Predstavljamo: Fringe (Na rubu)

Najavili smo već da nam ovih dana Fringe (Na rubu) stiže i na domaće male ekrane, očekivano, u vrlo nezahvalnom terminu. No, razumijte satničare na HRT-u: između svih tih Plesova sa zvijezdama, uvijek zanimljivih i informativnih političkih emisija, odličnih domaćih sapunica i premijera hit filmova teško je naći neki termin bolji od 23:30 za seriju koju će ovako i onako gledati samo studenti FER-a koji nemaju nikakav život, posao ni obaveze.

Iskreno, termin bi mogao biti i gori; nadam se da je svakodnevno emitiranje samo zato da što prije dostignu trenutno aktualnu, treću sezonu.

Također, ako ste fan žanrovskih serija, pretpostavljam da Fringe već redovito pratite i zaljubili ste se u nju.

Niste? Sada vam je prava prilika da joj date još jednu šansu. Ako ne volite žanr, malo je teže prodati ju, no, osim ako baš ne podnosite zmije koje ljudima izlaze iz usta, odrasle fetuse, komadanje mozgova, dvoglave ljude, znanstvenike na LSD-u ili krave (kravama se ništa loše ne desi), serija nije za vas.

Kao inspiraciju Fringeu autori su naveli Zonu sumraka i Dosjee X, što je svakako istina, ali nikako ne znači da je Fringe kopija bilo koje od njih. Fox je na to, pretpostavit ću, vidio potencijalnu žanrovsku seriju koja će preći granice kultne i postati hit, kao što su to bili Dosjei X. No, masovna publika je nekoliko sezona vrijednu dozu žanra dobila s Lostom i vjerojatno ćemo na novi takav primjer čekati nekoliko godina (osim ako The Event ne iznenadi sve).

Fringe je procedural. No, to je kao da kažete da je Veronica Mars tinejdžerska serija – jednodimenzionalnost takvog opisa nije dovoljna. Da, svaki tjedan obično donosi i novi slučaj, koji ima svoj standardni proceduralni postupak i do kraja epizode je završen; da, ima i jasno podijeljene uloge unutar te forme. Ali…

Sjećate li se da nekada serije nisu morale napraviti bum već u prvim minutama pilota, odmah vas zalijepiti za stolac i pokazati svoj puni potencijal? Prije nego je glad za ratingsima i svetim gralom 18-49 demografije bila toliko brutalna? Dok su, na manjim mrežama pogotovo, serije imale šansu razviti se i pokazati svoj puni potencijal tek nakon pune sezone ili dvije? Kada su serije bile poput romana čiji zaplet kreće polako, vrhunac stiže nakon mnogo pređenih stranica, a rasplet… eh, rasplet – problem je bio kada bi serija bila postala hit, iz nje bi se iscijedilo još nekoliko sezona nakon njenog logičnog završetka tako da je rasplet znao ostaviti i ne najbolji okus u ustima, poput manje ili više prezrele mandarine; u najgorem slučaju već one potpuno osušene.

Fringe je primjer upravo te situacije (barem njenog početka), iako se sa gledanošću još uvijek nažalost bori (možda jednim dijelom i zbog smanjenog raspona pažnje prosječnog gledatelja, drugim dijelom svakako zbog nezahvalnog termina). Počeo je nespretno, dijelom i pomalo poremećenim tempom zbog Foxovog eksperimentiranja s dužim epizodama, a prekrasno je gledati i prisjetiti se kako se razvio: od stvarno standardnog procedurala kojem je jedini razlikovni element bio što nisu hvatali ubojice koji ubijaju pištoljima već mozgom, biološkim oružjima ili raznim pseudoznanstvenim metodama, a kriminalci se ne nalaze ispitivanjem kostiju, otisaka, uzoraka krvi ili sperme, već oživljavanjem mozga mrtve žrtve kako bi popričali s njom, projiciranjem sjećanja uz pomoć bazena vode, elektroda i LSD-a; do serije koja odlično koristi teme morala, budućnosti, ljudskosti, identiteta, vjere i naravno ljubavi (nada je isto tu negdje).

Izgradili su počevši od temelja procedurala, simpatičnih, polusimpatičnih ili samo misterioznih likova i doze SF-a i humora (gotovo kao da su za bazu uzeli Mišakov “Na rubu znanosti”) bogatu i konzistentnu mitologiju, svjetove pune odličnih karaktera i moralnog sivila i što je najbolje od svega, kada pogledate unatrag, čini se da su od početka znali točno što rade te sudeći pogotovo po zadnjim epizodama, da točno znaju kamo idu.

“Zadnje epizode” pomalo je neprecizan termin, jer od prošlogodišnje “Peter” (2×16) bila je možda jedna ili dvije lošije, pogotovo nakon novouvedene dinamike koju ovdje mogu nazvati samo “jedna sim – jedna tam”; a zadnja emitirana epizoda, “Do Shapeshifters Dream of Electric Sheep” (odličan naslov) možda je i najbolja dosad.

Jeff Pinkner, JH Wyman i ekipa producenata, a isto tako i glumci na čelu sa fantastičnim Johnom Nobleom svi su polako sjeli udobno u svoje uloge i imaju jednu od najboljih serija na mrežama, a svakako trenutno jedinu odličnu žanrovsku seriju na televiziji. Seriju koja je taman na rubu, a opet ni blizu ozbiljnosti i nekoj posve drugoj formi pojedinih kablovskih serija i s druge strane daleko od standardnih žanrovskih serija ili procedurala na mrežama. Gledajte obavezno.