Recenzija: Doom Patrol — ovo nije još jedna superherojska serija

Kad sam prošle godine za Legends of Tomorrow napisala da je najbolja superherojska serija trenutno na televiziji, nisam mogla ni sanjati da će ova godina donijeti nešto još bolje. Obožavatelji Daredevila, Punishera i čega već, pripremite se za još jedno glasno zatvaranje prozora i ostavljanje konsterniranih komentara o tome kako nemam pojma, ali meni je Doom Patrol najbolja ekranizacija stripa dosad napravljena.

Dok se CW drži svoje sad već tipizirane formule koja ne dopušta previše slobode (ponovno, s iznimkom Legends of Tomorrow, koji su i ove godine bili prilično šašavi u najboljem mogućem smislu), Marvelove adaptacije na Netflixu su do zadnjeg imale problem s premalo priče u prevelikom broju epizoda (čekamo posljednju sezonu Jessice Jones da zabijemo i posljednji čavao u taj lijes), za Legion se u drugoj sezoni ispostavilo kako mu je stilizacija puno bitnija od supstance koja je nedostajala, Lucifer je trebao uskrsnuti na Netflixu da bismo napokon dobili kondenziraniju priču više orijentiranu likovima, adaptaciji G. Morrisonovog stripa Happy! je nedostajalo nešto ispod površine nasilja i šokova ma koliko god ludo zabavna bila; dok je Preacher bio dobar pokušaj kojeg su dosta sputavala produkcijska i financijska ograničenja da bi svoju priču mogao prenijeti u istom opsegu. DC Universe, streaming platforma koja nam donosi Doom Patrol, odlučila je ići u potpuno drugom smjeru. Nakon svoje prve originalne serije, Titans, a koja je promašila skoro svaku notu koju je htjela pogoditi pokušavajući biti što je više moguće mračnija i ozbiljnija, kao da su glavešine u WB kreativi odriješili ruke i rekli im “radite što hoćete”. Nemam drugog objašnjenja za ovu divotu i jedinstveni biser koji nam je dan na poklon.

Jasno, ne moram napominjati kako to neće biti serija za svakoga, a pogotovo ne za ljude koji ne vole bizarne stvari. Ali oni kojima će se svidjeti, poput mene, zaista će im se svidjeti; meni je kliknula kao davno izgubljeni komadić srca za koji nisam ni znala da sam ga izgubila. Obožavatelji Granta Morrisona i općenito prilično čudnih (i karakteristično stripovskih) nadrealnih narativnih zaokreta će biti oduševljeni, ali ono zbog čega je Doom Patrol toliko poseban nije samo njegova ekscentričnost i šašavost u dijelovima priče, nego način na koji balansira apsolutno nemoguće događaje s time kako utječu na ozbiljne traume, odnose i karakterni razvoj glavnih likova. Za početak, ne radi se o još jednom “timu superheroja” što biste mogli zaključiti iz par fotografija, naziva likova ili početne naracije Mr. Nobodyja, koji umorno na početku dobacuje kako je još superheroja BAŠ ono što nam treba. Superherojski zamor nakon više od deset godina dominiranja raznih adaptacija i višestrukih rebootova u filmovima, na televiziji i u popularnoj kulturi nije ništa neočekivano, a ja ovim putem i svesrdno isti i pozdravljam jer bez zamora i iscrpljivanja poznatih likova i priča iz stripova nikad ne bismo vidjeli one potpuno sulude i nekonvencionalne priče koje su dosad bile poznate samo nišnim ljubiteljima stripova (da mi je netko prije samo 3-4 godine rekao da ću dobiti po svemu sudeći solidnu seriju koja će adaptirati Swamp Thing koristeći materijal Alana Moorea rekla bih mu da nije normalan).

Umjesto “heroja”, u Doom Patrol smo dobili grupu unakaženih, traumatiziranih, nefunkcionalnih ljudi koji na događaje koji su ih promijenili  gledaju kao na događaje koji su im uništili život, a na posebne sposobnosti koje imaju kao na neželjenu nuspojavu i prokletstvo, a ne moći. Jedan od razloga za to jest i to što su posebnosti s kojima žive sličnije nekom obliku invaliditeta koji im zaista onemogućuje nastavak normalnog života nego nekoj cool moći kojoj mogu pristupiti po želji. Kroz upoznavanje likova u pilotu vodi nas cinični pripovjedač, Mr. Nobody, fantastični Alan Tudyk u ulozi nadmoćnog negativca s moćima upravljanja narativom, a koji u više navrata simpatično probija četvrti zid svjestan kako se radi o seriji na streaming servisu, a nekad i podbada kritičare kojima se serija nije svidjela. Prvo nas upoznaje s  Robotmanom, koji se nekad zvao Cliff Steele i bio je uspješan vozač automobilskih utrka u osamdesetima, a nakon prometne nesreće u kojoj mu poginu žena i kćer, a od njega ostane očuvan samo mozak. Dr. Niles Caulder ili Chief (Timothy Dalton) ga, recimo, spasi na način da mu napravi robotsko tijelo. Cliffa glumi Brendan Fraser, koji se vratio na male ekrane nakon više godina izbivanja i iako Robotmanu daje samo glas, dok ga fizički u scenama glumi Riley Shanahan, njihovom izvrsnom sinkronizacijom i glasom uspijevaju nezamislivo mnogo. Brendana gledamo i u flashbackovima, kao i u raznim deliričnim epizodama ili prikazima unutarnjih stanja likova i mogu vam reći da mi je zaista drago što se vratio i što ima priliku razgaliti me načinom na koji psuje (prljavija usta od Cliffa Steelea ima vjerojatno jedino Al Swearengen iz Deadwooda).

