Recenzija: The Leftovers – prilično šugava apokalipsa

Vrlo je vjerojatno da će ovo biti najteža recenzija koju ću ikad napisati. Prije svega, jer volim Damona Lindelofa: kao koautora Losta i kao javnu ličnost u kontekstu njegovih intervjua i tweetova. Ne postoji gotovo ništa što zamjeram Lostu u njegovih šest sezona, uključujući i finale. Čak mi i Prometheus (usprkos svim svojim manama) nije loš film. Kad to uzmemo u obzir, naravno da sam bio oduševljen činjenicom da se vraća na televiziju i još k tome na HBO, gdje će vjerojatno uživati veliku kreativnu slobodu. Nisam bio najsretniji što će raditi adaptaciju romana Toma Perotte (bilo bi mi draže da se radi o potpuno originalnom materijalu), no isto tako nisam ni sumnjao da će to biti neki minus seriji.

Bio mi je i imperativ pročitati roman prije premijere serije, roman za čijeg autora nisam niti čuo, a čovjek ima već dugogodišnju uspješnu karijeru i pisca i scenarista. Poznavnanje romana je druga činjenica zbog kojeg će mi doživljaj serije imati (možda i neželjeni) odmak.

Roman sam progutao u nekoliko dana, dijalozi i monolozi su vrlo pitki, taman prožeti pop-kulturnim referencama, a priča iako prilično tmurna, laganog je i neopterećujućeg toka – što je uspjeh s obzirom da se radi o turobnoj priči o suočavanju s gubitkom i pronalasku smisla u post-apokaliptičnom društvu. Čitajući sam i konstantno uviđao da je priča totalno lindelofovska (ako to može biti pridjev) – sjebani likovi s kojima se lako povezati u okruženju koje je blisko, ali pomaknuto od stvarnog, prožetost religijskom simbolikom i već spomenuta pitkost dijaloga. U čemu je bio problem s romanom, osvrnut ću se na kraju.

Vratimo se prije toga seriji. Osnovne postavke vjerojatno već znate: u nedefiniranoj, vrlo bliskoj budućnosti, odjednom i iz nepoznatih razloga četrnaestog listopada nestalo je 2% svjetske populacije. Nisu uslijedili ratovi, pošasti i glad, već su samo nasumični ljudi nestali. Kako je Lindelof rekao u jednom intervjuu “it was a pretty shitty apocalypse”. The Leftovers (serija i roman) počinju oko treće obljetnice nestanka i prikazuju kako se s gubitkom nose stanovnici gradića Mapletona u New Yorku, konkretno obitelj Garvey.

Garveyi su ostali na okupu nakon tog 14.10, no, ironično, tri godine kasnije međusobno su izolirani i udaljeni gotovo i više nego da su isparili u eter. Sjajno je u pilotu strukturirano polagano otkrivanje tko su i kako su pojedinci povezani. Općenito je pilot odlično režirao Peter Berg (još jedna od meni jako dragih kreativnih ličnosti), koji je ovdje prigušio svoje stanardne panove, zoomove i trešnje kamerom. I još jednom si dodijelio odličnu cameo ulogu (Noah Hicks iz FNL-a je još uvijek nenadmašan).

Čitav ansambl je odlično pogođen, pun poznatih lica od kojih neke dugo nismo vidjeli u značajnim produkcijama i nadopunjen mladim nepoznatim glumcima koji su lijepo sjeli u svoje uloge. Justin Theroux karizmatično nosi breme glavne uloge, no savršenstvo castinga je u Pattersonu Josephu (gledao sam ga samo u Gaimanovom Neverwhereu i ne bih se bio bunio da je bio izabran za novog Doktora) koji je svojim prodornim pogledom i glasom odlično utjelovljenje vođe kulta. Uloga Christophera Ecclestona mi je najčudnija ovdje, jer doprinos njegovog lika u romanu bi se doslovno prenio na ukupno pet minuta na ekranu, pa vjerujem da će i u tom pogledu biti izmjena u adaptaciji.

Izmjena u odnosu na roman ne nedostaje, počevši od manje bitnih poput one da je Kevin Garvey šerif umjesto gradonačelnika iz romana, a Jill nije ćelava do većih poput zapleta sa ubijanjem pasa i Kevinom starijim (koji uopće nije bio faktor u romanu). Zato mi je u jednu ruku i komplicirano gledati seriju, jer otprilike znam u kojem se smjeru kreće, no dovoljno je različito da me nepoznanice ometaju.

Ono u što sam prilično siguran da se neće mijenjati (i ne bi ni trebalo) je da se neće saznati kamo su nestali otišli i koji je bio uzrok nestanka. Nazovite to spoilerom, no mislim da su i Lindelof i Perotta to već morali reći u intervjuima (pogotovo zbog reputacije ovog prvog), a vjerujem i da je od početka bilo očito da to nije tema ove serije. Bio bi to, s druge strane, prilično zabavan obrat kada bi to razriješili.

No, kako sada u seriji stvari stoje i sudeći prema romanu, to bi tek bila izdaja svega što oboje žele reći. Ovo nije znanstveno-fantastični misterij, već melankolična intimna drama o gubitku i ponovnom pronalaženju svog mjesta u svijetu, sa savršeno odgovarajućom klavirskom muzikom i odličnim izborom incidentalne (čime opet podsjeća na Lost, čak i predoslovno kad zasvira Patsy Cline), čija je turobnost isprekidana fino doziranim humornim one-linerima i pop-kulturnim referencama. I srcem jako dobro realiziranih likova.

U čemu je onda problem? Meni je još uvijek svježe gorak okus nedostatka katarze na kraju romana, koja je efektivno bila na razini završne muzikalne montaže iz pilota – i iz druge epizode – čini se da će to biti neki lajtmotiv u svakoj – ako će biti dobro realiziran kao sada, nemam nekih zamjerki na to. Upitno je, doduše, koliko će se kraj serije koincidirati s krajem romana: kao što je Lindelof nedavno izjavio, doslovna adaptacija romana dala bi materijala za maksimalno dvije – tri epizode serije, a pogledom na naslov finala sezone čini mi se da će njime završiti i radnja romana. A to zvuči ekstremno obećavajuće.

Leftoversi nastavljaju trend televizijskih drama kojima se one od drskih antiheroja odmiču prema melankoličnoj introspekciji i premda me zasad nisu potpuno osvojili (čitaj: nisu novi Lost – no, možda je ta pozicija rezervirana samo za jednu seriju, a trenutno ju drži Orange is the New Black), stvarno je sjajno realizirana serija u svakom pogledu i mogu ju preporučiti uz samo jednu rezervu: vjerojatno će biti bolje pogledati čitavu sezonu u komadu.

Pilot epizodu možete besplatno pogledati na HBO GO.