Recenzija: Rectify – Ljepota najviše boli, a ne ružnoća

Rectify je dosad neopravdano dugo ostao zanemaren na Serijali — da, obje sezone imali smo u samom vrhu liste najboljih serija, ali recenzija prve sezone koja je trebala tu biti prošle godine je ostala nedovršena, pa sam preuzela taj nezahvalan zadatak na sebe. Nezahvalan; uglavnom zato što mi je uvijek bilo mnogo teže pisati o serijama koje volim, nego o onima koje ne volim. Uvijek je lakše razlučiti što mi u nečemu smeta i zašto; od toga zašto mi nešto drugo i način na koji se to izvodi odgovara.

Rectify mi se svidio već od prve scene radi izuzetne suptilnosti kojom gradi svoj svijet. U jednoj sceni, dok se Daniel presvlačio iz zatvorske odjeće je šaptom rečeno puno više nego što neke serije pokušavaju postići deranjem. I tokom svih ostalih epizoda, Rectify je ostao serija koja nastavlja govoriti više svojom tišinom i onim neizrečenim, nego onim rečenim. Osebujno se bavi onim trenucima na kojima se druge serije ne bi ni bavile i u njima pronalazi svoju ljepotu i snagu. Emotivno mi je kliknuo negdje već u jedanaestoj minuti prve epizode, u sceni kad Amantha, Danielova sestra, vozi Daniela iz zatvora kući uz Bon Iverov Flume, a Daniel zaspi u autu. Bilo mi je jasno da me čeka bogata i slojevita priča koja analizira ljudsku prirodu i to vrlo nježnim tempom.

Rectify je prva originalna serija kanala Sundance, koja je prije toga emitirala izvrsnu mini-seriju Top of the Lake, a i nastavlja s nizanjem kvalitetnih projekata i dalje (koprodukcija s BBC-jem, The Honourable Woman). Sundance se prije originalnih serija i mini-serija bavio prikazivanjem isključivo indie filmova, svjetske kinematografije, dokumentarnih i kratkih filmova te je tek nedavnih započeo s prikazivanjem reality programa i igranih serija.

Rectify je priča o Danielu Holdenu (genijalni Aden Young), čovjeku koji je 19 godina proveo čekajući izvršenje smrtne kazne, za zločin koji je priznao da je počinio s 18 godina. Budući da je više od polovice života proveo na mučnom mjestu, punom nasilja, agresije i silovanja, nije imao priliku odrasti kao svi drugi. Nakon 19 godina čekanja smrti, Daniel izlazi iz zatvora nakon što se provjerom DNK dokaza ustanovilo da on nije silovao Hannu, svoju djevojku, za čije je silovanje i ubojstvo osuđen, a za koje ne znamo je li ga i počinio.

Prva sezona pratila je Daniela u šest epizoda, kroz prvih šest dana nakon njegovog izlaska iz zatvora i zbivala se oko Danielovih internaliziranih doživljaja svijeta oko sebe, svijeta koji ponovno po prvi put i intenzivnije nego ikad doživljava. Polagan, neki bi rekli pužev tempo serije i nedostatak tradicionalnog oblika radnje rezultirali su u meditativnih šest epizoda upoznavanja svijeta i istovremeno slavljenja života. Serija se nije kretala od jednog događaja do drugog u onom klasičnom obliku na koji smo navikli, nego je stala unutar južnjačke atmosfere, osjećaja nelagode oko puštanja Daniela iz zatvora i njegove reintegracije u svijet i obitelj i tu se zamrznula.

Radi toliko sporog tempa i iluzije nedostatka radnje, ovo nije serija za svakoga. Njen autor, Ray McKinnon, se nije zamarao onime što bi svaka druga serija najvjerojatnije napravila – fokusirala se oko zločina i Daniel bi po svom izlasku tražio pravdu i prave krivce, pun ljutnje i gorčine. Ne, Daniel je svoje vrijeme htio provesti živeći. Skoro dvadeset godina čekao je smrt u zaslijepljujuće bijeloj prostoriji bez prozora od dva sa tri metra, provodio vrijeme čitajući nebrojene knjige i razgovarajući sa svojim jedinim prijateljem Kerwinom iz ćelije do. Njegova nova svakodnevica u fiktivnom gradiću Paulieju u Georgiji stavljena je u kontrast sa scenama iz zatvora u kojem je doživio i gledao stravične činove, vidio što osama može učiniti čovjeku i slušao baljezganja sociopata i ubojica s druge strane zida.

Nama možda mali i svakodnevni trenuci, za Daniela su bili ogromni udarci od doživljaja koji su ga potpuno preuzimali. Atipičan lik Daniela Holdena u današnje serije donio je težinu moralnih dilemi i filozofsko religijskih promišljanja, i sve što radi, radi s čuđenjem i ushitom što to uopće može raditi, tako da smo prikovani za ekran i u scenama u kojima gleda policu s japankama u dućanu.

