Recenzija: The Leftovers nije misterija, već emotivna drametina

Autori televizijskog fenomena Lost uvijek će biti jedne od omiljenih meta virtualnim grubijanima i misliocima i to je sasvim u redu. Ono što pak nije u redu je verbalno zlostavljanje proizašlo iz toga jer, iako su riječi samo riječi, znaju doći glave. Damon Lindelof, koji bi se mogao etiketirati kao glavni krivac za “katastrofalno” finale Izgubljenih, trpio je pljuvanje i cipelarenje na svom Twitter profilu dovoljno dugo.

Dana 14. listopada odlučuje ga, dotučen depresivnim mislima, izbrisati. No, kako ni u jednoj, a pogotovo televizijskoj industriji ništa nije slučajno, cijela stvar se pokazala lukavim marketinškim trikom jer je upravo taj datum presudan za priču Lindelofove nove serije. Da, čovjek je očito spojio ugodno s korisnim, ali korist vodi igru. The Leftovers (Preostali) novo je televizijsko čudo i, ma koliko to neki odbijali priznati, Damon Lindelof zna napraviti prokleto dobru seriju.

Nastala prema knjizi Toma Perrotte, pisca i scenarista poznatog po nemilosrdnoj analizi sociologije školskog sustava, The Leftovers je znanstveno fantastična priča koja to nije. Jednog sudbonosnog dana (14. listopada), 2% svjetske populacije (otprilike 140 milijuna ljudi) nestaje. Ne umire, ne prelazi u drugi oblik energije ili agregatno stanje, već u jednom trenu jednostavno nestaje. Serija se ipak ne bavi pitanjem “zašto”, “kako” i “gdje” nestaju, već što s onima koji su ostali.

Stoga Leftovers nije SF serija, već drama o ljudskoj psihologiji koja znanstvenofantastični element koristi samo kao podlogu i povremeno koketiranje s velikom misterijom. Fanovi Losta – ne očekujte spiritualnog nasljednika svoje omiljene serije (iako prezirete finale), već eliminirajte nerealna očekivanja, otvorite vrata novim idejama, opustite se i dajte joj poštenu priliku. K vragu, ako ćemo iskreno, i Lost je uvijek bila serija o ljudima, ne o pitanjima.

Prije nego što krenemo na analizu priče, glumce, jezivo realnu atmosferu i ideje koje se protežu kroz seriju, možemo li odmah na početku istaknuti taj jebački soundtrack? Max Richter kompozitor je čitave originalne glazbene pozadine, počevši od uvodne špice. Što se tiče slika tijekom te špice koje na bizaran način dočaravaju Sudden Departure (proizvoljno ime centralnog događaja), Jon Foster je autor, dok je specifičnu animaciju odradio Yu and Co. Richter je bio savršen izbor, jer je njegov neoklasični stil prikladan za seriju ovakve tematike, i pitanje je koliko bi ona izgubila na dočaravanju iste s nekim drugim, “lošijim” soundtrackom. Naš’o lonac poklopac.

Glumačka postava je prilično raznovrsna i nasumična, te sadrži i jaka imena i ona gotovo anonimna.

Odabranik srca Jennifer Aniston, Justin Theroux jako dobro odrađuje ulogu šerifa Mapletona, gradića u kojem je smještena glavnina radnje. Njegov grčeviti izraz lica začudo ne iritira i odgovara karakteru lika kojeg igra, a grimase kao odraz emocija koje tu i tamo mora odraditi također pristaju. Zašto? Jer je Leftovers jednostavno serija u kojoj čudne i neprilagođene stvari prolaze. Anything goes.

Amy Brenneman, Liv Tyler i Christopher Eccleston sljedeća su imena koja opravdavaju osobni hype. Svo troje igraju psihički pregažene i odbačene likove koji se okreću ka jedinim solucijama za koje misle da im preostaju – vjera ni u što (sudionice kulta) i vjera u Boga (propovjednik). Bilo kako bilo, priča pokazuje da je vjera bilo koje vrste nestala s onih 140 milijuna.

