Recenzija: True Detective — Glavni ovogodišnji tv-fenomen

Neupitna je činjenica kako smo svjedoci novog Zlatnog doba televizije – ne samo američke – već globalne. Hiperprodukcija i preplavljivanje tržišta kojekakvim primjercima tv produkcije, izazvali su i protok kvalitete među kvantitetom. Trijumf se krije u trenutku kad jedna mašinerija shvati da širokoj masi više ne može prodati muda pod bubrege.

Televizijski stroj je tako u impozantnom naponu snage, jačajući svoj budžet, i prilazeći polako s leđa svom starijem filmskom bratu, prijeteći polaganim poravnjanjem rame uz rame (iako i dalje nižeg rasta). U vremenima kada je većini dostupna većina onoga što ju zanima, kada jedan prosječan Hrvat ima priliku podjednako uživati u draguljima, među ostalim, američke, britanske, danske, francuske, argentinske, južnokorejske i japanske tv produkcije, glas kritike više nije hipsterski šapat već gromoglasan uzvik ekspanzivne mase.

Standardi sa svakom novom televizijskom sezonom rastu, i iako govorimo o globalnom fenomenu, True Detective je, kao serija kabelskog diva HBO–a, predstavnik američke produkcije.

Prije svega, vrijedi istaknuti kako su upravo kabelske tv kuće (HBO, AMC, Showtime, Sundance itd.) i on–demand mediji (Netflix, Amazon Studios, Hulu) odgovorni za kvalitetu. Usuđujem se koristiti riječ “odgovorni” jer imaju određenu slobodu koju nacionalna televizija nema (što ju ne opravdava), i iako ne uvijek, u pravilu jest slučaj da nam kvalitetu pružaju upravo ti izvori. Uz pružatelja usluga, cijelosezonski format (22 epizode) biva polako zamijenjen onim polusezonskim (8–13), i antologijskim (nova priča svake sezone). I tu na scenu stupa True Detective.

HBO je otkupio prava na seriju u travnju 2012. godine. Hype vezan uz True Detective nije bio naročito velik, usprkos velikim glumačkim imenima, ponajviše zahvaljujući “običnom” nazivu koji nije upućivao ni na što imalo ambiciozno i revolucionarno. Barem ne onolik kakav je postao nakon premijere. Autor i showrunner Nic Pizzolatto, osim što je Amerikancima imao teško izgovorivo prezime, imao je i tanak portfolio – jedan roman (Galveston), zbirku kratkih priča (Between Here and the Yellow Sea) i ulogu scenarista u samo dvije epizode prvog sezone AMC–jevog The Killing (koja je naišla na oštru kritiku upravo u finalu te sezone). Ni odabrani redatelj svih osam epizoda, Cary Joji Fukunaga (Sin Nombe, Jane Eyre) nije potpirio vatru, sve dok se projektu nije priključio Matthew McConaughey, na čiji je nagovor pridružen i njegov dugogodišnji prijatelj Woody Harrelson.

Ono što seriju izdvaja od ostalih nije priča. Ona je izrazito jednostavna i pitka. Marty Hart i Rust Cohle dvojica su detektiva u Južnoj Lujzijani, koji 1995. godine bivaju zaduženi za slučaj okrutnog, ritualnog ubojstva prostitutke Dore Lange. Istraga izoštrava odnose među dijametralno suprotnim karakterima Harta i Cohlea, čiji se životi isprepliću kroz svih 17 godina traganja za istinom. Sam naziv istovremeno je hommage pulp magazinu “True Detective” koji se smatra magazinom prvijencem true crime žanra, kao i simplistična analogija srži karaktera u priči.

Tri su čina same radnje – prvi obuhvaća prve tri epizode, te svojim izuzetno sporim tempom naglasak stavlja na karakterizaciju i ističe kako se ne radi o plot–driven tipu priče (što je inače standard za detektivski žanr) već o character–driven stilu. Drugi obuhvaća iduće tri epizode i fokusira se na dinamiku izmjene brzih, akcijskih scena i game changer trenutaka, te nas vodi kroz sedamnaestogodišnji vremenski period, dok treći čine posljednje dvije epizode, koje nude rasplet i imaju linearniju, ali i direktniju strukturu.

