Recenzija: Pan Am – Uglancana retro-drama

Sigurno ste čitali sasvim dovoljno komentara kako su The Playboy Club i Pan Am ovogodišnji pokušaji kopiranja “uspjeha” Mad Mena, samo na nešto komercijalniji i širi način. Kažem “uspjeha”, jer se Mad Men s aspekta gledanosti teško može nazvati naročito uspješnom serijom. Usporedbe su nepoštene, ali nemoguće ih je izbjeći, jer Mad Meni su postali definicija periodne televizijske drame šezdesetih.

Dakle, unaprijed kažem da je svaka usporedba (sad već propalog i otpisanog) The Playboy Cluba te Pan Ama s Mad Menima nezahvalna i okrutna, jer to je serija koja će do svog završetka postati jedna od najboljih televizijskih drama svih vremena. Radi je mnogo iskusniji autor u mnogo pogodnijoj klimi bez hrpe smjernica od čelnika “s vrha.” Ne, Pan Am nije Mad Men, ali nije ni The Playboy Club.

Stilski, radi se o vrlo ispoliranoj, uglancanoj i ušminkanoj retro-drami koja izgleda gotovo besprijekorno, a tek se ponegdje u pozadini otkriva neuvjerljivo korištenje CGI-a. Sjajna produkcija se ionako očekuje od drugog najskupljeg ovosezonskog pilota, koji je koštao oko 10 milijuna dolara – tek nešto manje od Terra Nove i Losta, koji je donedavno bio najskuplji televizijski pilot.

Radnja pilota započinje 1963. godine, iste godine kada je ubijen američki predsjednik John F. Kennedy, i prati prvi prekooceanski let Pan Amovog “Clippera” Majestic, te njegovu posadu. Neću glumiti profesora povijesti, pa ćete detalje sami istražiti, no Pan American je bila jedna od najvećih aviokompanija prošlog stoljeća i kulturna ikona SAD-a, sve do bankrota i propasti 1991. godine. Serija više teži ženskom gledateljstvu, pa su u fokusu radnje četiri djevojke, stjuardese čiji je posao prezentiran kao glamurozan i avanturistički, omogućujući im putovanje svijetom. Ne bih rekao da je serija naročito feministička, niti u potpunosti idealizira posao stjuardesa u odnosu na vrlo zapostavljenu ulogu žena u društvu šezdesetih. U pilotu možda da, no već u drugoj epizodi Maggie (Christina Ricci) prolazi kroz seksualno zlostavljanje pripitog putnika koji zaključuje da je u cijeni karte platio malo više od osmjeha stjuardese i promatranja dupeta zategnutog steznikom.

U pilotu, jednu po jednu, upoznajemo četiri stjuardese “Majestica”, od kojih se kao “prva među jednakima” ističe Kate (Kelli Garner), kao pribranija, samostalnija i starija sestra Laure (Margot Robbie), “odbjegle nevjeste” koja novi život i mjesto za bjeg od starog nalazi u istom zanimanju, na istom zrakoplovu uz svoju stariju sestru. Zavodljiva francuskinja Collette (Karine Varnasse) se voli naći u postelji drugog muškarca na svakoj novoj destinaciji, no daleko najzvučnije ime serije je Christina Ricci, koja dobiva relativno malo pozornosti u ulozi prkosne i živahne Maggie. Kate (Kelli Garner) usput u fušu radi kao špijunka / obavještajka na američkoj strani Hladnog rata, što je pomalo čudan, ali potencijalno interesantan twist i dodatak priči. U zapećku (čitaj: kokpitu) nalaze se nadobudni mladi pilot Dean (Mike Vogel) te šovinistički kopilot Ted (Michael Mosley), no njihovi likovi su prilično anemični i nezanimljivi. I sporedni.

Narativna struktura uključuje povremene flashbackove koji dodaju nešto dinamike u inače usporenu radnju, iako karakterizaciji likova ne doprinose ničim što ne bi moglo biti ispričano tradicionalnom linearnom strukturom. Radnja epizoda će, sudeći po prvim dvjema epizodama, biti do neke mjere serijalizirana, s špijunskim pogledom koji će vezati epizode.

Pan Am je taman negdje na pola puta između The Playboy Cluba – koji lijepo izgleda, ali je sadržajno jedno veliko ništa – i Mad Mena, kao oglednog primjerka. Serija ima poremećaj osobnosti i nije naročito fokusirana. Je li ovo eye candy retro drama o ikoni tadašnjeg zrakoplovstva? Pogled na društveni status žena u šezdesetima, podjednako glamurozan i seksistički? Ili špijunska drama s hladnoratovskom pozadinom? Zasad joj fali joj supstance, sadržaja, a ovisno o vašoj perspektivi i zanimanju za glavne likove, zna biti pomalo dosadna i sapuničasta. Pokušava mnogo toga, a zapravo se u rijetko čemu ističe, no ipak, ne podbacuje ni u jednom spomenutom elementu.

Ne računajući superiorniji kabelski Homeland, Pan Am se u novoj jesenskoj sezoni (koja izgleda još gore od ionako loše prošlogodišnje) ističe kao jedna od najboljih ili možda najbolja drama s broadcast mreža. Prve dvije epizode, rekoh, ne ističu se ni po čemu naročito, osim što serija zbilja lijepo izgleda, ali vrlo su gledljive, a glavni likovi interesantni. Kod mene ima još nekoliko epizoda kredita da pronađe nit i izoštri radnju, potencijala svakako ima.