Najbolje serije 2019. godine

Godinu na isteku u ovom našem malom kutku međumrežja pamtit ćemo po nekoliko stvari. Rujan 2019. označio je deseti rođendan portala. Deset punih godina pišemo o našoj velikoj strasti, televiziji, deset godina koje ne bismo doživjeli da nema vas koji nas čitate. Kroz cijelo desetljeće hvalili ste nas i kudili; predlagali nam serije i kritizirali odabire. Sve je to dio jednog potpuno normalnog života stranice koja se bavi ovim čime se bavi, a svaki vaš komentar i kritika i pohvala i slučajna spam reklama za stomatološku ordinaciju — nama je značila i više nego što možete zamisliti. Da nema vas, naših vjernih čitatelja, i mi bismo već davno stavili ključ u bravu i postali dio povijesti ovog ogromnog internetskog oceana.

Ali ne prestajemo. Ne zatvaramo butigu. Ovdje smo još uvijek, držimo se i držat ćemo se koliko god bude moguće i koliko god nas budete trpjeli.

Druga stvar po kojoj ćemo pamtiti godinu, a i posljednjih nekoliko zapravo, jest grozna raspršenost distribucije i beskrajna količina televizijskog sadržaja. Prije ravno deset godina smo prvi put radili listu najboljih serija i za nju na jedvite jade odabrali deset komada. Modern Family je bila jedna od njih — toliko o tome. Danas naša lista najboljih serija godine nije više toliko lista “najboljih serija” koliko lista najdražih serija koje smo uspjeli pogledati u godini na zalasku. Ne možemo mi ni kao kolektiv pogledati stotine i stotine serija. Oprostite nam i napišite što definitivno moramo pogledati iz 2019. Još jednom hvala svima koji nas podržavate, bilo da ste ovdje od samih početaka prije deset godina ili samo deset sati — čitamo se i u 2020.

Serije su za vas birali: Djevojka, Gorana, Marin, Mihailo, Marko, Krešo, Dario i Dario. Naslovnu sliku napravila je Ida Biškup.

Kao i uvijek — jubilarni jedanaesti put.

Ovo su samo stvari koje su se svidjele nama koji ovdje povremeno napišemo riječ ili dvije o serijama koje smo gledali. Ako neka serija nedostaje, razlozi mogu biti različiti:

• Nismo imali vremena pogledati je
• Zaostali smo u nekoj od prošlih sezona i nismo uspjeli nadoknaditi
• Pogledali smo prve epizode i nismo stigli do dijela u kojem postane super
• Pogledali smo i nije nam se dovoljno svidjelo
• Pogledali smo i uopće nam se nije svidjelo
• U sveopćoj poplavi serija, nije nam se učinila dovoljno zanimljivom da joj damo šansu
• Ups, zaboravili smo. Budemo iduće godine
• Davno smo propustili prvu sezonu i sad je kasno da nadoknadimo
• Sjetili smo se tvog komentara od lani i namjerno je nismo uvrstili
• Pretenciozna smo smeća bez ukusa i trebalo bi nam zabraniti sastavljanje ikakvih lista osim one za špeceraj
• Hej, Peaky Blinders — sljedeće godine ćemo te stvarno pogledati. Ali stvarno, kunemo se.

Ovo je prvi i posljednji put da članak najboljih serija godine otvara upravo šećer You’re the Worst. Otkako se pojavila, ova antiromantična komedija je iz sezone u sezonu pokazivala da minus i minus zaista daju plus te nam u svojih finalnih trinaest epizoda ispunjenih opipljivom melankolijom dostavila neočekivano sretan kraj. “I’m gonna leave you anyway…” riječi su koje su odzvanjale u našim mislima nakon svake uvodne špice, a izgleda da ipak nisu bile predviđanje najgoreg kako nam je sezona svojim neobičnim formatom flashforwarda lukavo sugerirala.

I ove su godine Jimmy i Gretchen bili dvije razmažene i slatkorječive osobe koje sve oko sebe uvlače u vlastiti vrtlog samouništenja, narcisoidnosti i pretencioznosti, no zajedno ipak zrače tako nevjerojatnom kemijom da je svima odmah jasno kako u potpunosti zaslužuju jedno drugo. Samim izostankom ceremonije vjenčanja, središnji par je opet pokazao kako se moderne veze odbijaju pokoriti tradicionalnim normama te nam usput iznova ugrijao srca, lagano digao tlak i podigao raspoloženje. Jimmy, Gretchen, Edgar i Lindsay su bili ekipa koja, usprkos svim manama i problemima pojedinaca, savršeno funkcionira kao cjelina te će nam nevjerojatno faliti svakom svojom vješto serviranom internom forom ili pop-kulturnom referencom. (mv)

Treća sezona sjajne CBS-ove pravničke drame opet je iz tjedna u tjedan komentirala aktualne društvene i političke događaje, ali nešto slabiju sezonsku priču malo je sjebao Michael Sheen i njegov Roland Blum. Ovaj ekscentrični manijak nije se dobro uklopio u već detaljno razrađeni i živi svijet serije bračnog para King. No te sitne zamjerke samo su uspjele izbaciti seriju iz deset najboljih ove godine, a topljenje sala na kraju sezone najavljuje bolju i fokusiraniju sljedeću. The Good Fight je i dalje jedan od najboljih procedurala na televiziji s jednom od najjačih glumačkih postava i pravo je čudo da u 2019. postoji ovako dobra “pravnička” serija. (dš)