Opojnosti i neobična privlačnost serije krije se ponajprije u glumi Matthewa McConaugheya, liku Cohlea kojeg tumači i kemiji između Matthewa i Woodyja u njihovim realizacijama svojih uloga. McConaughey je prvo čitao za ulogu Harta, te je iz glumačkog zanosa pred sebe postavio izazov utjelovljenja Rustin Cohlea, dok je uloga Martyja Harta pripala Woodyju. Da su tu stvari ispale drukčije, True Detective ne bi bila ovoliko hvaljen, tu nema sumnje. Kao i u slučaju Breaking Bada ovo je čisti primjer savršenog poklapanja triju glavnih elemenata filmske i televizijske priče – scenarij, režija i gluma. U slučaju nesporazuma i nerazumijevanja samo jedne od ovih komponenti naspram ostale dvije, sve se ruši, i produkt nikada ne ispada onako kako je prvotno zamišljen.

Antinatalizam, zabačena mjesta i globalna svijest

“I think human consciousness, is a tragic misstep in evolution. We became too self–aware, nature created an aspect of nature separate from itself, we are creatures that should not exist by natural law.”

— Rust Cohle

Radi se o dijelu dijaloga između Rusta i Martyja koji pozornog gledatelja doslovno dočeka poput pljuske u lice i otkrije veoma bitnu stvar – ovo nije tipična detektivska serija. Od tog trenutka, ona oštro sugerira da investira gledatelja onoliko koliko on to želi. Ukoliko ju netko želi promatrati kao običnu dramsku seriju o lovu na serijskog ubojicu, može, a ako netko želi zaći u potpunosti u svijet raznih metafora i aluzija na poznate filozofske pravce, od antinatalizma do nihilizma, imat će što i istraživati.

Zanimljivost svakog lika, pa tako konkretno i Cohleovog, leži u njegovoj neobičnosti i hrabrosti da izrazi ono što svi potajno mislimo. Monolog o uzaludnosti postojanja ljudi kao jedinki i kao kolektiva, te hladnokrvno izražavanje sveopćeg samoubojstva vrste prestankom razmnožavanja, nekome će zvučati pretenciozno, isprazno i budalasto. No, činjenica da su ti dobro utemeljeni antinatalistički stavovi privukli toliki broj ljudi ka jednoj naizgled običnoj seriji, govori mnogo o vremenu u kojem živimo kao i o samoj ljudskoj ćudi. Užasavajuća je istina da takvi ekstremni stavovi u krajnjem slučaju, doista imaju smisla. Ne, mi se ne trebamo predati, i trebamo opstati i boriti se, ali u svima nama se krije duboko razočaranje realnošću, te jedan ovakav stav fiktivnog lika ulijeva određenu dozu utjehe, kako nitko nije sam u svojim mislima.

Nasuprot karakteru pesimističnog, ali sposobnog i fokusiranog Cohlea, stoji Hart, koji na svijet gleda mnogo tipičnije, “toplije”. On preuzima ulogu savršeno prosječnog obiteljskog čovjeka koji društvu vraća onako kako ga je društvo i naučilo – obavljanjem dužnosti i gledanjem svog posla. Podložan utjecaju sredine i labilnošću karaktera, Marty pokušava sebe uvjeriti u lažnu istinu o poniznosti i prosječnosti kao svojoj vrlini – ne obazirući se na greške koje pritom radi, praveći štetu sebi i svojoj obitelji. Muke su to malog čovjeka, te je njegova krhkost i iskvarenost dokaz one temeljne ljudskosti, što ga čini likom s kojim se publika lako poistovjećuje. Dok Cohle potiče gledatelje i stimulira živu vatru u njima, Hart nas podsjeća kako je globalna svijest zaslužna za skrivanje te vatre i hodanje  putem popločanim dobrim namjerama.

Nemali utjecaj na priču ima motiv male, zabačene, gotovo ruralne sredine Lujzijane, koja je kao takva podložna povijesnom utjecaju praznovjerja i religijskog fanatizma. Tu se također ističu motivi romaniticizma, zahvaljujući vještoj režiji i kameri, koja vizualno bogatim prikazom lujzijanskih poljana, trošnih kuća i prizemnih ljudi pravi kontrast tmurnoj i depresivnoj, realizmom prožetoj naraciji.

