nine, možda najmračnija i najrealnija Star Trek serija, uvukao Federaciju u rat, međusobni konflitkt i neizvjesnost, ali svejedno istaknuo i zadržao tu sterilnu bjelinu morala Federacije i njen optimizam.

No, nazad na samu seriju.

Uništenje Flotinog brodogradilišta dovelo je do zabrane korištenja i stvaranja androida, odnosno sintetičkih bića, što je za Picarda osjetljiva tema sjetimo li se njegovog prijateljstva sa zapovjednikom Datom. Centralnu misteriju serije čini upravo Datina ‘kćer’, jedan od posljednjih preostalih androida, do koje jednakom žustrinom nastoje doći romulanska obavještajna služba Tal Shiar te sigurnosno krilo Zvjezdane flote.

Naravno, spletom okolnosti, njena i Picardova sudbina se isprepliću, a ona postaje ključ u njegovoj misiji traženja istine i “Istine” o napadu na Federacijino brodogradilište. Picard krajem treće epizode sastavlja svoju malu posadu junaka koji operiraju na rubu Federacije te konačno izgovara onu famoznu riječ, kombiniranu sa gestikulaciju rukom i uperivanjem prstom u nepoznato…

Picard je, dakle, tonalno malo odmaknut od ostatka franšize, što ne znači da ne uspijeva nerijetko jako lijepo evocirati neka stara sjećanja. Već na sam prolog na početku prve epizode zatitrat će srce fanovima, a Patrick Stewart u svakoj sceni podsjeća zašto su starije generacije toliko voljele ćelavog kapetana. I čak kada serija – pogotovo u prvim epizodama – ide laganijim tempom, Stewart to nadoknađuje u svojom karizmom, no problemi nastaju kada njega nema.

Posebno je dosadan dio radnje odvojen u Borgovoj kocki, koja se odvojila od kolektiva, a sada je u posjedu Romulanaca koji vrše svoja istraživanja i nastoje profitirati od pronađene tehnologije. Tamo se u početku nalazi naša sintetička protagonistica, Soji Asha, neaktivni android koja radi zajedno sa Romulancima kao Federacijski izaslanik, a u slobodno vrijeme je u neobaveznoj vezi sa Narekom, romulanskim basistom osrednjeg britanskog synth-pop benda špijunom koji zapravo želi izvući informacije o skrivenom matičnom planetu anroida.

Prvih osam epizoda dosta je raštimano i neujednačeno. Dok prve epizode nude blagi optimizam uz određene zabrinutosti, stvari u boljem smjeru gura povratak starih prijatelja sa Voyagera i Picardovog Enterprisea, da bi jednim potezom taj sagrađeni optimizam pao u vodu konačnim razotkrivanjem centralne misterije. Trenutak u kojem nekoliko Romulanaca držeći se za gelender koncentriranog energetskog polja spoznaje tajni Zhat Vash dosta je glupav reveal glavnog motivatora iza svih događaja u seriji.

Na kraju, Star Trek: Picard ipak dosta uspješno bježi od zamke podilaženja fanovima kroz brojna gostovanja starih poznanika te evociranja boljih vremena franšize – poznatih i rado viđenih likova ima od opskurnijih do onih svima omiljenih, no uglavnom nisu sami sebi svrha, već se lijepo uklapaju u ostatak sage. Kao i sam Picard, uostalom. Ispod ponekih gluposti i besmislica leži lijepa serija i povratak u familijaran, drag nam svemir. Možda će se i one zamjerke o neprepoznatljivosti Federacije razriješiti u naredne dvije epizode, koliko je ostalo do kraja sezone, kada će uljezi i infiltratori biti izbačeni, a nada i optimizam prevladati zahvaljujući bezgrešnom Jean-Lucu.