Dan je parlamentarnih izbora i trebamo obaviti svoju građansku dužnost u punom sjaju demokracije. I dok mi biramo predsjednika Vlade i ministre te sedmi saziv Sabora, prigodno se osvrnimo na jednu od najpoznatijih britanskih političkih satira koju su voljeli svi: i publika i političari.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=BDEMthILzpA[/youtube]Yes, Minister je BBC-jeva humoristična serija koju su kreirali Antony Jay i Jonathan Lynn, a prikazivala se u tri sezone od 1980. do 1984. godine. Serija prati novoizabranog ministra uprave Jima Hackera (Paul Eddington) koji useljava u svoj kabinet u Whitehallu. Tamo ga dočekuje tajnik ministarstva sir Humphrey Appleby (Nigel Hawthorne), a pratimo još i ministrovog osobnog tajnika Bernarda Woolleya (Derek Fowlds). Serija se temelji upravo na njihovim odnosima i situacijama koje iz toga proizlaze. Ministar Hacker je u vladi zapravo oporbeni ministar (ušao je u vladu jer je jako dobro prošao u svom okrugu na izborima) i dodijeljeno mu je naočigled manje važno ministarstvo. Pun je novih ideja (pomoću kojih je i dobio mnogo glasova) i želi ih sprovesti jer to od njega očekuju njegovi glasači, ali i njegova stranka. Stalni tajnik sir Humphrey tu je kako bi provodio svoj program i program svih stalnih tajnika u vladi: ne dopustiti ministru da išta napravi na svoju ruku, jer mišljenje stalnih tajnika je da su ministri nesposobni i promjenljivi, a oni su ti koji su stalno u ministarstvu i zapravo vode to ministarstvo. Ministrov osobni tajnik Bernard se tako uvijek nalazi između njih dvojice.
Ministar je neiskusan i često ispada naivan kada su poslovi vlade u pitanju, a sir Humphrey je majstor dvostrukih značenja i nerazumljivog govora, a po potrebi stvara verbalni labirint iz kojeg nitko ne može pronaći izlaz.
Humphrey: It is characteristic of all committee discussions and decisions that every member has a vivid recollection of them, and that every member’s recollection of them differs violently from every other member’s recollection; consequently we accept the convention that the official decisions are those and only those which have been officially recorded in the minutes by the officials; from which it emerges with elegant inevitability, that any decision which has been officially reached would have been officially recorded in the minutes by the officials, and any decisions which is not recorded in the minutes by the officials has not been officially reached, even if one or more members believe they can recollect it; so in this particular case, if the decision would have been officially reached, it would have been recorded in the minutes by the officials and it isn’t so it wasn’t.
Bernard, uhvaćen između njih dvojice, ima dar za sarkastične osvrte na britansku birokraciju, ali i na nastale situacije te ga karakterizira lingvistička pedantnost. Odan ministru, ipak je oprezan pred sir Humphreyjem kako si ne bi ugrozio karijeru i njezin napredak. I tako nastaju komične situacije: ministar izloži prijedlog, sir Humphrey, odlučan održati status quo, “obrazlaže” zašto prijedlog ne može proći ili, ako je ministar jako uporan, obeća da će se pozabaviti njime unatoč birokratskim preprekama ili hrabrosti prijedloga (a hrabrost je sinonim za političko samoubojstvo) – što znači nikad. Ponekad ih vidimo kako i zajedno surađuju, najčešće u situacijama koje se tiču položaja obojice. Sir Humphrey često uspije uvjeriti ministra zašto njegov prijedlog nije prihvatljiv kreirajući situaciju koja bi samom ministru mogla naštetiti kod glasača ili u stranci. Nakon što to ministru postane jasno, traže kompromisno rješenje ili biraju manje zlo. Ipak, ministar ponekad uspijeva i nadmudriti svog tajnika.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=zvNw0P5ZMbA[/youtube]Zanimljivo je da je većina scena snimljena u samom ministarstvu (treba napomenuti da Ministarstvo uprave ne postoji, već je izmišljeno za potrebe serije), posebice ministrovom uredu. Jedan od autora serije, Jonathan Lynn, obrazložio je to sljedećim riječima:
“Niti jedna scena nije smještena u Donji dom skupštine (House of Commons) jer se vlada ne nalazi u Donjem domu. Tamo svoje mjesto pronalazi nešto politike i mnogo teatra. Vlada se odvija privatno. Kao u svim javnim izvedbama, pravi posao je obavljen u probama, iza zatvorenih vrata. A zatim javnost i Dom vide ono što vlada želi da vide.”
