Retrospektiva Fringea: Povijest jednog očinstva

Srce Fringea toliko je neopisivo dobro da se nikakvim spominjanjem odličnog izbora muzike, poremećenih epizoda pod utjecajem trave ili LSD-a i fantastičnih glumaca koji su nam svaki ponaosob portretirali barem tri potpuno različite ličnosti, ovisno o svijetu i vremenu u koji su postavljeni ne može dočarati. A kamoli humor koji je bio integralni i humanizirajući faktor u seriji, toliko neprimjetno isprepleten i urezan u njenu samu srž; muzika koja je fantastično rezonirala kroz epizode; dizajn gadgeta, setova i tisuću detalja kojima su popunjavani različiti svjetovi i timelineovi. Stoga, ako niste gledali, preskočite ovu kratku retrospektivnu recenziju do kraja i pogledajte izbor ključnih epizoda; ili barem nekoliko savršenih minijatura označenih zvjezdicom.

Sezona prva

Spomenuh već kako je prva sezona krenula sporo i generički proceduralno – u redu, skoro generički: LSD i krava zvana Gene pojavili su se odmah u pilotu, ljudi prozirne kože, novorođenčad koja odrasta u nekoliko minuta i predviđanje budućih događaja na temelju signala s frekvencija koje je nemoguće detektirati pomalo su ih odvajali od standarda procedurala, no usprkos i vrlo ranom otkrivanju Observera (1×04 – The Arrival), bića s alopecijom i sklonosti ljutoj hrani koje je u svakoj epizodi promatralo događaje, prošlo je još neko vrijeme dok nisam mogao pogoditi kako će epizoda završiti i prestao Annu Torv zvati Cate (kao, siromašna verzija Cate Blanchett), a Joshuu Jacksona Pacey. Čak i “Pattern”, misterij i objašnjenje za bizarne pojave, činio se samo kao prigodan okvir za monster-of-the-week epizode. Mnogo drugačija nije bila ni misteriozna sveprisutna organizacija “Massive Dynamic”, kojoj je pak, svrha bili biti deus-ex machina rješenjem kada se ukazala potreba.

Stvari su se počele mijenjati kada je neprijatelj dobio ljudsko (hm) lice Davida Roberta Jonesa (1×07 – In Which We Meet Mr. Jones), nakon njegove teleportacije(!) u 1×09 – Safe i “aktiviranja” Olivijinih psihokinetičkih sposobnosti (1×14 – Ability) te otkrivanja teksta koji predviđa rat sa paralelnim svijetom i nužnosti supervojnika sa posebnim sposobnostima za njegov pozitivan ishod – stvari su postale puno zanimljivije (ili bolje rečeno: shit just got real). Kulminacija sezone (1×19 – The Road Not Taken, 1×20 – There’s More Than One of Everything) u kojoj je sve dosada natuknuto bilo zaokruženo i otkriveno, uključujući i Walterovog često spominjanog bivšeg kompanjona Williama Bella (Leonard fucking Nimoy) u južnom tornju WTC-a u paralelnom svemiru isplatila je sve dosadnije dijelove sezone.

Ključna je i nespomenuta epizoda 17 (Bad Dreams) koja otkriva postojanje drugih osoba nad kojima su Walter i Bell eksperimentirali u djetinjstvu te da je i Olivia bila jedno od te djece. Jednako je zanimljivo da je istu gotovo slučajno napisao i režirao Akiva Goldsman – da, isti tip koji je napisao scenarije za abominacije Batman Forever, Batman & Robin, Lost in Space, The Da Vinci Code i druge. Isti taj Akiva Goldsman uvjerio je producente da bi morali ubrzati otkrivanje mitologije i ostao kao konzultant do kraja serije.