Carrie Coon pripada anonimcima, iako je priznata kazališna glumica. Žena ne samo da rastura u seriji već radi mudru odluku u svojoj karijeri i brzo se razgolićuje, ali opet, u ovoj seriji ni golotinja nije tipična. Moglo bi se zapravo reći da je ovakav način snimanja Leftoverse približio kazališnoj drami, i nemoguće je oteti se dojmu kako je idealna za kazališnu adaptaciju.

Kćer Andie MacDowell, Margaret Qualley i Flash Thompson Chris Zylka mlade su snage, a u seriji igraju polubrata i polusestru. Qualley je također gotovo potpuni anonimac i ovo joj je TV debi, dok je Zylka prethodno glumio u raznim horrorima i teen serijama, poglavito zbog svog izgleda koji vrišti “srednjoškolski bully koji hoda s navijačicama”. No, i Zylka kvalitetno odrađuje svoju ulogu otuđenog sina i brata, kao i Qualley onu kronično indiferentne tinejdžerke.

Setting malog gradića je postavljen, temelji za priču su tu, soundtrack, glumci, jako scenarističko vodstvo — Leftovers na papiru izgleda odlično. No, ono preneseno na tv medij specifično je u tolikoj mjeri da se slobodno može reći kako nije za svakoga. Zašto onda Leftovers preporučujem svakome?

Koliko velika tragedija mora biti kako bi u potpunosti izbrisala ljudskost u nama?

Zaboravite na misterije, zaboravite na odgovore. Jedina tajna koju serija pokušava odgonetnuti pitanje je koje stoji iznad. Perrottina knjiga izričito se fokusirala na ljudske odnose i ostatke našeg društva, dok Lindelof ipak u velikoj mjeri koristi motive Uznesenja i postavlja skrivene tragove kako bi navlačio gledatelje željne onoga što Lost nije ponudio u potpunosti. Kako zasad stvari stoje, to navlačenje možda i urodi plodom, no sigurno ne onakvim kakvog dio gledatelja očekuje.

Glasovi u glavi, tajanstvene sile koje upravljaju našim životima i razlog zašto su upravo oni nestali, a mi nismo, pitanja su koja možemo vrlo lako metaforički prenijeti i na stvaran svijet. Fantastične priče nude određena riješenja, koja su i dalje samo to – fantazija. Lindelof i Perrotta pak pokušavaju dati odgovor na ono što nam je svima mnogo stvarnije i strašnije. Pokušavaju nam objasniti zašto tugujemo i može li tuga doista nestati. Kad smo kod toga, može li i nada? I kako te dvije presudne emocije u nama koreliraju?

‘Ajmo ovako, zamislite da se ista stvar dogodi u stvarnosti. Niotkuda 140 milijuna ljudi diljem cijelog svijeta nestane, tek tako. Djeca, odrasli, starci, čak i fetusi u majčinim utrobama, sve ljudsko što živi, nestaje. Po nekim podacima, dnevno umire otprilike 150 000 ljudi, po nekima manje, nekima više. Budimo realni, brojka je sigurno i viša, jer je tako nešto nemoguće precizno izmjeriti. Dakle, nestalo bi ljudi u jednom trenu koliko ih inače umre tijekom otprilike tri godine.

Perrotta lukavo odabire tu brojku jer je to, iako puno, i dalje dovoljno malo da ne bude presudno. Svijet postoji i dalje, mi preostali živimo i dalje. Svijet naviknut na ratove, bolesti, ljudsku zlobu isti je svijet koji u Leftoversima biva vječno promijenjen tim jednim trenom.

Ne iznenađuje, zar ne? Jer nije tu stvar u brojci ni u globalizaciji događaja, već u činjenici da su razna ljudska bića eliminirana s ovog svijeta na najbrutalniji mogući način – brisanjem. Barem iz naše osjetne percepcije. Mi ljudi smo žilava, prkosna i drska bića. Što god mi napravimo ili što god se dogodi van naše moći, ali da to isto možemo razumjeti i relativno kontrolirati, ne predstavlja nam prijetnju.