I dok ministar, da bi zadržao posao, mora misliti na svoje birače, stranku i premijera, sir Humphrey mora održavati svoj položaj u javnoj upravi – ogromnom birokratskom tijelu koje se rijetko mijenja i koje je puno njemu sličnih birokrata koji vjeruju da su oni ti koji vode državu, a uz to imaju razne privilegije te, osim bonusa, raznih drugih časti i dobre mirovine, uživaju i visok status u društvu.
Kroz seriju upoznajemo i obitelj ministra Hackera; njegovu suprugu Annie (Diana Hoddinott) i kćer Lucy (Gerry Cowper). Annie se teško privikava na novi život u kojem je njen suprug ministar, iz čega proizlaze cinične primjedbe na njegovu politiku, položaj i stvarnu moć. Kći mu je studentica sociologije i u jednoj epizodi ju vidimo kako prosvjeduje protiv odluke koju donosi kabinet njenog oca. Uz ministrovu obitelj, jedini stalni sporedni lik je tajnik Kabineta sir Arnold Robinson (John Nettleton), koji je po karakteristikama jednak sir Humphreyju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=-pQcNKFoIDE[/youtube]Kako su autori došli na ideju teme ove humoristične serije? Jonathan Lynn se na studiju priključio debatnom društvu na Cambridgeu (Cambridge Union Society) jer ga je zanimala politika. No, ubrzo je shvatio da je društvo činio niz pompoznih, samozadovoljnih dvadesetogodišnjaka s jakim osjećajem vlastite važnosti, koji su se ponašali kao da se već nalaze u prvim redovima vlade, a mnogi od njih, dvadeset godina poslije, su se i našli. Tada je shvatio da će se moći baviti politikom samo ako će joj se ismijavati. S druge strane, Antony Jay je dugo vremena bio producent programa koji su se bavili javnim poslovima te je tako stekao određeni uvid u političare i rad vlada. Nakon razmišljanja o humorističnoj seriji o odnosima između ministra i njegovog tajnika, pristupio je Jonathanu Lynnu kojem se ta ideja jako svidjela. Scenarij se predali BBC-ju 1977., ali Odjel za komediju je želio pričekati dok ne prođu nadolazeći izbori. Tako je tek u veljači 1980. godine humoristična serija Yes, Minister imala svoju uspješnu premijeru. Fascinantne su ažurnost i realnost, ali i hrabrost serije, a opet omotane u humorističnu, a ne dramsku seriju. Autorima serije su pomagali određeni povjerljivi izvori blizu samog vrha vlasti kako bi se što vjernije portretirao život britanske vlade iza scena dostupnih javnosti. Čak ni producent Peter Whitmore nije znao tko su bili ti izvori.
Ono što ovu seriju izdvaja od ostalih sitcoma je scenarij pun velikih i kompliciranih razgovora i replika. Ponajbolji primjer je prva epizoda treće sezone, “Equal Opportunities”, u kojoj razgovor ministra i sir Humphreyja traje punih sedam minuta!
Nakon što bi Lynn i Jay napisali epizodu, scenarij bi pokazali nikome od njihovih tajnih izvora koji bi pokrivali određenu temu, a zatim bi im dali još pokoji savjet kako bi sve bilo realističnije. Snimanja epizoda izgledala su otprilike ovako: ponedjeljkom bi se glumci sastali u BBC studiju North Acton, gdje bi dobili scenarij za epizodu. Tada bi, zajedno s autorima, prolazili kroz scene. Utorak bi proveli učeći ga, a od srijede bi uvježbavali bez scenarija u rukama. U petak bi se opet sastali s autorima te zajedno prolazili scenarijem i usavršavali ga cijeli vikend, a tijekom cijelog tjedna scenarij je dorađivan i “peglan”. Probe su trajale i petkom i subotom u istom studiju, a u nedjelju bi svi otišli u BBC Television Center gdje bi bilo snimanje pred publikom. A u ponedjeljak opet sve iznova.