• Ključne epizode: 1×01 – Pilot, 1×09 – Safe, 1×14 – Ability, 1×17 – Bad Dreams, 1×19 – The Road Not Taken, 1×20 – There’s More Than One of Everything
• Dodatne epizode: 1×04 – The Arrival, 1×07 – In Which We Meet Mr. Jones, 1×15 – The Inner Child

Sezona druga

Druga sezona nastavila je odmah momentumom finala (2×01 – A New Day in the Old Town) ravno u glavu (odnosno, doslovno, glavom kroz šoferšajbu) uvođenjem shapeshiftera iz paralelnog svemira, no u pravoj Abramsovoj maniri, nakon toga ostavila nas čekati nekoliko epizoda za pravo razrješenje finala (2×04 – Momentum Deferred) i nagovještaj nadolazećeg; nagovještaj koji je ostao na tome do desete epizode (Grey Matters) u kojoj Thomas Jerome Newton, vođa shapeshiftera, iskopa tri djelića Walterovog mozga iz drugih ljudi i prikači ih natrag na njega kako bi mu otkrio kako sigurno prijeći “na drugu stranu”. Što ne znači da ništa drugo nije vrijedilo – redale su se solidne epizode, s vrhuncem u 2×08 – August, prekrasno dirljivoj minijaturi o Observeru koji se zaljubi.

No, petnaestom epizodom (Jacksonville) prave stvari (i rekli bi mnogi, pravi Fringe) tek počinju; ne samo zbog odličnog teasera sa spajanjem zgrada na Manhattanu (ili, kako ga na drugoj strani zovu, Manhatan), već i zbog Olivijinog pronalaženja okidača za svoje sposobnosti, koje uključuju i mogućnost prepoznavanja objekata s druge strane, jedna od kojih je i Peter. Što je publika već znala, no nije znala koliko će priča o Walterovoj otmici sina svog pandana (2×16 – Peter) biti prekrasna, ganutljiva i pamtljiva, a za Johna Noblea samo jedan u nizu vrhunskih prikaza njegovih glumačkih sposobnosti. Sljedeći je bio samo dvije epizode kasnije (2×18 – White Tulip), nasuprot Robocopa glavom i bradom (Peter Weller) u ulozi astrofizičara koji izumi način za putovanje kroz vrijeme samo kako bi mogao biti uz ženu dok pogine; u epizodi koja tolikom lakoćom i zapravo, nepretencioznošću, prikazuje žrtvu, žaljenje, vjeru i ljubav da je nevjerojatno da nije dobila neko veće priznanje.

I ako ćete pogledati samo jednu epizodu Fringea, izaberite ovu (uz eventualno 3×09 – Marionette). Ako me išta (minimalno) razočaralo u Fringeu, to je činjenica da neki njeni motivi nisu ostali potpuno izolirani od ostatka mitologije, no razumijem i zašto Wyman nije mogao odoljeti. Prva od posljednje tri epizode sezone (2×20 – Northwest Passage) doslovan je homage atmosferi Twin Peaksa, no jednako toliko u duhu Fringea, uz to i kickstarta finale (2×21-22 Over There) koje serija nikada nije nadmašila: prvi pravi posjet alternativnom svemiru, crvenokosa bezbrižnija Olivia, Lincoln Lee, povratak Williama Bella, Peter i Walternate, povratak osoba nad kojima je eksperimentirano Cortexiphanom, poljubac Petera i Olivije i finalni okidač rata svjetova ostavljaju mozak na zidu za kasnije skupljanje špahtlom i slažu sve na mjesto za vjerojatno najbolju, treću sezonu.

(Ovdje je dobar trenutak za spomenuti da je David Robert Jones pravo ime Davida Bowieja, a Thomas Jerome Newton ime Bowievog lika u The Man Who Fell to Earth. Što više reći.)

• Ključne epizode: 2×04 – Momentum Deferred, 2×08 – August, 2×15 – Jacksonville, 2×16 – Peter, 2×18 – White Tulip*, 2×21-22 – Over There
• Dodatne epizode: 2×01 – A New Day in the Old Town, 2×10 – Grey Matters, , 2×19 – Brown Betty, 2×20 – Northwest Passage

