Najbolje serije 2016. godine

Još jednu godinu privodimo kraju, jubilarni osmi puta otkako pišemo svoja televizijska razmišljanja sastavljamo i popis od deset najboljih serija godine. Lista je opet rezultat godišnjeg uživanja u serijama i potom svađanja na pas mater kako sve to ugurati u deset mjesta.

Lista je ionako subjektivna i arbitrarna, da su se planeti malo bolje posložili, a netko od nas glasnije inzistirao za nekog drugog kandidata, izgledala bi drugačije. No, ovo je naših deset serija koje vam bezrezervno preporučujemo i smatramo da su bile bolje od ostatka televizijske produkcije. Ako ćete se ljutiti što neka serija nedostaje na listi ili je “prenisko”, sjetite se da smo se mi ljutili jedni druge međusobno slažući je.

U subotnjem (17. prosinca) izdanju Jutarnjeg Lista izaći će naša lista od petnaest serija, tako da ćete moći provjeriti koje su nam točno serije zadale najviše glavobolje kod sastavljanja finalnih deset.

Na kraju, hvala vam što nas iz godine u godinu pratite, čitate, kritizirate i ponekad hvalite. Hvala onima koji nas u komentarima ili na Facebooku pitaju hoćemo li recenzirati ovo-ili-ono i opet isprika tim istima što svaki put odgovorimo sa “ne znamo” ili “planiramo”, a nikad ne napišemo. U nekom drugom svijetu napisali bi sve i još više. Čitajte nas i dalje, dogurat ćemo mi i do jubilarne devete top liste, a za naredne tjedne pripremamo vam još neke specijale.

Šestodijelna komedija Phoebe Waller-Bridge je vrlo brza i energična, nekad i puna neke nervozne energije kojom naslovni lik kojeg autorica i glumi zrači, no ispod površine je nešto mnogo kompleksnije. U zadnje vrijeme, najbolje su komedije one o iznimno slomljenim ljudima koji balansiraju između komedije i tragedije, a Fleabag je jedna od njih. Glavna junakinja je seksualno otvorena, glasna, necenzurirana, sebična i nekad užasna osoba koja se ne želi suočiti sa smrću najbolje prijateljice, Boo, i pokušava živjeti kao da je sve i dalje normalno. Štoviše, ona se oko načina na koji je Boo umrla šali. Crni i vrlo crni humor česti su mehanizam preživljavanja, uz vječnu preokupaciju –grozne muškarce i seksualiziranje svake moguće situacije. Zjapeću rupu usamljenosti i praznine u životu radi tragedije pokušava ignorirati (točnije: ispuniti seksom i dramom oko seksa) te uvjerava sve oko sebe da je u redu.

Čestim probijanjem četvrtog zida kako bi s nama podijelila neki komentar, uz izvrsno uklopljene flashbackove kao narativnu komponentu, Fleabag stvarno želi ostaviti dojam frajerice koja ništa ne shvaća ozbijno. No njeni najbolji trenuci izviru iz svađi sa sestrom s kojom je u zahlađenim odnosima, a koja je naizgled čista suprotnost od nje, te u razmjenama s maćehom koju mrze te koja je jedina istinski grozna osoba bez iskupljujućih trenutaka u seriji. Do posljednje epizode nećete vjerovati koliko u ovako naizgled ciničnoj i britkoj komediji ima melankolije i ljepote, a uz to i dubine u emotivnoj priči kakvu nemaju ni neke drame. (djevojka)

Bez ulaženja u debate o najboljimserijamaikad, ali zamislite da The Wire, The Sopranos ili Deadwood imaju spin-offove. Koliki je to teret očekivanja i usporedbi. Vince Gilligan i Peter Gould ovdje rade pametnu distinciju nove serije od originala, ne pokušavajući ga imitirati ili dostići. Saul je svoja serija koja, eto, egzistira u istom svemiru, dijeli nekolicinu likova i voli nagrađivati prijašnje fanove ponekim poveznicama i migovima, no bez da se značajno oslanja na to.

Još je samostalniji Saul u drugoj sezoni, no glavni protagonist još uvijek nije pretjerano blizu da zapravo postane – Saul, Saul Goodman. Još uvijek je to Jimmy McGill u kojem vidimo elemente budućeg suradnika Waltera Whitea, no autori se ne žure dotrčati do točke u kojoj Jimmy staje čvršće na krivu stranu zakona. Zasad je to još uvijek u srži dobroćudni odvjetnik koji se ipak ne libi kršiti pravila, ići kontra konvencija, na užas svog starijeg brata u čijoj je vječnoj sjeni. (Krešimir Vinšćak)

Bojali smo se kako će Veep izgledati nakon što se Armando Ianucci povukao i da će se izgubiti njegov čvrst autorski potpis koji obećaje britku političku satiru, no i u svojoj petoj sezoni nije nimalo potonuo u kvaliteti, već je i našao nove kreativne vrhunce, nasmijavši nas do suza dok nas u isto vrijeme bode svjesnošću da politička stvarnost nije daleko od prikazanog.