Nakon tri sezone praćenja ministra uprave Hackera, slijedio je božićni specijal 1985. godine u kojemu je došlo do promjena funkcija glavnih aktera. Glavni tajnik, sir Arnold Robinson, odlučio je umiroviti se, a istovremeno postaje jasno da se povlači i premijer. Sir Robinsona na mjestu glavnog tajnika nasljeđuje sir Humphrey te se na “Broju 10” (Number Ten Downing Street) počinje razmišljati tko bi bio najbolja opcija za novog premijera. Nakon raznih premišljanja i uz pomoć sir Humphreyja, odlučeno je da to bude upravo ministar uprave Hacker. I tako se serija transformirala iz Yes, Minister u Yes, Prime Minister, koja je trajala dvije sezone.

Serija na satiričan način kritizira britansku politiku i birokraciju, ali ne daje nikakve indicije o kojoj bi opciji ili stranci bilo riječ. Tako tijekom cijelog serijala ne znamo kojoj to stranci pripada ministar Hacker. Izbjegavaju se i termini karakteristični za britansku politiku, kao što su laburisti, torijevci i sl. te se umjesto njih koriste neutralni: stranka, vlada, opozicija. Zanimljivo je da je Armando Iannucci, škotski komičar, pisac, redatelj, u jednoj svojoj emisiji ovu seriju usporedio s Orwellovom knjigom 1984. zbog načina na koji je utjecala na javnost u pogledu na funkcioniranje države, tvrdeći da je serija javnost naučila kako razotkriti trikove kojima se političari služe u svojim govorima. S druge strane, političari su mogli vidjeti iz nove perspektive kako se gleda na njihove javne nastupe te koju ulogu može imati ministar (MP) ili premijer (PM). Primjerice, u epizodi “The Ministerial Broadcast” savjetuje se ministru koju odjeću bi trebao odabrati i, ovisno o čemu će govoriti, kakvu pozadinu bi trebao imati. Epizoda “A Conflict of Interest” slikovito donosi mišljenje o čitateljima pojedinih britanskih novina:
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=DGscoaUWW2M[/youtube]Adam Curtis, britanski redatelj i scenarist, najpoznatiji po svojim dokumentarnim filmovima, kritizirao je seriju govoreći da je poslužila u propagandne svrhe tzv. nove političke ekonomije (public choice theory) i Margaret Thatcher. S tom kritikom se složio djelomice i sam Jay.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=izjs0UV12fo[/youtube]Iako je autorima serije često predbacivano da imaju visoka očekivanja od publike, oni su smatrali da su gledatelji mnogo inteligentniji nego što je to bila većina humorističnih serija koje su se prikazivale.
Serija je portretirala razne probleme i pitanja s kojima se suočavala Velika Britanija tada: stvaranje nacionalne integrirane baze podataka, sindikati, odnos s Europskom unijom, diplomatske misije, korupcija, smanjivanje državne uprave, naftna politika, naoružanje.
Yes, Minister/Yes, Prime Minister bila je omiljena serija tadašnje premijerke Margaret Thatcher. No, ne može se reći da je ministar/premijer Hacker, odnosno Paul Eddington, bio njen veliki ljubitelj jer je često kritizirao njenu konzervativnu politiku. Ipak, 1984. godine na dodjeli NVLA nagrada, Margaret Thatcher je izvela kratki skeč s glavnim glumcima. Tijekom 1980-ih godina, Paul Eddington posjetio je i Australiju te ga je tadašnji australski premijer, Bob Hawke, predstavio riječima: “Ne želite slušati mene, želite čuti pravog premijera.” Sam je Eddington jednom izjavio kako mu se neki ljudi ponekad, za svaki slučaj, obraćaju sa sigurne distance i tretiraju kao ministra. Na kraju, Derek Fowlds je rekao kako su obje vodeće strane britanske politike mislile da se serija satirički odnosi prema onoj drugoj, a da su ju državni službenici obožavali jer ih je prikazivala moćnijima od bilo koga drugog.

Ipak, Graham Allen, britanski laburist i zastupnik u Parlamentu, u svojoj se knjizi The Last Prime Minister: Being Honest About the UK Presidency (2000.) prisjeća kako je jednom u sobi za čaj u Donjem domu govorio kako uživa u seriji Yes, Minister, posebice u scenama kada uglađeni stariji javni službenik manipulira političarom kojem služi kako bi uradio ono što on želi te da je na to Joe Ashton, također britanski laburist, rekao kako se on nikada tome ne smije, jer ga previše podsjeća na prethodnu laburističku vladu (misleći na vladu Jamesa Callaghana koja je prethodila onoj M. Thatcher).