Sezona treća

Zvuči nevjerojatno kako jedna serija koja je počela kao gotovo standardni procedural, u trećoj sezoni uvodi prilično originalan način storytellinga; sa alterniranjem primarnog i paralelnog univerzuma, a u isto vrijeme ostaje vjerna svojim (no sada vrlo jakim) proceduralnim korijenima. Gotovo je jednako nevjerojatan i genijalan uspjeh uvođenja potpuno novog seta likova – alternativnih pandana našim junacima koji su toliko potpuno realizirani kroz dvije sezone da je oproštaj s njima na kraju četvrte sezone (4×20 – Worlds Apart) bio jednako tužan kao i s originalnom postavom. Likovi na čelu s Walternateom koji su započeli (3×01 – Olivia) kao potpuni negativci da bi se na kraju ispostavilo upravo suprotno. Osim alterniranja svemira, sezona je vješto žonglirala rasplitanjem događaja s kraja druge sezone: infiltracijom Olivije iz paralelnog svijeta/pokušajem bijega primarne Olivije s jedne i sklapanjem stroja za uništenje svemira s druge strane (3×02 – The Box, 3×06 – 6955 kHz, 3×07 – The Abducted, 3×08 – Entrada, 3×11 – Reciprocity, 3×15 – Subject 13, 3×18 – Bloodline, 3×20 – 6:02 AM EST); te odličnim samostojećim epizodama (3×03 – The Plateau, 3×04 – Do Shapeshifters Dream of Electric Sheep, 3×09 – Marionette).

Kontroverze je izazvao set epizoda pred kraj sezone u kojima Oliviju posjedne duša Williama Bella (3×16 – Os – 3×19 – Lysergic Acid Diethylamide), no i to je bilo minorno prema kontroverzi finala sezone (niti kolegi Dariju nije se svidjelo). Razumijem ih, no ne slažem se ni u jednom slučaju: osim što je savršenom imitacijom Leonarda Nimoya Anna Torv dodatno podigla ljestvicu svoje odličnosti, bio je to simpatičan iako bizaran način da Walter nakratko surađuje sa svojim starim prijateljem, a vrijedilo je i zbog završetka tog niza suludom većim dijelom animiranom epizodom. Finale (3×21 – The Last Sam Weiss; 3×22 – The Day We Died) koje nam je dalo uvid u jednu moguću budućnost sa uništenim paralelnim i raspadajućim primarnim svijetom zbog samog koncepta (i vezanog paradoksa) odlično je, a Peterov konačni izbor stvaranja mosta među svjetovima umjesto uništavanja jednog ili drugog; čija je posljedica bila njegovo brisanje iz postojanja – u najmanju ruku hrabar sa scenarističkog stajališta te nevjerojatan i dirljiv sa promatračkog: svoj napokon sređeni život čovjek je žrtvovao kako bi spasio svjetove i time ispravio štetu koju je počinio njegov otac. Odlično.

• Ključne epizode: 3×03 – The Plateau, 3×08 – Entrada, 3×09 – Marionette*, 3×11 – Reciprocity, 3×15 – Subject 13, 3×22 – The Day We Died
• Dodatne epizode: 3×01 – Olivia, 3×02 – The Box, 3×04 – Do Shapeshifters Dream of Electric Sheep, 3×06 – 6955 kHz, 3×07 – The Abducted, 3×18 – Bloodline, 3×19 – Lysergic Acid Diethylamide, 3×20 – 6:20 AM EST, 3×21 – The Last Sam Weiss

Sezona četvrta

Hrabro je dobar opis četvrte sezone, koja se događa u potpuno novom timelineu (odnosno, timelineovima) bez Petera. Prigovaralo joj se da su scenaristi time uništili veze koje smo stvorili sa likovima i da ovi koje sada pratimo nisu iste osobe koje smo zavoljeli kroz prethodne tri godine (4×01 – Neither Here Nor There). U jednu ruku, to je točno; no kao što je Lost pratio svoje aktere kroz njihovu prošlost i budućnost (uključujući onu nakon smrti) i reflektirao ih na njihovu sadašnjost; tako je i Fringe, nakon što nam je prikazao različite paralelne i jednu (odnosno, originalnu) buduću verziju, logično, odlučio pokazati i onu postraničnu, sa izbrisanim ključnim dijelom njihove povijesti; što se opet nadovezuje na Fringeovu ključnu temu: što nas čini onime što jesmo. Jedino što im zamjeram je česta nespretnost i naglašavanje (kao prstom u oko) izmjena koje su nastale zbog Peterovog nestanka.