Uz Robotmana, u kući Doom živi i Larry Trainor, testni pilot aviona koji je 1961. unakažen u nesreći koju je doživio kad se tokom leta sreo s bićem od negativne energije koje otad živi u njemu. Kako je Larry pritom upio značajnu količinu radijacije, cijelo vrijeme je umotan u zavoje kako ne bi nikome oko sebe naštetio tako da ponovno imamo dva glumca koji glume isti lik – Matt Bomer je u flashbackovima i drugim prilikama, a Matthew Zuk je ispod zavoja dok mu Bomer daje glas. Najstarija članica ekipe je Rita Farr (April Bowlby), glumica starog Hollywooda koja je 1955. pala u jezero za vrijeme snimanja u Africi te došla u dodir s nepoznatom tvari koja joj je transformirala tijelo u mlitavu amorfnu masu koju održava u obliku isključivo snagom volje, nakon čega se sakrila od javnosti. Posljednja je Luda Jane (Diane Guerrero), koja ima 64 različitih osobnosti, a svaka od njih ima drugačije moći. Guerrero izvrsno koristi šansu za pokazivanje svog talenta te se može usporediti s Tatianom Maslany u zahtjevnosti koju  likovi od nje traže. U kasnijim epizodama im se pridružuje i Cyborg (Joivan Wade), “pravi” superheroj, ovdje u mlađim danima i željom biti članom Justice Leaguea, kako bi im pomogao kad Chief, Šef, nestane.

Ali ono što je zanimljivo nisu njihove priče o tome kako su “dobili moći”, nego kako su im te traume samo ogolile vlastitu nesposobnost za nošenjem s problemima koje su dotad imali. Rita je sudjelovala u ogavnim praksama starog Hollywooda te je puna samoprijezira i mržnje prema samoj sebi. Larry mrzi strano biće od negativne energije u sebi, ali je i puno prije svoje nesreće mislio da je čudovište zbog internalizirane homofobije te si nije nikad dao šansu biti sretan radi društvenog pritiska. Cliff je tek nakon što je izgubio svoje tijelo i cijeli život shvatio da je bio prilično usran muž i otac te da je potratio šansu koju je imao. Jane je stvorila sve svoje osobnosti kako bi se zaštitila od zlostavljanja u djetinjstvu i nepovjerljiva je prema svima. Čak i dežurni heroj Cyborg, koji bi trebao biti zlatni dečko, pati od dubokog nepovjerenja prema vlastitom ocu, tehnologiji koju koristi i grižnje savjesti radi smrti svoje majke. Prava priča nije kako su tražili Nilesa pa pratili osobu koja može saznati sve o nekome tako što mu pojede dlake iz brade  niti kako su se sukobljavali s Mr. Nobodyjem pa završili u magarcu. Prava priča i ono što Doom Patrol izdvaja od svih ostalih ekranizacija je ono ozbiljno emotivno sazrijevanje i zbližavanje likova koje se događa između, uz i usprkos svim tim ludostima. Gdje drugdje bi Larry  Trainor naučio prihvatiti samog sebe ako ne u karaoke točki neprestanog kabarea nebinarne ulice koji se zovu Danny i utočište su za sve drugačije i neprilagođene, a koji bježe od “Ureda za Normalno”? Gdje drugdje bi štakor koji ima origin story paralelan Batmanovom izazvao grupnu terapiju svojim osvećivanjem robotu koji mu je ubio roditelje, gdje bismo plakali s likom kojeg smo upoznali tek u epizodi prije, a koji može mijenjati stvarnost ovismo o tome koje mišiće na tijelu napne? Jednostavno… veličanstveno, izvrsno napisano i ostvareno. Pritom se ne trudi biti suptilno, niti to treba biti — i tako je puno zabavnije.

Prekrasna, nijansirana karakterizacija i duboko istraživanje osobnosti i problema likova može postojati u istoj seriji s guzicama mesožderima i da ona kao cjelina fantastično funkcionira.

Nesputanost u izletima u zaista čudno dosljedna je i u usponu je od početka do finala sezone, gdje kulminira u takvom vatrometu da sam i sama dvije minute ispuštala psovke upitnog predznaka i obožavala svaku sekundu tog iskustva.

Kako trenutno stvari stoje, vrlo je vjerojatno da druge sezone Doom Patrola možda neće ni biti, kao što i streaming servis koji ga je proizveo možda prestane postojati u idućih godinu dana. Prema tome što se izvješćuje, WB nije zadovoljan s neformulaičnim, netipičnim ekranizacijama poput Doom Patrola ili Swamp Thinga i htjeli bi ići u smjeru financijski isplativijih i masama prihvatljivijih Arrowa ili Flasha. (Ako se to dogodi i trebate još Doom Patrola u životu, preporučam da počnete s “The Painting That Ate Paris” Granta Morrisona.)

No, bez obzira na takve potpuno obeshrabrujuće vijesti za bilo koji projekt koji pokušava nešto zaista drugačije, možemo biti sretni  što smo dobili barem ovo malo suludo čudo, jednu izvrsnu sezonu nečega što realno ne bi ni trebalo postojati po svim pravilima industrije.

Doom Patrol je dostupan putem HBO GO-a.