Još uvijek nam nije potpuno jasno kako se to dogodilo, ali u 2019. gledali smo četvrtu sezonu Veronice Mars. Novih osam epizoda bile su ravne čudu piramida u Gizi koje nešto mlađi čitatelji možda neće razumjeti. Mi smo stari prdonje koji su uživo pratili dogodovštine prve inkarnacije Veronice Mars i žustro raspravljali nakon svake emitirane epizode. Ova šačica novih epizoda nije bila na razini ranijih sezona, ali čim je krenuo onaj prvi, nanovo remiksirani “We Used to be Friends” sve je bilo oprošteno. I ako se ne snimi nijedna nova epizoda serije, bit će u redu. Uživali smo u svim avanturama Veronice i njezine ekipe. (dš)

Ovogodišnju true crime produkciju predvodi The Act, slučaj Dee Dee i Gypsy Rose Blanchard čudniji od života. Osmodijelna serija je gotovo cijelim svojim trajanjem vrlo neugodno, a opet fascinantno privlačno gledanje. Nešto nespretnosti u skakanju između procedurala i melodrame iskupljuju fantastične Joey King i Patricia Arquette, koje odlaze prilično daleko u utjelovljivanju ovog bizarnog međuovisnog dvojca. Hrpom nepotrebnih lijekova zasuta, naizgled saharinska, a zapravo jeziva priča ostavlja čudnjikav okus u ustima i dugo nakon gledanja. (gpn)

Svaka sezona The Magiciansa donosi nam radnju i zaplete koji bi u bilo kojem drugom svemiru bili potpuno suludi i nemogući, a koje oni uspjevaju ne samo uspješno izvesti, već pritom donijeti emotivnu rezonantnost, ozbiljnost i dubinu, sve to uz nevjerojatno duhovite replike i dosjetljive reference fantastičnih likova. Uz sad već standarno izvrsnu muzičku epizodu svake sezone (ovaj put u pustinji i kao rezultat žestokog tripa), u “Escape From the Happy Place” dobili smo i neočekivanu kodu odnosa Quentina i Elliota započetog u prošlogodišnjoj vrhunskoj “The Mosaic”, samo jedan od više udaraca koji su nas neočekivano pogodili. Šokantno finale o kojem se mnogo diskutiralo učinilo je nešto što nijedna druga serija nije; njegove će se posljedice sigurno odražavati na dobar dio iduće, pete sezone. A-haov Take on me nam više nikad neće zvučati isto, a da se radi o bilo kojoj drugoj seriji, ne bismo bili sigurni hoće li uopće uspjeti nastaviti. (d)

Još od proljeća 2014. i te prve minute nove HBO-ove serije o mladim programerima, bio sam oduševljen pričom i njenom ekipom. Kao osobi koja je pet godina do tada bila jednako očarana svakom epizodom The Big Bang Theoryja, Silicon Valley je ponudio ozbiljniji, specifičan pristup grupi mladih geekova u tehnološki najbogatijoj dolini svijeta. Također, kako sam od 2014. stekao nešto znanja o branši naših glavnih likova, tek sam ljetos nakon velikog rewatcha shvatio koliko je ova komedija izvrsno odrađena i osmišljena da ispuni sve želje zaljubljenicima u računalnu znanost.

Mike Judge je konstantno dostavljao zabavnu dramu s 0.7 preokreta po epizodi, genijalne interne fore te vjerno preslikavao ono što danas proživljava more start-upova koji niču iz dana u dan, i to ne samo diljem Doline. Ali stvarno, gdje još možete čuti da nekoga ismijavaju jer je koristio brute force search na sortiranoj listi? Jedino na studiju računarstva ili kod ovog zelenog svirača čije pero u kapi na logu podsjeća na “snack dick”. Samo finale me je čak učinilo pomalo nostalgičnim za dobrim starim vremenima kad su u stisci s vremenom Richard, Dinesh, Gilfoyle, Jared pa i Erlich uspjeli pregrijati Antona noseći Halloween leće, pobrisati pola pornografske baze flašom “tres commas” tekile, hakirati pametne frižidere sa “suck it, Jin-Yang” pantomimičarom…. (četiri točke, prebrojao sam!) da bismo došli do gorkog, ali izrazito lijepog finala koje je u maniri Silicon Valleyja uspjelo opet sve okrenuti za 180 stupnjeva i dostaviti pomalo neočekivan, ali jednostavno savršen kraj.

