The Pacific, drugi dio: Basilone

Scenarist: Bruce C. McKenna
Redatelj: David Nutter

The worst thing about treating those combat boys from the Great war wasn’t that they had their flesh torn… it was that they had their souls torn out. I don’t want to look in your eyes someday and see no spark, no love… no life. That would break my heart.

– dr. Sledge

Vrlo kasno u drugoj epizodi dr. Sledge svojem sinu objašnjava pakao koji ga čeka, a gornji citat mogao bi služiti i kao glavna misao vodilja cijele serije. Ljudi koji su se nekim čudom vratili iz rata, više nikad nisu bili osobe koje su prije rata bili. Svoje duše, zajedno sa svojim prijateljima ostavili su na bojišnicama, daleko od svojih domova. Zato je dr. Sledgeu toliko stalo da vlastitog sina zaštiti horora koje je vidio na licima vojnika koje je liječio nakon Prvog velikog rata. Mladi Sledge tvrdoglavo želi u rat čim prije, a želja će mu se ubrzo i ispuniti. Joe Mazzello još uvijek dobija najmanje vremena na ekranu od glavne trojice, neće ga biti mnogo ni u sljedećoj epizodi, ali i te kako ćemo se družiti sa Sledgeom prije kraja miniserije.

Čitao sam da je dosta prigovora bilo u prvoj epizodi oko raspoznavanja likova, tko je tko, tko je važan, a tko nevažan. Slične primjedbe viđao sam u dosta ratnih filmova i serija, pogotovo kada su svi glumci muški, pod šljemovima, blatnjavi, zamazani i krvavi, a vrlo često i u mraku. Zato je vrlo teško ponekad shvatiti tko je tko. Već sam i prije pisao da je Band of Brothers patio od sličnog problema, pa su Spielberg i Hanks odlučili ispraviti “pogrešku” s Pacificom. Glavna tri lika u seriji su Robert Leckie (James Badge Dale), John Basilone (Jon Seda) i Eugene B. Sledge (Joe Mazzello). Njih trojice se držite i to je to. Svi ostali su manje važni.

Krajem prošle epizode Leckie i prva divizija borili su se u Tenaru bitci i dočekali su pojačanje od sedme marinske jedinice, koja je na Guadalcanal došla na samom kraju prve epizode. Leckie i njegovi prijatelji te suborci dočekali su i zalihe, od vojske, koje su morali krasti. Neishranjeni, neispavani i bolesni nekoliko su mjeseci morali biti na vlažnom i vrućem Guadalcanalu misleći da nitko nije ni čuo za njih. Leckie preživljava pakao Guadalcanala, dočekuje brodove i odlazi na zasluženi odmor u Australiju, koju su spletom okolnosti i obranili od Japanaca. Tek kada su došli na brod, shvatili su važnost bitke koja je vođena na tom malom otočiću protiv Japanskih carskih vojnika. “Slava”, koju doživljavaju na naslovnicama svih novina, nije im bitna koliko činjenica da su izvukli žive glave.

Basilone i njegova sedma divizija su priča za sebe. U listopadu 1942. marinci na otoku moraju braniti ključnu pistu (kasnije prozvanu Hendersonova pista), sa tek šačicom ljudi i još manje municije. Kao što je Leckiev zapovijednik rekao: “Poslali bi i kuhare na liniju, da ih već nismo.” Scena od deset minuta u kojoj Basilone predvodi svoje suborce u odbijanju noćnog napada je televizijski dramatizirana, ali većinom i točna. Svjedoci te noći pričaju o Basiloneu koje je trčao na sve strane, nemilosrdno ubijao Japance, donosio municiju, borio se šakama, popravljao oružje i čistio brda od tijela da bi njegovi suborci imali čistu pucačku liniju. Japanci su svojim banzai jurišima probili Američku obranu, ali i doživjeli težak poraz, izgubivši gotovo 3000 vojnika. Kako je ovo televizija, a ne pravi događaji, McKenna (glavni scenarist) je rekao kako lik Mannya, koji je te noći poginuo, u pravom životu nije postojao, odnosno njegov lik je stvoren od dva-tri prava Basiloneova poznanika, od kojih je jedan stvarno poginuo te noći na Guadalcanalu. J.P. je postojao i bio je Basiloneov prijatelj i prije rata.

Sljedeći tjedan gledati ćemo marince u nešto drugačijem okruženju jer nakon četveromjesečne borbe na Guadalcanalu, zasluženo dolaze na kratki odmor u Melbourne.

 Loading ...