Uključi se tu i tamo naša empatija i podsjeti nas kako je svijet ružno mjesto, ali instinkt za preživljavanje jači je od ičeg – kad znaš da život, u kontekstu prirode, ima smisla. Kada se pak, dogodi nešto poput onog u Leftoversima, ništa više nema sadržaj ni postojanost. U tom trenutku znamo da nismo samo ranjivi, mi smo nebitni. Likovi koje upoznajemo u priči bore se, svaki na svoj način, s tom mišlju.

Priča počinje tri godine nakon događaja. Svijet tone u depresiji i opresiji misli, društvo je plodno tlo za kojekakve lažne proroke i kultove koje vlada nemilosrdno eliminira. Lindelof i tu postavlja navlakušu za fanove i daje natruhu natprirodnog u njima, povlačeći paralelu između gledatelja i likova – i jedni i drugi izgaraju od želje za odgovorima i javljanjem onih koji su iznad nas.

Vlada je, dakle, postala potpuno apsurdna figura, povremeno držeći ljude u redu silom i filozofiranjem o razlozima događaja. Nora Durst, koju tumači Coon tako radi za “Department for Sudden Departure”, ministarstvo koji brine o nadoknadi štete obitelji nestalih. Vlada koja nudi prisilno uvođenje mira i financijsku pomoć ne vrijedi apsolutno ništa u svijetu u kojem život nema vrijednost. Serija se stoga i fokusira na maleni gradić i ne analizira stvari iz globalnog aspekta, tek mjestimice možemo vidjeti odjek koji određeni kultovi i vladine odluke imaju na širu populaciju.

Dolazimo dakle do famoznih kultova, kao i kultova ličnosti. Guilty Remnants i Holy Wayne predstavnici su ovog, veoma bitnog elementa priče. Psihički labilne osobe dovedene pred gotov čin savršen su plijen za ovakve abnormalne tvorevine društva. Njihov mamac to je jači što je jača neka nedavna tragedija.

“Ovo se dogodilo zbog toga i toga, znaš? Mi znamo razlog i riješenje. Pridruži nam se, i upoznaj istinu.” Holy Wayne lažni je prorok i apsolutno degutantna ličnost koja ipak nudi nešto konkretno – ublažava patnju grleći ljude, ili bolje reći, otkriva im očito, i oslobađa ih. Kao što rekoh, Lindelof cijelo vrijeme koketira s paranormalnim i namjerno ne stavlja jasnu točku na i.

Guilty Remnants je ono po čemu će svi prepričavati seriju, i govoriti o onim čudacima u bijelome koji šute i puše cigaretu za cigaretom. Kult je to nejasne hijerarhije i misije, iako njegovi sljedbenici tvrde drukčije. “Ne dopuštamo vam zaboraviti.” U biti, radi se o ljigavim creeperima i stalkerima koji ne odustaju od pshičkog terora ostalih mještana. Lišeni svega materijalnog, neopterećeni obitelji i društvenim odnosima, pripremaju se za sljedeći Sudden Departure, uvjereni kako je njihova dehumanizacija jedini način da ti ne bude stalo. Ne može nestati ono što je već nestalo, zar ne?

Svejedno, jebeno su ljigavi i jezivi. Zanimljivo je pak kako je cijeli kult feminocentričan, i kako je i onaj mali broj muških sljedbenika aseksualiziran. Štoviše, prisutna je i nemala razina mizandrije u ponašanju velikog broja članova, pogotovo liderice Patty prema mještanima. Nije jasno zašto je tomu tako, ni kako je kult nastao, no još je zanimljivije kako je upravo lik svećenika Matta direktno konfrontiran s kultom. Ne treba to promatrati kao direktan simbolizam sukoba spolova, već kao polaritet uvjerenja – ništa protiv vjere. Kako patrijarhat dominira vjerom, logički se nameće jedan kult kojim upavljaju žene.