Pametno napisana priča naprednim algoritamskim tehnikama nije imala ni scenu praznog hoda te je prikazala avanturu života genijalnih mladih ljudi koja je, na njihovu žalost, ali na sreću čovječanstva, završila epskim neuspjehom i važnom lekcijom. Falit ćete nam! Always blue! (mv)

Kako ubiti superheroja neprobojne kože? Tako da mu ugurate plastični eksploziv u šupak i raznesete ga u milijun krvavih mesnatih komadića. Zašto uopće ubiti superheroja? Jer u svijetu Amazonovih The Boysa oni su većinom arogantni sociopati čije ušminkane pojave prezentira i prodaje megakorporacija, a naslovna ekipa osvetnika predvođena Billyjem Butcherom (Karl Urban kao neka vrsta antijunaka u stilu Clinta Eastwooda) nastoji ih razotkriti. Vesele li vas ovakve nasilne radosti, ova adaptacija stripa Gartha Ennisa beskonačno će vas zabaviti svojim crnim humorom, hektolitrima krvi te tonama mesa i psovki. Dodamo li tome nimalo fiktivnu kritiku korporacija, njihove beskrupulozne opsjednutosti profitom, popularnosti i javnim imidžem, rezultat je savršeno bingeabilan, iako ne revolucionaran. (mđ)

Čekali smo pune dvije godine za samo šačicu epizoda našeg omiljenog intergalaktičkog animiranog dvojca što je bilo sasvim dovoljno da ih bez pola razmišljanja uvrstimo na listu. Iako su pet-šest godina stariji, Justin Roiland i Dan Harmon nas ne prestaju oduševljavati i šokirati svojim neobičnim kreativnim odlukama, prebacivanjem iz krajnosti u krajnost i šarolikim izljevima poučnog dijaloga vrlo pametno utkanih u srž serije. U samo pet epizoda, parodirali su zavidan broj popularnih serija i filmova neovisno o datumu proizvodnje, a uz sve to su uspjeli ostati jednako zabavni i svježi kao dosad te zbiti pokoju foru i na svoj račun. Možda nam Adult Swim i autori daju epizode na kapaljku te ćemo se za samo idućih pet epizoda morati strpjeti još barem nekoliko mjeseci, ali već sad znamo da ćemo za to čekanje biti uvelike nagrađeni. U međuvremenu, opustimo se uz malo snake jazza. (mv)

Davno smo napustili period kad smo vrištali na televizijske mreže koje su nam otkazale dragu seriju jer nije bila dovoljno gledana. Vjerojatno od Happy Endingsa nismo imali poštenu “Koji vam je K?” reakciju na neko otkazivanje. (The Expanse spada u “puj-pik, ne vrijedi” kategoriju jer ga je Amazon spasio). Kao jedna od osoba zaslužnih za BoJacka Horsemana, Lisa Hanawalt kreirala je svoju “bebu”, Tucu & Bertie, u suradnji s BoJackovim autorom, Raphaelom Bob-Waksbergom. Tuca & Bertie imala je, stoga, dosta sličnosti s BoJackom – smještena u svijet humaniziranih životinja uz humor prepun punova, bez oslanjanja na psovke i vulgarnosti. Ipak, serija je bila dovoljno individualna, originalna i duhovita da ne ostane u BoJackovoj sjeni – animacija je bila puno slobodnija i živahnija, a fokus prebačen s dondrejperovskoj “anti-heroja” na dva mlada ženska lika. One se (velike pohvale za Ali Wong i Tiffany Hadish koje su im dale glasove) pokušavaju nositi sa životom u kaotičnom svijetu odbijajući pristati na kompromis i pokoriti se društvenim/šovinističkim normama. I taman kad smo zavoljeli njihov svijet i zagrijali se za ono što slijedi… Netflix nam je odlučio pokazati srednji i rekao “nema više”. (mk)

Nismo znali što točno očekivati od prelaska sa Syfya na Amazon, ali smo i više nego zadovoljni dobivenim. Epska svemirska opera i trenutno najbolji science fiction na televiziji u četvrtoj je sezoni donijela deset nešto dužih epizoda umjesto dosadašnjih trinaest, a Amazon ih je izbacio u komadu, tako da nam je najveća prilagodba bila ona iz epizodnog, tjednog gledanja, u neprekidno bingeanje. Moramo priznati da nam je čak i nedostajao taj nametnuti predah između epizoda, jer bismo imali više vremena za analizu i uvažavanje nekih zapleta i trenutaka. Vrhunska drama koja isprepliće više međusobno povezanih priča i velik broj likova i što ide dalje, to se više prožima, dokaz je da ne treba tražiti novi Game of Thrones, jer u pogledu razmjera priče, savršeno nijansiranih odnosa između likova i fantastičnog razvoja i karakterizacije — ne samo da on već postoji, već ga je i nadmašio. (d)

Robert i Michelle King ponovo su uspjeli — serijom na CBS-u (od svih mreža!) pokazali su koliko se zapravo može učiniti u omiljenom televizijskom formatu – proceduralu – kad ga se promišljeno koristi i gura do njegovih krajnjih granica (još uvijek ne možemo vjerovati da je četvrta epizoda emitirana na televiziji). Tjedne epizode obrađuju „slučajeve“ koji u Evilu nisu ubojstva ili drugi zločini, već misteriji koje po nalogu Crkve istražuje tim koji čine budući svećenik David, skeptična forenzička psihologinja Kristen i stručnjak-za-sve Ben. Njihov je cilj utvrditi je li neki događaj religijski nadnaravan ili je objašnjiv zakonima fizike ili ljudskom prirodom, pri čemu Kingovi koriste klasičan sraz vjere i agnosticizma. No to je tek premisa. Evil uspjeva objediniti trenutke istinskog horora, tmine ljudske prirode, propitivanje postojanja božanskoga sa skepticizmom pa i obiteljskom dramom. Za seriju koja tako uspješno balansira između žanrova, a istovremeno intrigira sezonskom glavnom pričom s besprijekornim negativcem u Michaelu Emersonu, na našoj će listi uvijek biti mjesta. (d)