Julia Louis-Dreyfuss i dalje briljira u ulozi Seline Meyer dok se grčevito bori za zadržavanje svoje predsjedničke pozicije, podržana jednako fantastičnim ansamblom glumaca, scenarijima ispunjenim one-linerima koji pršte na sve strane, pokretima kamere i detaljima u kutu kadra koji otkrivaju suptilne šale. Jedan od tih suptilnih detalja Selinine kćeri Catherine koja čitavu sezonu snima svoj dokumentarac u pozadini pretvorio se u fantastičnu “Kissing Your Sister” gdje je Veep opet pronašao sjajan način za odmicanje od ustaljenog formata i to netom prije sjajnog finala koje je naše najdraže nesposobne birokrate ostavio u nezgodnim situacijama, a nas ushićene za nastavkom njihovih spletki i gluposti. (Marko Đurđević)

Kada je prije dvije godine počeo, Halt and Catch Fire nije se istaknuo kao zanimljivo televizijsko štivo. Priča nije bila dovoljno privlačna, a likovi su bili kartonske šablone. Lee Pace se provlačio nekako na vlastitu karizmu, a ostatak društva bio je bezličan. Ženski likovi bili su redom: 1) domaćica i 2) čudna programerka.

Kritike koje je serija zaradila u prvoj sezoni potpuno su bile zaslužene, Halt and Catch Fire bio je pješčanik nastanjen groznim muškim likovima i dvije-tri žene koju su tu bile, eto, tek toliko. U drugoj sezoni napredak se već vidio, a glavni fokus radnje polako se oslanjao na tu šačicu sve zanimljivijih i sve boljih ženskih likova.

Treća sezona serije neprepoznatljiva je njenim počecima. Sjajna jezgra glavnih likova, uz fantastičnu plejadu sporednih, manji opseg radnje i poboljšanja na svim segmentima učinila su je najboljim od televizijske 2016. godine i prava je šteta što se to nije dogodilo već u prvoj sezoni. Bilo kako bilo, Halt će jahati još jednu sezonu na AMC-ju, domu Mad Mena, Breaking Bada i Rubicona, a ako nešto ne zajebu — moći će ponosno stajati bok uz bok velikanima. (Dario Španović)

Iako slične serije smještene u modernom svijetu imaju stalnu inspiraciju za nove nastavke, s vremenom izgube početno uzbuđenje, no trideset godina u prošlosti mreža agenata KGB-a je dominirala Sjedinjenim Državama za vrijeme Hladnog rata dostavljajući informacije za Majku Rusiju, a The Americansi su sa samo dvoje njih, Mišom i Nadeždom, uspjeli napraviti odličnu priču i ove godine. Fokusiranje sezone na biološko naoružanje je dalo seriji malo više energije i prostora nego tema rata u Afganistanu, a obiteljska drama oko vrbovanja Paige je u nekim trenutcima sezone bila vrlo dobar dodatak, a u drugima tek nebitna minutaža. Paige je konačno shvatila kakvi su njezini roditelji i bila po budnim okom Phillipa i Elizabeth jer je upravo ona dovodila cijeli Komitet u opasnost i propast ako krive informacije dođu u krive ruke.

Žalili smo Marthu koju je čovjek kojem je najviše vjerovala naputio u vrlo emotivnom vrhuncu sezone, a konstantne igre mačke i miša između FBI-a i KGB-a će vas držati “na rubu sjedala”. Ove ih je godine i Akademija prepoznala sa zasluženim nominacijama za najbolju dramu i režiju, dok su izvrsni Matthew Rhys i Keri Russel istaknuti kao najbolji glumci godine. Serija je obnovljena za završne dvije sezone koje bi trebale pružiti zasluženo kvalitetan i maestralan završetak te emocionalno jak finalni rasplet koji naši omiljeni Americanci zaslužuju od samog početka. (Mihailo Valjetić)

Preko 20 godina kasnije, poklopilo se da je suđenje OJ-u Simpsonu nekako uspjelo biti jedna od glavnih tema godine. Prva inkarnacija nove tv-antologije American Crime Story ekranizirala je jedan od najpoznatijih sudskih procesa u povijesti – famoznu oslobađajuću presudu bivšoj zvijezdi američkog nogometa, usprkos naizgled preplavljujućoj količini dokaza protiv njega. Na našem brdovitom Balkanu nije toliko značajna tema, površno i posprdno znamo za to kao američki medijski cirkus, a pop-kultura i povijesni odmak naučili su nas da prihvaćamo njegovu krivicu zdravo za gotovo.