Misterij zla, weird fiction i mizoginija

Sukob prirode i čovjeka jaka je poanta priče, te se postavlja pitanje stvara li priroda zlo ili se ono krije u nama od našeg začetka.

Autor Nic Pizzolatto od početka je upozoravao gledatelje kako ga ne zanima whodunnit ni true crime žanr kao takav, već je isti poslužio kao temelj za izgradnju likova i njihovih priča. Ovo je razlog zašto je i nemali broj ljudi ostao razočaran finalom, koji nije bio bombastično rješenje svih tragova i pitanja, u stilu Agathe Christie, već je bio u tonu prethodnih sedam epizoda, i ponudio dramski efektan, melankoličan rasplet i pogled prema zvijezdama.

Naravno da autor time nije htio pljunuti na žanr i ne posvetiti mu nimalo pažnje, pa stoga imamo i malu studiju o zlu i njegovoj genezi. Skriva li se ono u svima nama ili je produkt naših laži i ograničenja koja sebi postavljamo? Koliku ulogu ima povijest jednog sela, grada, provincije u širini utjecaja mračnih sila? Služi li religijski fanatizam malih sredina kao savršeni paravan za kanaliziranje perverznih i bizarnih maštarija starosjedioca i moćnika? Može li dobro pobijediti zlo, ili se klin klinom izbija?

Slučaj serijskih ubojstava i ritualnih žrtvovanja kulta ispunjen je mozaikom motiva iz priče Roberta W. Chambersa, The King in Yellow. Osnovni elementi su Carcosa i Yellow King. Carcosa je ukleti grad iz alternativnog univerzuma koju je Chambers preuzeo iz djela “An Inhabitant of Carcosa”, autora Ambrosea Biercea. “The King in Yellow” je pak zabranjena drama koja čitatelja tjera u ludilo i manično ponašanje. Uz ostale motive poput crnih zvijezda i okultističkih simbola poput spirale i jelenjih rogova, True Detective predstavlja paletu raznih utjecaja weird fictiona, zalazeći i u Cthulhu mitologiju i Lovecroftovu studiju o nadnaravnome.

Ovdje također imamo direktan rez između jedne, površnije i druge, dubokoumnije vrste gledatelja. Prvotni vide Carcosu kao običnu jazbinu serijskog ubojice, a Yellow King kao njegovu personu unutar razlomljenog identiteta. Potonji se mogu lako upustiti, i izgubiti u aludiranju i paralelalama s paranormalnim, kao i metafizičkom simbolizmu same serije kao zabranjene drame, i ludila u koje ih ona baca. Upravo u toj polarnosti povezivanja s publikom krije se snaga umjetničkog djela – svatko vidi ono što želi, a zadaća je filma, serije, knjige, stripa da to omogući.

“The Conspiracy against the Human Race”antinatalističkog pisca Lovecraftian horrora Thomasa Ligottija, još je jedno djelo u kojem serija ima snažno uporište. Pesimistična, nihilistična uvjerenja Ligottija, koji je većinu života patio od kronične anksioznosti, jasno su odražena u liku Rusta Cohlea.

Pizzolatto je također inspiriran stripovima Granta Morrisona (Animal Man, The Invisibles, Batman: R.I.P.) i Alana Moorea (From Hell, Top 10, V for Vendetta, Watchmen), koji u sebi imaju nemalu dozu metafizike, okutlističkog simbolizma i kosmicizma. To je posebno vidljivo u Cohloeovom razlaganju M – teorije i ravnog kruga (sve se ponavlja beskonačno mnogo puta) koja je prisutna u Morrisonovom djelu “The Invisible”, kao i u završnom dijalogu Rusta i Martyja koji je ispiriran Mooreovim stripom Top 10.

Religijski podtekst je jako naglašen, što ne čudi jer je Pizzolatto odgajan u strogoj katoličkoj obitelji. Lik Cohlea je jasna aluzija na Isusa Krista, što i sam otkriva govoreći kako meditira uz misao da je čovjek spreman prihvatiti vlastito raspeće, iako nije kršćanin.