Svi nekako volimo zanovijetati kad vidimo da epizode neke serije traju tri i pol sata jer nikad nećemo uhvatiti dovoljno vremena da ju pogledamo do kraja. This Close pati od suprotnog problema – polusatna drama sa Sundance TV-a (mreže koja nas je počastila s Rectifyjem, jednom od najboljih drama proteklog desetljeća) vjerojatno bi ostvarila svoj maksimalni potencijal da ima vremena “da diše”. Autori serije, ujedno i scenaristi i glavni glumci u seriji, Shoshannah Stern i Josh Feldman, vjerojatno su dobili budžet koji parira petoj sezoni Bitangi i princeza, stoga bi i oni sigurno više voljeli da su dobili više od osam (ukupno 14 s prvom sezonom) polusatnih epizoda da nas na pravi način uvedu u svijet koji su kreirali – svijet nerijetko mučan i težak. Ove godine emitirana je druga sezona serije, u kojoj je nastavljena priča o dvoje gluhih prijatelja koji pokušavaju pronaći svoje svjetlo pod suncem Los Angelesa i ostati optimisti usprkos nelagodnostima i nepravednostima koje trpe na dnevnoj bazi. Činjenica da je dvoje talentiranih pojedinaca dobilo priliku podijeliti svoje talente sa svijetom, ali i da je u centar serije smjestilo osobe s poteškoćama sluha zaista je za pohvalu. Kad tome pridodate činjenicu da Shoshannah i Josh nisu svoju gluhoću iskoristili kao jeftin trik za guranje radnje, već ju stavili u drugi plan dok su se izuzetno iskreno bavili problemima s istospolnim vezama, mentalnim zdravljem i toksičnim obiteljskim vezama, dobijete seriju koju jednostavno nismo mogli izostaviti s ovogodišnjeg popisa. (mk)

Ovogodišnju dozu jedva kontroliranoga bijesa i vikanja na ekran su nam dostavili Netflix i Ava DuVernay. Prezentirali su nam još jednu potresnu i šokantnu priču o neuspjehu američkog sudstva u kojoj je pet mladih pripadnika rasne manjine prisiljeno na priznavanje zločina koji ne samo da nisu počinili, nego nisu imali pojma ni da se dogodio. Slučaj Central Park Five je potresao američku javnost krajem 80-ih, no ipak uspijeva biti relevantan u današnjem svijetu, tjerajući nas da ne zaboravimo na sramotne pogreške iz prošlosti. Na temelju toga, DuVernay nas u samo četiri epizode uspijeva prisiliti da iskusimo gadosti koje su ovi dječaci proživljavali na svom trnovitom putovanju kroz američki pravosudni sustav. Prateće izvedbe izvrsne glumačke postave bili su ljepota za gledanje te su potpaljivali već uskiptjeli bijes prema rasizmu tužilaštva predvođenog fenomenalnom Verom Farmigom. Svakom mladom glumcu u seriji, pogotovo Asantu Blackku i Jharrelu Jeromeu, ovo će biti odlična odskočna daska za daljnju karijeru. (mv)

Ponekad vam ne trebaju kompleksna radnja, duboka preispitivanja ljudske psihe i kojekakvi slični alati kojim nas autori današnjih serija pokušavaju primamiti ispred TV-a. A ponekad se i nama ne gledaju takve serije. Ponekad je dovoljan i do besvijesti prožvakan koncept, ali s dovoljno inteligentnim scenarijem i ekipom glumaca koji ga zna interpretirati i oživjeti. FX nas je početkom godine počastio prvom sezonom What We Do in The Shadows, snimljenom na temelju istoimenog filma iz 2014. godine, a iza kojeg stoji Jermaine Clement, jedan od autora kultno popularnog Flight of The Conchords. Clement stoji i iza serije, a mockumentary štih kombiniran sa slapstick humorom bio je izvrsna razbibriga za hladne zimske dane. Epizoda u kojoj Vanessa Bayer gostuje kao “emotional vampire” vrhunac je sezone i izvrstan primjer koliko je serija debilno brilijantna. Veselimo se povratku Nandora, Laszla i Nadye. A i Guillerma. Ne smijemo zaboraviti Guillerma. (mk)

Davnom se prošlošću čini vrijeme kad je Orange bio medijski relevantan, a prahistorijom doba kad je bio jedna od samo tri originalne Netflixove serije. Iako razumljivo kritizirana zbog eksploatacije prikaza sudbina svojih protagonistica, njena odvažnost u empatičnom portretiranju žena s margine društva, toplih i teških ljudskih priča balansiranih humorom i eksperimentiranja u formatima sezona uključujući i posljednju, koja se tematski fokusirala na imigraciju, zaslužuje biti istaknuta i zapamćena. (mđ)

