The Pacific

“History is full of wars fought for a hundred different reasons. But this war – our war – well, I want to believe – I have to believe – that if I step across that airfield, every man that’s wounded, every man I lose, that it’s all worthwhile because our cause is just.“

– Andrew Haldane

Čak i prije premijere, svima je bilo jasno da će (ne)uspjeh Pacifica ovisiti isključivo o tome kakav je u odnosu prema starijem bratu, Band of Brothersu. Koliko god ta usporedba bila nepoštena, iz jednostavnog razloga što je Band of Brothers televizijsko remek djelo, gotovo bez premca u miniserijskom formatu i tematici (Generation Kill je fantastičan doduše, obavezno pogledajte, ako već niste), jedina je i moguća. Isti ljudi su radili i jednu i drugu seriju, no dobili smo dvije potpuno različite zvijeri.

Dok je Band of Brothers pratio vojnike Easy satnije od iskrcavanja u Normandiji do pobjede, The Pacific je namjerno smanjio količinu likova, ali ne i obujam radnje. The Pacific prati trojicu glavnih likova kroz njihova iskustva u ratu na tihooceanskim otocima. Eugene Sledge, Robert Leckie i John Basilone glavni su trojac koji pratimo kroz seriju. Prvi je napisao memoare (“With the Old Breed”), koji se smatraju među najboljim zapisima o ratovanju ikad. Drugi, Leckie, također je opisao svoja iskustva s fronta (“Helmet for My Pillow”), a treći, Basilone, veliki je američki ratni heroj, po kojem su čak i stripovi rađeni. Iako serija ima mnoge pamtljive sporedne njuške (*), glavni je fokus ipak na gorespomenutoj trojici.

* – Rami Malek je fantastičan kao prolupali Snafu. Malek nevjerojatnom uvjerljivošču prodaje svog poremećenog Snafua. Snafu hladnokrvno nožem čupa zlatne zube polumrtvim Japancima, ali isto priječi prijatelju (Sledgeu), u nadi da se neće prevoriti u monstruma kao on. U zadnjoj epizodi, samo prešutnim izlaskom iz vlaka, pokazujući kako mu rat ipak nije potpuno uništio dušu, ne ostavlja nijednog gledatelja ravnodušnim. Pored Maleka briljira i Ashton Holmes kao Sid Phillips koji svim snagama pokušava vratiti psihički i emocionalno slomljenog Sledgea poslije rata.

Čitajući komentare na našem forumu, te švrljajući malo po stranim portalima, očito je da je The Pacific izazvao svakojake reakcije. Od iznimno pozitivnih komentara, sve do ljudi koji su Hanksa, Spielberga i ekipu poslali u rodno mjesto i natrag. Po nekoliko puta. Osobno sam uživao u svih deset epizoda (da, čak i u onoj u Australiji), ali jasno mi je gdje su mnogi našli zamjerke. Već i iz prvih nekoliko epizoda vidljivo je da nećemo gledati Band of Brothers 2. Koliko god je BoB odličan, drago mi je da nam nisu prodali istu čokoladu u drugačijem pakiranju. Volimo svi Milku s lješnjacima, ali ponekad nam paše i Dolina s ližom. Ako ne volite Dorinu s rižom, onda vam je ja ne želim gurati u usta, baš kao vas neću ni Pacific tjerati da gledate.

Temeljeći radnju na nekoliko knjiga, odnosno svega tri glavna lika, Pacific se čvrsto vakumirao u svom djeliću Drugog svjetskog rata. Jasno mi je da je zbog toga kritiziran, jer je pacifički teatar ratovanja bio ogroman, dug i težak. Ni s tri puta većim budžetom, serija ne bi pokrila sve bitke, događaje i lokacije. Ovako smo dobili vrlo, vrlo dobru seriju (na momente i odličnu), koja se više orijentirala na život glavnog trojca, koji su u međuvremenu, pored svog masakra, kiše i vrućina, pokušavali ostati donekle normalni.

Slično kao što je Terrence Malick pokazao unutarnje bitke svakog vojnika u svom Thin Red Lineu, The Pacific je također brutalnom realnošču pokušao prikazati moralno propadanje likova, njihov trud da se ostane normalan pored svog kaosa, da se sebi pokušava objasniti vrijednost cilja, te borbu svakog čovjeka na frontu za vlastitu dušu. U jednu ruku može se reći da je The Pacific neratna ratna serija. Znam koliko naši forumaši mrze riječ “drama”,  ali najtočnije rečeno, The Pacific je dramska serija, s ratnim štihom. U mnogim dijelovima (pogotovo u fantastičnoj zadnjoj epizodi) malo me podsjetila na Homefront, ali to vjerojatno nitko nije gledao, što je šteta da neka od naših televizija nije prikazivala. Oni koju su preživjeli pakao rata, vratili su se domovima kao potpuno promjenjene osobe (**), sa teškim ratnim ožiljcima, što vanjskim, što mnogo ozbiljnijim unutarnjim.

** – Vrlo lijepo je Dr. Sledge rano u seriji objašnjavao svom sinu kako nisu najgore one fizičke rane s kojima su se vojnici iz Prvog rata vratili. Najgora rana je ona koju je nemoguće izlječiti. Gubitak duše. Kao što je i previđao, njegov Eugene se vratio s takvom ranom. Scena u posljednoj epizodi kad Dr. Sledge stoji pred vratima sobe svog sina, potpuno nemoćan pomoći,  je srceparajuća.

Ono što me definitivno zasmetalo je tempo prvih nekoliko epizoda. Zapravo, taj tempo je u najmanju ruku bio iznimno neobičan tokom većine serije, ali najevidentniji je u prvim epizodama. Čudni rezovi, (pre)kratke epizode koje djeluju nedovršeno. To je nešto što su strani mediji počeli nagovještavati pred kraj emitiranja, gdje se počelo šuškati kako je HBO poizbacao velike komade priče.

Ne bi me čudilo da u svemu tome ima neke istine, jer je i poslije završetka snimanja (prije više od dvije  godine) bilo tračeva kako je HBO bio u velikim nedoumicama. Navodno je poizbacano nekoliko story-arcova, priča, likova, pa čak i materijala vrijednih cijelih epizoda. Nažalost, vjerojatno nikad nećemo znati što se točno iza kulisa događalo, te koliko je materijala završilo u smeću. Ili bar u nekakvim skladištima, da ih jednog dana vidimo u directors cut verzijama.

Dok je Band of Brothers donio prilično linearno iskustvo gledanja, Pacific je kaotično skakutao između likova i mjesta radnje. Manje likova, više lokacija, veći raspon radnje, skuplja produkcija i milijun drugih faktora, donijelo nam je deset epizoda, koje će sasvim sigurno funkcionirati još i bolje u DVD tretmanu. Iscrpljujuće je gledati kroz što sve prolaze naši likovi u Pacificu, tako da nisam siguran da ću se skoro prihvatiti ponovnog gledanja, ali toplo vam preporučujem svejedno, jer je The Pacific itekako vrijedan vaše pažnje. Zaslužio je sve Emmye koje će pokupiti na jesen.