U takvom kontekstu i uz sindrom male sredine i fanatizma, mnogi kritčari autoru zamjeraju slabu razradu ženskih likova i naglašenu mizoginiju likova u priči. Jasno je da je format u kojem je 80 posto priče ispričano iz gledišta dvaju muškaraca, u startu nezahvalan i zapravo strogo nalaže da nitko van te dvojice likova ne bude objektivno razrađen. Martyjeva žena Maggie tako je samo projekcija svog muža i njegovog partnera, i u svakoj sceni dobija onoliko prostora koliko Marty ili Rust dopuštaju. Dapače, sama tematika je naglašena kritika mizoginije i dominacije patrijarhata. Odbacivanje žena kao ravnopravnih članova društva i njihovo postavljanje u određene ladice veliki je problem likova u True Detectiveu, i muških i ženskih (žrtva preuzima ulogu žrtve). A nemojmo se zavaravati, i u modernom društvu.

Misterij zla kojeg se analizira ima svoje uporište u polarnosti prirode, u polarnosti muškarca i žene. Religijski koncept je takav da ženu ne stavlja na pijedestal ni onda kada to zaslužuje. Čak i kada je milosrdnica, nije na istoj visini. U kombinaciji takvog nauka i ambijenta zabačenosti i zatvorenosti koja se guši u patrijarhatu i predrasudama, plodno tlo za uzgoj abominacija prirode je idealno. Žrtve kulta su mahom djevojčice (ali i dječaci kao simbol nevinosti), mete serijskog ubojice su prostitutke i “okaljane” žene, Hart na svoju ženu polaže pravo a svoje ljubavnice objektivizira i jednako smatra svojinom, licemjerno štiteći cure od prostitucije. Cohle pak izražava osvježavajuće poštovanje prema ženama, ali je već toliko zgađen realnošću, da se radije gubi u vlastitoj stvarnosti.

Stoga, sva kritika o nerazrađenim i siromašnim ženskim likovima ne drži u potpunosti vodu, jer je upravo tom tehnikom serija oštro kritizirala takav nedostatak.

Svjetlo u tami

Kad se na koncu podvuče crta, može se reći kako je glavna tema serije zapravo dobra stara borba dobra i zla, svjetla i tame. Da, toliko jednostavno.

Mnogi su teorizirali, i mnogi su analizirali svaku minutu i svaki kadar serije, što je savršeno u redu, jer to ona i nudi. No, u svemu tome, lako promakne istinska suština – ima li uopće dobra, i ima li uopće smisla?

Ovo je prije svega jedna Odiseja, jedno putovanje ljudskog srca. Na samom početku, Cohlea i Harta nalazimo u stanju X, koje biva utučeno i formirano sa svih strana, da bi ih na kraju vidjeli u stanju Y.

Preobrazba. Ona je ključ svakog kvalitetnog storytellinga. Stvoriš jedan lik, okitiš ga s određenim idejama, stavovima, i stimuliraš ga raznim motivacijama, da bi kroz priču bio svjedok uvjerljivoj transformaciji alphe u omegu, omege u alphu.

Naravno, koliko je Cohleova preobrazba uvjerljiva, podložno je raspravi, i stvar je subjektivnog dojma, no ne može se poreći kako je bila neočekivana.

Svi smo mi priče koje pričamo sami sebi unutar zaključanih soba. I svaki čovjek je određena vrsta opsjednute kuće. Pizzolatto tvrdi kako je to osnovno što trebamo ponijeti iz iskustva gledanja TD–a. Sve je priča. Sve. Naši životi, naša uvjerenja, predrasude, želje i snovi. Naša čitava egzistencija samo je produkt priče koju smo jednom davno svi odlučili ispričati kako bi se zaštitili. I svi nosimo maske koje nas lažno predstavljau. Take off your mask!

U prevedenom značenju, True Detective je jedna višeslojna metafizička ideja o priči unutar priče i mig ka fikciji kao našem oruđu spasa i prosvijetljenja.