Možda je već pomalo zamorno što je četvrtu sezonu za redom Chuck Rhoades (Paul Giamatti) nadmudrio sve svoje protivnike, no sjajnu treću sezonu u kojoj su Asia Kate Dillon ukrali šou teško je bilo zasjeniti. Svejedno, narativni twist u kojem Rhoades i Axe (Damien Lewis) surađuju, neprekidna baraža visoko stiliziranih verbalnih sparinga likova većih od života te, s druge strane, grozne posljedice šahovskih igrica besramno bogatih i stalno prožimajuća tema o koruptivnosti moći čine Billions još uvijek neprekidno uzbudljivom, a u isto vrijeme gnušajućom vožnjom kroz svijet onih 1%. (mđ)

Tom i Louise su u braku petnaestak godina. Njihov brak je u krizi jer je Louise prevarila Toma i zajedno su odlučili ići na bračnu terapiju. State of the Union prati deset minuta prije početka svakog njihovog posjeta terapeutu, kad se nalaze u pubu blizu ordinacije. On popije pivo, ona čašu bijelog vina. Kroz deset epizoda slušamo deset kratkih priča iz njihovog života unutar deset kratkih minuta. Serija koja traje kraće od običnog cjelovečernjeg filma zanimljiv je uvid u nečiju intimu pa makar to bila umjetna, televizijska intima između Chrisa O’Dowda i Rosamud Pike. Kroz deset epizoda polako saznajemo što se dogodilo i zašto su njih dvoje ovdje gdje jesu, kako se jedan odnos polako urušava i nestaje kroz niz sitnih događaja. Odličan koncept s odličnim glavnim dvojcem koji samo svojim razgovorom drži cijelu seriju, više kazališna predstava nego igrana serija — State of the Union je samo jedna sasvim obična priča o dvoje ljudi koji pokušavaju saznati što im se u životima dogodilo. (dš)

Druga sezona Posea je uspjela već izrazito emotivno snažnu priču podići na višu razinu te nas u deset epizoda provesti kroz nove prekretnice važne za LGBTQ zajednicu početkom devedesetih. Novi hit u gradu je Madonnin Vogue koji je kulturu njujorških balova (barem nakratko) preselio u mainstream, a naši glavni likovi više nisu bili nevidljivi. Svako od Evangelistine djece je, uz mnoge uspone i padove tijekom sezone, pronašlo svoje mjesto u svijetu, dok se ponosna majka Blanca borila sa svojim demonima – onim vanjskim, ali i unutrašnjim. Osiguravajući da svako njeno dijete osjeti toplinu doma koja im je naglo oduzeta, i to najmanje njihovom krivicom, Blanca se još jednom iskazala kao nesebična i posvećena majka čije ambicije uvijek padaju u drugi plan kad su u pitanju njena djeca. San o otvaranju salona za nokte je trnovitim putem popločenim podbadanjima zlobne Frederice Norman došao do djelomičnog ispunjenja, no cijena koju je u međuvremenu morala platiti boreći se s unutrašnjim okupatorom nas samo još više pogađa u srce.

Borba protiv AIDS-a je jako dobro ekranizirana prikazujući svu patnju i hrabrost bolesnika, ali i dvoličnost zdravih moćnika koja je samo dodatno ukazivala marginaliziranoj zajednici kako je zaista zadnja rupa na svirali. U konačnici je nevjerojatno koliko je Pose u ovih deset epizoda uspio ugurati zabavnih, uzbudljivih te bolnih i emotivnih scena koje su istovremeno potresale, ali i ulijevali neku novu nadu i optimizam. Također, sama četvrta epizoda bila je jedna od najsjetnijih sat vremena televizije ove godine pružajući voljenoj Candy oproštaj koji joj priliči. (mv)

Fincherov Mindhunter je u drugoj sezoni bio bar jednako dobar kao u prvoj. Dvije godine od premijere ovog projekta serija i dalje vozi u četvrtoj brzini bez naznaka da misli prebaciti u petu. Novi slučaj okupirao je FBI-ev specijalni tim kroz devet novih epizoda, ali nakon bingea ne ostaju neka velika pitanja. Mindhunter je i dalje jedna od najboljih stvari na Netflixu, ali stagnacija se vrlo brzo pretvara u letargiju u najboljem, a degradaciju u najgorem slučaju. Wendy (Anna Torv) na klupi za rezerve tijekom gotovo cijele sezone nije pomogla, baš kao ni prekratke i još uvijek beznačajne BTK vinjete. Prava je snaga serije da je i uz ove primjedbe i pokude i dalje neodoljivo opijajuća. Vrijeme je za ubacivanje u višu brzinu. (dš)

I u drugoj sezoni, četiri srednjoškolke (i njihov prijatelj koji se doselio iz Engleske pa radi vlastite sigurnosti mora ići u žensku školu) iz sjevernoirskoga gradića pogođenog religijskim sukobom moraju navigirati između tinejdžerskih muka i političke nestabilnosti regije u kojoj žive. Kombinirajte to s temama života radničke klase, odnosa religije i društva, te čarima života u velikim obiteljima i pred vama se potencijalno može pronaći serija vrlo teške tematike. Na sreću, Derry Girls nam nudi upravo suprotno. Serija je to koja nam komično predstavlja prijateljstva, divljajuće hormone, snalaženje u novim osjećajima i pokušavanje izbjegavanja školskih obveza, a ekonomski i politički problemi (koji zaokupljaju živote odraslih) su samo kulisa. Zasigurno jedna od najboljih tinejdžerskih serija koja se trenutno može pogledati. (dč)