Daniel je istovremeno i iznimno intelektualna osoba, koja u razgovoru o vremenu citira Tomu Akvinskog, i čudak koji skine cipele i legne posred igrališta, osjećajući travu pod nogama, nakon što se prvo čudio hot-dog pećnici i vodi marke Smart u lokalnom dućanu. Ono što je zapravo fascinantno je koliko je zanimljivo gledati svijet kroz Danielove oči koliko god se to sporo odvijalo, i koliko je lako suosjećati s njim, ali i sa svim ostalim likovima, od njegove obitelji do onih koji su protiv njegovog izlaska iz zatvora jer smatraju da je kriv i žele ono što smatraju pravdom.

Uz Daniela, tu je još i cijeli niz manje i više sporednih likova, od kojih nijedan nije površno karakteriziran i na koje prelazi dobar dio radnje u drugoj sezoni. Njegova sestra Amantha (Abigail Spencer) cinična je i ljuta na cijeli svijet što je Daniel proveo toliko godina u zatvoru, mrzi bivšeg tužitelja, sadašnjeg senatora Foulksa koji je, po njenom mišljenju, prisilio Daniela da prizna ubojstvo. Provela je doslovno cijeli život boreći se za brata i u drugoj sezoni javno objavljuje svoju (dotad tajnu) vezu s njegovim odvjetnikom te pokušava shvatiti što dalje sad kad je on slobodan. Njegov mlađi brat Jared fasciniran je prošlošću i pokušava shvatiti i doznati što više može o Danielu, Hanni i tome što se dogodilo.

Njegova majka se ponovno udala nakon smrti Danielovog oca, tako da je Daniel dobio očuha, Teda, i polubrata Teddyja Jr. (Clayne Crawford), koji je vrlo lako mogao biti prikazan kao nesnosni kreten bez iskupljujućih karakteristika, no u drugoj sezoni postaje netko s kim suosjećamo i koga razumijemo, svijesni njegovih mana. Njegova žena Tawney (Adelaide Clemens) odana je kršćanska vjernica, koju serija tretira ozbiljno i bez podsmijeha. Ona prva uspije u vanjskom svijetu prodrijeti do Daniela, a njihovi razgovori su napisani s posebnim promišljanjem o duhovnosti i životu.

Ono što obično dolazi u paketu s malim (pa i fiktivnim) gradićima u Georgiji, su prikazi predrasuda i mržnje prema osobi, koja je sa 18 godina, prisiljeno ili ne, priznala da je počinila stravično ubojstvo i svakodnevna borba Danielove obitelji protiv istih. Jednom od takvih predrasuda može se nazvati i grupno cipelarenje Daniela na kraju prve sezone, radi kojega je završio u komi, nakon čega dolaze u prvi plan dotad svi sporedni likovi i njihovi životi i doživljaji.

Dobar pokazatelj koliko su svi drugi likovi kvalitetno napisani i karakterizirani jest da mogu sa svakim suosjećati. Mogu razumijeti i šerifa, koji traži počinitelje Danielovog brutalnog premlaćivanja, iako mu svi kolege govore da to nitko od njega ne očekuje. Mogu razumjeti i crescendo potresenosti Teda Jr., čiji šok koji je doživio u prvoj sezoni polako ali sigurno donosi razarajuće poslijedice za sve.

U svojoj nešto produljenoj drugoj sezoni, u deset epizoda, Rectify se potiho promijenio. Daniel nije više isključivi fokus serije, a pitanje je li ubio Hannu i ako nije, tko jest – sve je glasnije. Daniel se pokušava prisjetiti što se dogodilo te noći kad je Hanna ubijena, pokušava doći do prijatelja s kojima se družio u srednjoj školi koji su bili tamo, uzima psihoaktivne gljive kao i onda, te provodi jedan dan s svojim prijateljem Trayjem, koji je od početka sumnjiv i nesporno na neki način povezan s ubojstvom. Vrhunac i kraj sezone obilježeni su Danielovim ponovnim nepriznanjem i priznanjem pri nagodbi s novom tužiteljicom i igranjem s dvojbenom prirodom istine, koja ni ne može biti jednosmislena dok god će ljudi poput Teddyja Jr. ili senatora Foulksa zaključivati naprečac bez pokušaja da upoznaju ili stvarno saslušaju Daniela.

Budući da je sad očito da scenaristi imaju unaprijed zamišljen tok događaja koji nas čekaju, od početka Danielovog povratka u vanjski svijet i prvih doživljaja i osjeta, do samostalnih istraživanja, druženja sa starim sumnjivim prijateljima, druge adolescencije i nedosežne iskrene ljubavi, do želje da napokon okonča taj proces pa makar bio izgnan zauvijek iz rodne države, u radnji ipak postoji tendencija polakog odmotavanja klupka Hanninog ubojstva, tako da više-manje mogu predvidjeti da ćemo u trećoj sezoni gledati Danielovo drugo suđenje, ali istina će i dalje biti dvojbena.

Ono što je sigurno, jest da nas u trećoj sezoni čeka i dalje introspektivna, tiha, predivno snimljena, prekrasno odglumljena i jedinstveno osmišljena serija u kojoj se sve događa u onim trenucima u kojima se prividno ništa ne događa.