No to suđenje imalo je opsežnije konotacije u rasno podijeljenom Los Angelesu gdje je u javnosti pitanje dokaza i krivice nekako palo u sjenu sukoba i nepovjerenja između tamošnje policije i crnačke zajednice. Tako je sam OJ (Cuba Gooding Jr.) sporedniji lik od njegovih tužillaca (Sarah Paulson, Sterling K. Brown) i obrane (John Travolta, Courtney B. Vance). Travolta je bio u nekom svom filmu, Gooding Jr. uglavnom nezamjetan, ali ostatak postave briljirao je u interpretaciji tog bizarnog, osporavanog suđenja nabijenog emocijama, utjecano daleko širim društvenim pitanjima.

Poklopilo se da par mjeseci kasnije izlazi ESPN-ov dugo producirani osmosatni dokumentarac slične tematike (O.J.: Made In America), kojeg američka kritika hvali kao možda upečatljivijeg i boljeg od same mini-serije – kao što je, uostalom, cijenjen matični 30 for 30 serijal u sklopu kojeg je produciran. Usred emitiranja mini-serije isplivale su informacije da je četiri godine nakon suđenja zapravo pronađen nož na OJ-evom imanju, no utvrđeno je kako se nije radilo o dokazom materijalu. Svejedno, sve to zajedno oživjelo je preko 20 godina star slučaj o čovjeku koji danas odslužuje 33-godišnju kaznu zatvora za sasvim nevezano kazneno djelo. (Krešimir Vinšćak)

Došao je iz grada, najopasnijeg grada, grada u kojem je dobio ime, tisuću devetsto sedamdeset i sedme, kada je kriminal bio na maksimumu. Predsjednik ih je zanemario, on i njegovih šest moćnih ljudi koji su New York doveli u drastičnu situaciju, gdje se bogati i sebični hrane od siromašnih, a najviše je patio Bronx.

Bronx, otkuda je Ezekiel Figuero, gdje se zgrade ruše oko njega, tuče biju među tim kršem, no on sanja svjetlo na kraju tog tunela makar mu to donosi samo nevolje. Pronalazi uže koje će ga izvući iz tog krša,nadu koja će ga ispuniti kada upoznaje čovjeka koji ga uzima pod svoje, siroče koje je bilo njegov spasitelj, slobodnog duha, darovit i hrabar, ime mu je bilo Shaolin Fantastic. Život mu je počeo te godine, kada je i ugledao nju, to ljeto kada ju je vidio i rekao: uskoro će mu biti žena.

Usrećili su nas pričom o ljubavi, o besperspektivnoj situaciji i pronalaženju sreće u njoj, čistoj kao dan i mračnoj kao noć. Priči kičastoj kao Disneyland, brutalnoj kao Bronx; priči koja nije imala nikakvog razloga funkcionirati, a bila je unikatni dragulj televizije. (Marko Đurđević)

Tiho kako je se i pojavio, Rectify je ove godine završio svoju priču. Kritički iznimno hvaljena drama, svojim sporim tempom radnje i zadržavanjem u trenucima u kojima se naizgled ništa ne događa odbijala je masovnu popularnost. Nemojte da vas to zavara, svaki trenutak ove serije nešto je posebno. Autor Ray McKinnon nas je uspio u četri sezone upoznati s neobičnim pogledom na svijet, introspekcijom i patnjom Daniela Holdena, čovjeka koji je 20 godina čekao smrt nakon što je bio osuđen za ubojstvo, pa oslobođen zbog novih dokaza. Čini se kao da se od Daniela rastajemo upravo kad smo ga propisno upoznali; u ovoj, posljednjoj sezoni on napokon počinje svoj život. Od trenutka kad je izašao iz zatvora i bio ljuštura od čovjeka, ispražnjena od godina patnje i sakrivanja vlastitog identiteta tako duga da je zaboravio tko je – Daniel polako zacijeluje i pronalazi vlastitu vrijednost. Tek u prelijepoj zadnjoj sceni finalne epizode vidimo i da se počinje nečemu nadati i zamišljati moguću budućnost. Empatija koju u nama izaziva apsolutno svaki lik, kao i činjenica da svakog od njih možemo u potpunosti razumjeti, govori da se radi o iznimnom uratku koji izlaže potpuno ogoljene osjećaje.