Postoje serije čije nam gledanje dođe kao topla dekica oko naših umornih srca. I ne, ne mislimo pritom na uvijene drame poput This is Us, čiji emotivni trenutci nekad ispadnu promašeni, kalkulirani i nezasluženi. Jane the Virgin nas je pet godina konzistentno nasmijavala, uveseljavala i tješila da ovaj svijet i nije toliko loše mjesto. Jennie Snyder Urman stvorila je omiljenu nam televizijsku obitelj, obitelj Villanueva, a njen prikaz odnosa između majki i kćeri, baka i unuka nema premca u dubini, iskrenosti i ljubavi s kojom je to radila. Ekscentrični stil serije, ispunjen nadnaravnim fantazijama, a okrunjen metanaracijom latino ljubavnika nedostajat će nam jednako kao i realne reakcije likova na potpuno sulude telenovelaste zaplete koje su usidrile dramu u našoj stvarnosti i srcima. (d)

Kad mreža poput HBO-a najavi svoju prvu tinejdžersku seriju, žedna publika će očekivano zahtijevati samo savršenstvo. Moram priznati da smo zaista nagrađeni za naš interes. Osam epizoda Euphorie su se kroz lepezu srednjoškolaca uspjele dotaknuti najvećih problema koje prate današnju mladež: ljubavi, prihvaćenosti, težnje za sigurnim okruženjem, definicije nas samih, osamostaljenja i onog najzastupljenijeg – ovisnosti. U centru priče je Rueina ovisnost o drogama koja je nju i njenu obitelj provela kroz sito i rešeto, da bi se u prvoj sezoni ta ovisnost proširila i na društvene mreže, opsesiju nečijim životom, željom za popularnošću i drugim porocima. Svi su tako seksualno frustrirani i opijeni vlastitim nedostižnim ciljevima da zanemaruju bitne ljude u njihovoj okolini koji zaista brinu za njih. Iako svi likovi iskuse nešto od navedenog barem jednom, mnogi se vrlo teško uspijevaju oduprijeti žudnji za drugom turom, pritom stvarajući nezdravu fiksaciju na svoje mane.

Ono što razlikuje HBO-ovu teen dramu od kamiona sadržaja istog žanra jest njena ukorijenjenost u realnosti i fokus na probleme koji prate naše glavne likove. Nate, Kat, Maddy, McKay i Cassie se neprestano suočavaju s pritiskom društva da naprave nešto od sebe, a serija svojim odličnim formatom jako dobro prikazuje njihovu unutarnju borbu i odraz svega toga na tinejdžersku svakodnevicu. Također, izvrsna Zendaya uz divnu Hunter Schafer kao Jules uspijeva u svemu tome pripovijedati i priču o tinejdžerskoj ljubavi koja svakim idućim danom, nažalost, ima sve manje šanse za opstanak. HBO je ovime stvorio izrazito depresivan prikaz današnje mladeži koja roni u alkoholu, kupa se u tabletama i pliva u dimu te između svega toga svi imaju potrebu nekome se dokazivati. A ono što je najtužnije je što u svemu tome ima jako puno istine te da se mladi danas stvarno teško snalaze u tom “labirintu droge, seksa i Instagrama“, no trude se izboriti najbolje što mogu. I to uz bolesno dobre taktove Labrintha. (mv)

RAMY na papiru zvuči kao 346. verzija serije “mlada osoba pokušava se snaći u modernom svijetu i voziti slalom među svojim problemima i ljudima u životu, ali s twistom”. Realno, serija to i jest. I nema ništa loše u tome – volimo takve serije. Problematično je samo u desetak rečenica vama, koji ju niste gledali, pokušati približiti i potaknuti vas na gledanje. Ramy Youssef nas je u deset polusatnih epizoda uveo u svoj svijet, svijet mladog muslimana i problema s kojima se suočava u New Yorku, koji svojom otvorenošću, liberalnošću i manjkom inhibicija prkosi tradicijama s kojima je Ramy odrastao. Polusatne humoristične serije ove su godine bile glavni adut za Hulu (vidi: PEN15), Ramy Youssef zasluženo je dobio nominaciju za Zlatni globus, a na vama je da bacite oko na seriju i uživate u perspektivi mlade osobe koja je svoj talent iskoristila da široj publici približi islam i smanji kulturalni raskorak i fobičnost. (mk)

Seinfeld je završio 1998. godine i tada je lik Elaine Benes postao definirajuća uloga u karijeri Julie Louis Dreyfus. Sve do početka ovog desetljeća, kad je Armando Iannucci servirao jednu od definirajućih humorističnih serija u HBO-ovoj povijesti i JLD dao ulogu Seline Meyer koja je ove godine otišla u televizijsku povijest. Veep smo obožavali od početka emitiranja, obožavali smo ju i tijekom posljednje dvije sezone, kad je apsurdni, karikiran svijet Washingtona postao sasvim realna varijacija na Trumpovsku temu. Početak posljednje sezone možda nije predstavljao najbolje što je serija znala ponuditi, no posljednja je epizoda bila ogledni primjer kako besprijekorno privesti višegodišnju priču kraju i zaokružiti živote/karijere Seline Meyer i njezinih podanika i rivala. (mk)