Oskarovac Matthew McConaughey je doslovno pomeo kritiku i fanove svojom izvedbom Cohlea, vjerno prikazujući promjenu karaktera kroz raspon od 17 godina, te svaku riječ dijaloga i svaku facijalnu ekspresiju i posturu iskazao korz svu njenu težinu. Emmy mu se itekako smiješi, čak i u konkurenciji s Bryanom Cranstonom. Nepravedno bi bilo ne istaknuti također nevjerojatnu izvedbu Woodyja Harrelsona koji je bio savršena protuteža “hladnom” i pesimističnom Cohleu, kao strastveni čovjek jednostavnih zadovoljstava, mnogo pametniji nego što izgleda. Nije bilo krivog kotačića u stroju, jer je do i jedan član glumačke postave odradio izvrstan posao, uz posebno isticanje Michelle Monaghan, Jayja O. Sandersa i Glenna Fleshlera.

Uz izuzetan scenarij i glumu, veliki aplauz zaslužuje i režija Caryja Fukunage, mladog i talentiranog redatelja, koji se iskazao prvijencem Sin Nombre, kao i ekranizacijom romana Charlotte bronte, Jane Eyre. Kako je i sam rekao, imao je dojam da snima osmosatni film a ne seriju, jer je imao zahvalan scenaristički predložak jednog jedinog autora. Ta homogenost po kojoj je serija specifična (jedan scenarist i jedan redatelj za cijelu sezonu) vidljivi je dokaz koliko blizu je tv produkcija došla filmskoj.

Posebno je impresivna šestominutna single – shot scena, tzv. long take, na kraju četvrte epizode, koja zorno dočarava o kakvim se profesionalcima zbilja radi. Razina usklađenosti i planiranja koje je potrebno da bi se tako kompleksna scena snimila iz jednog snimanja, bez montiranja, je u najmanju ruku zadivljujuća. Takav način snimanja postao je dio Fukunaginog stila, kojeg je izrazio već u svom debiju, i znao je od samog početka snimanja TD–a kako će isti iskoristiti i u njoj. Tehnika je to koja je mjera kvalitete u filmskom stvaralaštvu, dok je u televizjskoj inačici pravi dragulj i rijetka pojava (kultna je epizoda The X–Files– Triangle, koja se sastoji od četiri 11–minutna long takea spojena u jedan, a tehnika je korištena i u medicinskoj seriji ER).

True Detective je bio ugodno iznenađenje. Nakon kraja Breaking Bada gotovo nitko nije očekivao nešto toliko kvalitetno tako skoro. Radi se naravno, o sasvim drukčijem formatu i neusporedivim naslovima, ali se ne može izbjeći činjenica kako doista uživamo veliki izbor i kvalitete unutar puste hiperprodukcije.

Oda je ovo stvaralaštvu i fikciji, klišejima i proboju originalnosti, stvarnosti i mašti. Natjerala nas je na promišljanje o sebi i mjestu koje zauzimamo u poretku postojanja, i zaintrigirala nas na barem tih osam-devet tjedana. Iziskuje mnogobrojna gledanja, i zbog zahvalne satnice, ostavlja ispunjeniji dojam u gledanju odjednom, nego razlomljena na tjedne razmake. Naravno, serija nije bez mane, i u segmentu whodunnita i razriješenja misterije ostavila je širok prostor dvojbenosti, što joj mnogi uzimaju za zlo. Istina, to nije bio fokus priče, no moglo je bolje.

Razlog tog odstupanja je i činjenica da je Pizzolatto cijeli scenarij napisao bez ikakvog feedbacka i test publike, u tzv. vakuumu, te nema sumnje kako će učiti na svojoj pogrešci i za drugu sezonu biti spremniji. Bit će to nova priča, s novim glumcima i novim redateljem/ima. I  kako se čini, snažnijim ženskim likovima, pa da vidimo je li Pizzolatto sposoban jednako kvalitetno razraditi i njih kao i muške karaktere.

“Well, once there was only dark. You ask me, the light’s winning.”

Tama je beskonačna, istina, no više nije jedina. Tu je i svjetlo. A ono pobjeđuje. Povlačeći paralelu s tv produkcijom – da, loših ostvarenja je mnogo, no ovakvi naslovi će uvijek pronaći svoj put do publike, i odaslati jasnu poruku – znamo što zaslužujemo!

https://www.youtube.com/watch?v=TXwCoNwBSkQ