Za nekoliko godina će se vjerojatno i za Rectify govoriti kao onomad za The Wire – koliko je neshvatljivo kako ju je malo ljudi gledalo dok se emitirala te kako nije dobila nijedan Emmy. Zapravo, to nije ni toliko važno. Ako se za ijednu seriju može reći da prosvjećuje – to je ova; cijelo vrijeme svog prikazivanja nas je učila ljudskosti, kompleksnosti i ljepoti života. I hvala joj na tome. (djevojka)

Kada je riječ o animiranim serijama, Netflixov BoJack Horseman gotovo da i nema konkurenciju. Tradicionalno težak oblik televizijske razbibrige za prodati odraslim osobama, a ovo je još k tome priča o antropomorfnom konju, zaboravljenoj zvijezdi užasnog sitcoma iz devedesetih, u potrazi za smislom života. Njegovi “prijatelji” su u jednakoj mjeri ljudi, mačke, psi, pingvini i sva ostala bića koja možete zamisliti. Treća sezona vjerojatno najbolje Netflixove serije ponovno je putovanje spiralom depresije, alkohola, cinizma, droge, crnog humora, a na kraju i vlastite smrtnosti.

Svijet koji je Ralph-Bob Waksberg ovdje stvorio ne može se usporediti s ničim drugim na televiziji, a činjenica da mnogi poznati (Paul McCartney, Olivia Wilde, Naomi Watts, J.K. Simmons…) vrlo rado posuđuju svoje glasove seriji u kojoj je glavni lik konj s vestom i sakoom, mora vam barem sugerirati da se radi o nečem zbilja posebnom. Na prvi pogled samo običan crtić, BoJack je ozbiljno, mračno, turobno ogledalo duše modernog života, jednako humoristično koliko i potpuno važno.

Treća sezona serije opet je dosegnula novi vrhunac koji već sada ne znamo kako će Waksberg i društvo uspjeti nadmašiti. Visoka letvica opet je podignuta, a srećom za nas, ljetni termin emitiranja serije valjda je ovdje potpuno namjerno odabran jer bi, gledajući seriju u depresiji zime, samo još više propali u ponor vlastite i konstantne egzistencijalne krize. (Dario Španović)

Film i televizija ovise o produkcijskim kućama, a pojam “web serije” obično se povezuje sa entuzijastima koji maltene iz garaže snimaju svoje uratke. Horace and Pete je “web serija” – producirana samostalno, financirana nezavisno, objavljena na osobnoj stranici njenog autora, Louisa CK-a. Bez pomoći velikih studija i televizijskih mreža, čak bez ikakve reklame. U biti, ne samo da nije bilo marketinga — nego je Louis pretplatnicima njegovog newslettera poslao mail od doslovce deset riječi: “Evo gledajte ovo. Nadamo se da će vam se svidjeti.” To je bilo to, dalje je išlo word of mouth metodom. Za tri do pet dolara, ovisno o epizodi (ili ukupno $31 za cijelu sezonu) mogli ste skinuti MKV datoteku i pogledati epizodu. Bez DRM-a, piratskih zaštita, streaminga.

Produkcija je išla iz njegovog džepa — bez brige, ne pretjerano plitkog, ali svaka epizoda koštala ga je pola milijuna — a doveo je imena poput Stevea Buscemija, Alana Alde, Edie Falco… Louis CK sad je već iskusniji tv-autor, zapravo najpoznatiji kao stand-up komičar dosta crnohumornog repertoara – napravio je sjajnu osobnu komičnu dramu Louie, a sada je za još jednu dosta osobnu, melankoličnu dramu prožetu raznim aktualnim temama. “Tešku”, rekli bi neki, a gledajući je podsjeća više na kazališnu predstavu nego televizijsku seriju.

Osim što opet piše i režira sve epizode, glumi glavnog lika, vlasnika starog obiteljskog bara u New Yorku koji pohađaju tek lokalni alkosi i probisvijet. Deset snimljenih epizoda nije savršenstvo televizije. Serija je snimana “u jednom dahu”, na brznu iz tjedna u tjedan te ima svojih nesavršenosti, grubih rubova i neujednačenosti. No sama ideja i koncept vrijedni su pažnje, a najbolji dijelovi uz bok bilo čemu što je televizija dala zadnjih godina. Louis će vas ovdje povremeno natjerati na razmišljanje, povremeno nasmijati, nerijetko rastužiti. I oduševiti. Zbog svega toga, Horace and Pete je nama najbolja serija godine. (Krešimir Vinšćak)