Dođe taj dan kad shvatimo da smo smrtni i da sve što radimo, čak i u ovom trenutku, zapravo troši naše dragocjeno vrijeme na ovom svijetu. Nakon tog trenutka, mnogi posežu za egzistencijalističkom literaturom koja još više produbi njihove strahove o ograničenosti života, a posljedično i njegovoj apsurdnosti. No, što ako možemo nakon svakog zajeba resetirati sve i krenuti ispočetka? Hoće li nam tako život biti bolji? Ako je vjerovati Netflixovoj Russian Doll, odgovor je jedno veliko NE. Karizmatična Natasha Lyone je kroz prvu sezonu ove uvrnute komedije uspjela dokazati kako će konstantne petlje još više produbiti nihilizam u nama i želju za tom konačnom, oslobađajućom smrti. U osam epizoda, ova slojevita komedija je polako ulazila sve dublje u samu sebe poput ruskih babuški po kojima je dobila ime dok nije došla do same srži problema te se pritom nije bojala istovremeno biti mračna, šaljiva, vulgarna i sarkastična. Tijekom svog kratkog prvosezonskog vijeka serija se poigrava s elementima fantastike, egzistencijalizma i mentalnih bolesti, a na kraju uspijeva sve uspješno pomiješati u zadovoljavajući i nevjerojatno uzbudljivi komični finalni proizvod. (mv)

Doom Patrol jedna je od najčudnijih, najbizarnijih i najdivnijih serija koje smo gledali u zadnje vrijeme. Ističe se u moru drugih stripovskih adaptacija tako što je odlučila biti maksimalno apsurdna, pritom ne zaboravljajući da je dobra karakterizacija jedna od osnova koje zahtjevaju dobra djela. I eto, dobili smo seriju u kojoj se Larry Trainor, unakažen i omotan u zavoje, vidi na pozornici kako zdrav i bez zavoja pjeva pjesmu Kelly Clarkson zajedno s drag queenom Maurom Lee Karupt, na poticaj Danny the Street, žive nebinarne ulice sa sposobnošću teleportacije po svijetu i svrhom utočišta za sve one koji osjećaju da ne pripadaju. Činjenica da je Larry to samo zamislio i išetao iz karaoke bara bez pjevanja pokazuje koliko još mora raditi na prihvaćanju samog sebe. Taj je udarac onoliko jak koliko je ta scena bila jedna od najbolje odglumljenih, emotivnih i najupečatljivijih scena na televiziji ove godine. Slomljeni ljudi, čija misija nije bila toliko spašavanje svijeta koliko raščišćavanje vlastitih trauma, okosnica su ovog jedinstvenog bisera koji je ovogodišnji TV krajolik učinio mnogo zanimljivijim. (d)

Dok nas je HBO-ova Euphoria opijala preko ljeta i uništavala nade u mlade ljude današnjice, Netflix je na početku godine plasirao svoju izrazito kvalitetnu tinejdžersku seriju provokativnoga naziva i iznenađujuće ukusnog sadržaja. Sex Education vraća optimizam u mladež čineći i one najgore popravljivima i izlječivima od svake zavisti, ljubomore i opsesije. Doduše, Netflixova dramica primarno ni ne cilja na takve poruke, već kroz svojih osam epizoda iznosi simpatičnu priču o još simpatičnijem dečku Otisu čije seksualne odluke osuđuju njegov najbolji gay prijatelj Eric i njegova majka, seksualna terapeutkinja Gillian Anderson, dok on taj snažni family i peer pressure ne ferma ni pet posto.

Sve se lagano mijenja kad upozna predivnu, ali problematičnu Maeve s kojom dolazi na najgenijalniju i najkorisniju ideju koju je netko mogao smisliti u srednjoj školi – otvaranje klinike za seksualno savjetovanje. I tu kreće nevjerojatna osmosatna priča u kojoj je svaki drugi tinejdžer ispunjen neostvarivim seksualnim fantazijama, a svaki proživljava svoj FOMO trenutak zbog bijelih laži svojih kolega. Prateći dinamičan srednjoškolski ritam, svi likovi dobivaju svojih barem pet minuta slave tijekom kojih uspijevaju zasjati i baciti fokus na svoje svakodnevne tegobe — seksualnu anksioznost, disfunkcionalne obitelji, prikrivenu homoseksualnost — što je Eric učinio najbolje od svih. (mv)

Dvije junakinje iz Showtimeovog zlatnog perioda, kad su mrežom vladale Nurse Jackie (s Merritt Wever) i United States of Tara (s Toni Collette) udružile su snage u ovoj vrhunskoj Netflixovoj mini-seriji koja je bez imalo glamuriziranja seksualnih zločina ili igranja na kartu šokiranja publike kroz osam jednosatnih epizoda iznijela stvarnu priču o djevojci koja je silovana te kasnije optužena kako je lažirala svoj iskaz. Spomenute glumice u ulogama su detektivki koje su tri godine kasnije povezale njezin slučaj sa serijskim silovateljem, no vrijedno je istaknuti Kaitlyn Dever koja je sa svojih dvadeset-i-nešto-sitno godina s iznimnom zrelošću utjelovila lik Marie. (mk)