Religija je u svijetu Leftoversa – gotovo nepostojeća. Iskreno, i danas ima jasnu svrhu manipulacije i eksploatacije (pri čemu nemojmo brkati religiju sa vjerom), a cijela struktura se ruši nakon sudbonosnog događaja. Vjera, i u seriji je nešto sasvim drugo. Govoreći konkretno o katoličkoj vjeri, lik svećenika Matta upotpunjuje tu funkciju.

Samostojeće epizode posvećene tek jednom liku, kako za Matta, tako i za Noru sam su vrh čitave serije i oplemenjuju te likove u zavidnoj mjeri. Naporni propovjednik tako postaje punokrvna osoba s jakim motivima, a ne tek zaslijepljena ličnost koja se gubi u moru ravnodušnosti. Nora, poznata u Mapletonu kao osoba koja je izgubila cijelu obitelj u događaju, polako vraća nadu u sebe, i druge.

Odnos između Jill i Kevina, kao i onaj s njihovom majkom/suprugom Laurie središnji je stup priče. Majka koja odlazi, kćer koja gubi onaj gorljivi dio sebe i otac koji nastoji stvari držati pod kontrolom, no lagano gubi razum. Ne pomažu ni njegov otac Kevin Sr. (Scott Glenn) kao ni tajanstveni lik, ubojica pasa kojeg tumači nesuđeni Red John (The Mentalist) Michael Gaston.

Vješta gluma i scenografija spareni s tamnijim vizualnim identitetom i već spomenutom glazbenom pozadinom daju Leftoversima jasan i originalan štih. Kojim riječima ju na kraju preporučiti?

Što se tiče same kritike, moram priznati da sam potpuno pristran i upijen u sve što serija nudi i ama baš ništa ne mogu navesti kao negativan element. Tema je takva da je podložna esejističkom pristupu, a sama serija, iako nije za svakog, ima jedan neodoljiv šarm koji doista može privući bilo koga. Stvar je samo u pristupu gledanju i očekivanjima. Lindelof je bio na tankom ledu, riskirao, i po meni, profitirao. Od premijere seriju prati tihi interes i glasno začuđivanje odgledanim. Istina, Leftovers olako zbunjuje gledatelje, no nagrada na kraju je ogromna. Finale spada među najbolje završnice sezona televizije, a pretposljednja epizoda je čisti pay off.

Mitologija je podvojena – s jedne strane radi se o čistoj drami bez ikakve tajnovitosti, a s druge pokazuje elemente psihološkog, kao i paranormalnog trilera. Dualitet Leftoversa njena je jaka prednost, a ostaje vidjeti hoće li se stvari preokrenuti u korist jedne strane. Sudeći po finalu, drama vodi 1:0.

Sa završetkom True Blooda i skorašnjim okončavanjem Boardwalk Empirea, HBO precizno odabire nasljednike. Osim Game of Thrones, velike nade idu u antologijsku seriju True Detective i uhodane dramedije Veep i Girls, a Leftoversi su zasad dark horse. Prva sezona srećom kupi hvalospjeve i uz odobrenu drugu, možda nije nerealno očekivati efekt Breaking Bada — nagli skok u popularnosti tijekom sljedeće sezone. Ili je čeka sudbina Tremea Davida Simona, slabašna gledanost i opstanak zahvaljujući benevolentnosti HBO-a? Kako je serija već sad dostigla onu točku u kojoj knjiga završava, i već ju dobrano proširila, upravo druga sezona će pokazati što točno Lindelof ima na umu.

I think I’m supposed to stay broken, maybe we all are.

Slomljeni, iznevjereni, zaboravljeni. U svijetu u kojem naša bit nestaje teško je održavati nadu i borbu za opstanak. No, svijet je to koji nam donosi Leftovers i koji će nam često izgledati identično kao ovaj danas. Jesmo li svi samo ostatci nečega, ili kompletna, postojana bića? Prava jeza serije, stoga nije u nestajanju, već nemoći nad svojom sudbinom.