O popularnosti serije i utisku koji je ostavila, svjedoči i činjenica da je službena mačka “Broja 10” od 1986. godine dobila ime po sir Humphreyju – Humphrey. Također BBC dokumentarac o “najmoćnijem neizabranom članu vlade – tajniku Kabineta” prigodno je nazvan The Secret World of Whitehall: The Real Sir Humphrey, iako serija nije štedjela ni BBC:
Humphrey: Does he watch television?
Hacker: He hasn’t even got a set.
Humphrey: Fine, make him a governor of the BBC.
Kao što je slučaj i s nekim drugim popularnim britanskim serijama, tako je i iz ove proizašla knjiga istih autora, The Complete Yes, Minister, u formi dnevnika ministra Jima Hackera s dodacima njegovih prepiski sa sir Humphreyjem i Bernardom, kao i kopije pisama, izjava za medije i sl. Antony Jay napisao je i How to Beat Sir Humphrey: Every Citizen’s Guide to Fighting Officialdom 1997. godine. Zanimljivo je i da je serija 2001. godine prikazana na indijskoj televiziji i to u indijskoj verziji, dakle s indijskim glumcima pod nazivom Ji Mantriji (Yes, Minister) i Ji Pradhanmantriji (Yes, Prime Minister). Također, od 2010. godine izvodi se i istoimena predstava, a hrvatska verzija je na repertoaru kazališta Komedija. Serija već spomenutog Armanda Iannuccija, The Thick of It (2005.-), nazivana je odgovorom 21. stoljeća na Yes, Minister, a 2009. snimljen je spin-off, film In the Loop (hrv. U banani). No ne treba zaboraviti ni seriju The New Statesman (Državnik novoga kova), koja je prikazivana od 1987. od 1994. godine s izrazitom kritikom britanske konzervativne vlade. Iako dosta popularna, serija se više temeljila na crnom humoru i slapsticku, a često je nazivana i vrlo okrutnom.
Yes, Minister je bila prva humoristična serija koja je tri godine za redom nagrađivana BAFTA-inom nagradom za najbolju humorističnu seriju. Iako je uspjeh serije ogroman i gotovo univerzalan, jedan od tvoraca, Antony Jay, objasnio je jednu stranu toga izjavom kako nije iznenađen uspjehom serije u zemljama s izrazito razvijenom birokracijom te da smatra kako će jednog dana serija zato biti jako popularna i u Kini. U popisu najboljih britanskih humorističnih serija, Yes, Minister/Yes, Prime Minister zauzima visoko šesto mjesto. Sasvim zasluženo, jer niti jedna epizoda kvalitetom ne opada pa čak i kako prolazi sve više vremena od početka emitiranja, a ministar Hacker predstavlja univerzalnu osobu koja se stalno želi poboljšati, ali često ne uspijeva u tome.
Stoga, ako poželite promijeniti program, a ne možete pobjeći od procjena rezultata današnjih izbora, svakako preporučujem ovu seriju – politika će postati manje ozbiljna i tmurna.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cEo8sjnU8Jo[/youtube]Literatura:
- Allen, Graham. The Last Prime Minister: Being Honest About the UK Presidency. Imprint Academic, 2003.
- Berman, Garry. Best of the Britcoms: From Fawlty Towers to the Office. Taylor Trade Publications, 2011.
- BBC.co.uk
- Television Tropes & Idioms
- uktv.co.uk
- Wikipedia
- Yes, Minister
savršena, obožavam su seriju ;)
Impresivan clanak, pardon – esej :O
Pogotovo mi je nepojmljivo vidjeti da neki sajt stavlja popisanu literaturu, kamoli da citira izvore.
Serija… Gledao sam je davno na HRT-u, ali ja sam novijeg datuma (20-nesto) pa nisam polovio mnogo tada.
Lijepo je vidjeti recenziju za ovakve odlicne serije za koje mali broj ljudi zna. Preporucujem da pogledate The New Statesman http://www.imdb.com/title/tt0094519/ ako niste ;)
Takoder preporucujem:
The Shadow Line http://www.imdb.com/title/tt1701920/ (jedna od najboljih drama ikada)
Above Suspicion http://www.imdb.com/title/tt1247637/
Prime Suspect http://www.imdb.com/title/tt0098898/
Whitechapel http://www.imdb.com/title/tt1186356/
Sve se vrti u krug..snimljeno prije 40 g. ustvari prikazuje danasnju politiku.