Naravno, Peter nije dugo ostao izbrisan (4×05 – Novation), no rezultat njegove potrage (4×08 – Back to Where You’ve Never Been) za svojim originalnim timelineom i originalnom Olivijom: originalni timeline ne postoji, već je ovo jedini mogući, a ljubav je spriječila njegovo potpuno brisanje (4×14 – The End of All Things) je toliko, toliko savršen da je jedini dobar dio četvrte sezone, bio bi dovoljan. No, iako nešto slabije nego treća, sezona je imala fantastičnih samostalnih epizoda (4×02 – One Night In October, 4×06 – And Those We Left Behind, 4×11 – Making Angels), a prepravljanje timelinea imalo je za posljedicu povratak Davida Roberta Jonesa (4×09 – Enemy of My Enemy) i Williama Bella – ovaj put u ulozi negativca – čime je neobično zaokružila prvu sezonu, s vrhuncem u finalnom obračunu (4×21-22 Brave New World).

Naposlijetku, Peterovo traženje njegove Olivije koje je rezultiralo njenim svjesnim odabirom brisanja osobnosti koja ga ne poznaje (4×12 – Welcome to Westfield, 4×15 – A Short Story About Love) zaokružilo je i upotpunilo njihovu priču. Dodamo li tome činjenicu da smo o sveprisutnim Observerima saznali gotovo sve što smo trebali, čitava serija kao da je bila potpuna; da nije bilo razarajuće devetnaeste epizode (Letters of Transit) kojom smo prebačeni u distopijsku 2036. u svijet kojeg su porobili Observeri, vjerojatno bi mogla i ostati dovoljno zaokružena.

• Ključne epizode: 4×05 – Novation, 4×14 – The End of All Things, 4×19 – Letters of Transit, 4×20 – Worlds Apart, 4×21-22 Brave New World
• Dodatne epizode: 4×01 – Neither Here Nor There, 4×02 – One Night in October*, 4×06 – And Those We Left Behind*, 4×08 – Back to Where You’ve Never Been, 4×09 – Enemy of My Enemy, 4×11 – Making Angels, 4×12 – Welcome to Westfield, 4×15 – A Short Story About Love

Sezona peta

Najčudnija od svih, peta sezona čitava se odvija u 2036. direktno se nastavljajući na Letters of Transit u kojoj je Etta, sada odrasla kćer Petera i Olivije (Georgina Haig – da ne znam suprotno, vjerovao bih da je stvarno potomak Torv i Jacksona) pronašla zamrznute roditelje zajedno s Walterom i Astrid i u njima jedinu nadu za svrgavanje Observera (odnosno, sada, Invadera). Objašnjenje za postupke Observera tek kasnije je dobilo smisao, a kompletna sezona pomalo je djelovala izgubljeno i izdvojeno u odnosu na ostatak serije – koda koja je malo predugo trajala, kojoj je napuštanje isprva nevoljenog proceduralnog aspekta zamijenjenog potragom za Walterovim natuknicama za pobjedu nad Observerima štetila, i u kojoj su pomalo previše nabijane na nos poveznice s prethodnicama zbog ugađanja fanovima na kraju je kao cjelina imala smisla.

Jer, dok smo Petera i Oliviju sretno mogli ostaviti na kraju četvrte, ovo je ipak Walterova priča, a tek ovom sezonom, uz bolne prepreke (5×01 – Transilience Thought Unifier Model 11) i tragedije (5×04 – The Bullet That Saved the World), paralelom sa Donaldom i Michaelom kao i Peterom i Ettom dovela u prvi plan i iskupila oca koji je za život svog sina bio voljan riskirati univerzume. I putem mu vratila sva sjećanja na vrijeme koje je ukrao sa sinom, a da je bilo ikako drugačije, njegov put ne bi bio potpun. Jednako, Peterov i Olivijin hepiend više je nego zaslužen, a njegov pogled u posljednjem kadru mogu protumačiti samo kao da zna što su sve oni i Walter prošli kako bi ga zaslužili. Bilo ih je odlično pratiti na tom putu.

• Ključne epizode: 5×01 – Transilience Thought Unifier Model 11, 5×04 – The Bullet That Saved the World, 5×09 – Black Blotter, 5×10 – Anomaly XB-6783746, 5×11 – The Boy Must Live, 5×13 – An Enemy of Fate