CW-eva muzikalna subverzija romantičnih komedija prevođena genijalnom Rachel Bloom savršeno je došla do svog zaključka te tako završila i na ovoj listi. Nakon godina traženja sebe kroz to što su drugi očekivali od nje, nakon traženja sreće u romantičnim vezama koje su se pretvorila u trokute i četverokute, Rebecca je napokon stala na loptu i zapitala se voli li sebe i što treba učiniti za sebe da bi bila sretna. Odgovor se cijelo vrijeme nalazio u njenoj glavi – u muzičkim sekvencama u koje bi otplutala u mislima kad god se našla u problemu. Vještim doticanjem tog četvrtog zida, Donna je mogla Rebecci dati savjet kako da bude sretna. Tako je postalo jasno da su svi muškarci, sve romantične veze mogle biti samo dio rješenja, a nikad cijelo rješenje za njene probleme. Beskompromisno odbijanje tipičnog rom-com završetka koji je svejedno izveden iznimno zadovoljavajuće dokaz je kako vjerojatno više nikad neće biti ničeg sličnog Crazy Ex-girlfriend na televiziji. I upamtite djeco – nemojte biti odvjetnici. (d)

Krajem prve sezone ove njemačke slagalice nisam bio uvjeren u predstavljeni cliffhanger. Odlična prva sezona opijala je uznemirujućom atmosferom i smislom za gradnju priče, ali nešto nije štimalo u onih zadnjih pet minuta prve sezone. No, ovog ljeta Netflix je pustio drugu sezonu koja je naprosto sa zemljom sravnila bilo kakve predodžbe prije stiskanja play. Ova matematička jednadžba od serije nevjerojatno detaljno analizira svaki prokleti pokret, a nijedna sekunda ni kadar nisu umetnuti slučajno. Šokantno je kako sve sjeda na svoje mjesto do te mjere da u nekim trenucima morate zaustaviti epizodu i početi pljeskati vlastitom televizoru kao poremećena budala. Nadamo se da će i završna sezona ispuniti velika očekivanja ove fascinantne mozgalice. (dš)

Pamela Adlon ni u trećoj sezoni ne posustaje u tome da nam servira vrlo ljudsku sliku toga kako se žena u srednjim godinama nosi sa svim životnim sranjima – odgajanjem djece, menopauzom, ljubavnim interesima i onima iz te kategorije koje bi rado zaboravila, poslom, zdravljem i još koječim. Serija je obnovljena za četvrtu sezonu, a posljednja epizoda ovogodišnje treće, u kojoj Pamelina Sam slavi 50. rođendan, najdirljiviji je komad televizije koji sam vidjela ove godine. (gpn)

Nekad je zbilja ovako jednostavno. Midnight Diner je japanska polusatna serija o zalogajnici u Tokiju koja se otvara u ponoć i zatvara u zoru. Svaka epizoda predstavlja jedno tradicionalno jelo i jednu priču iz života nevjerojatno živopisnih likova koji posjećuju zalogajnicu. Nju pak drži čovjek koji nema ime, ali ga svi oslovljavaju s “Master” (Kaoru Kobayashi). Nastala prema istoimenoj mangi, kasnije i filmu, ova serija broji već petu sezonu (nisu sve dostupne na Netflixu). Drama koja je gotovo pa definicija sintagme slice of life svaku epizodu otvara putovanjem kroz neonsku noć Tokija uz kratki voice-over vlasnika zalogajnice i umirujuće zvukove gitare. Prekrasno je; melankolično, toplo, tužno, neobično, toliko ljudski. Jedna od onih stvari radi kojih se isplati imati pretplatu na Netflix. (dš)

Mislim da na televiziji trenutno nema optimističnije serije od NBC-jevog The Good Place. Komedija koja tako dobro barata svim svojim sretnim i tužnim trenucima je zaslužila najbolji završetak koji si može zamisliti, iako sama pomisao da ovako krasna serija uskoro zatvara svoja vrata okreće svima smiješak za 180 stupnjeva. Četvrta sezona je zasad neočekivano uspjela iznova iznenaditi svoje gledatelje i pronaći način da cijelu priču još jednom dobro razmrda, a da sve i dalje izgleda jednako drago, toplo i poznato. Eleanor je odlična u ulozi nove arhitektice te uz pomoć Michaela, Tahani i Jasona dosta dobro izlazi na kraj sa štetočinama iz Lošeg mjesta koji svim silama pokušavaju sabotirati njen veliki eksperiment. D’Arcy Carden je bila i ostala dragulj koji krasi ovu etikom obojanu seriju, a njena Janet je u zadnjih par epizoda zacementirala svoju ulogu najvećeg badassa Dobrog mjesta. A već u drugom tjednu nadolazeće godine, nakon četiri godine postojanja, razigrani The Good Place ulazi u finalne četiri epizode za koje ne sumnjamo da će krasiti listu najboljih serija 2020. godine. (mv)

Slušajte sad ovo: James (Jimmi Simpson) je bivši vatrogasac koji u nekakvoj zabiti upoznaje mađioničara, sina pastora i njegove žene, koji pak nagovara Jamesa da zajedno pošalju mađioničareve roditelje u Meksiko, strpaju ih u zatvor uz pomoć korumpiranog šerifa, proglase ih mrtvima i podijele četiri milijuna dolara koje pastor ima na računu jer je krao iz svoje zajednice. E, da, uz sve to James se prvo mora navući na metadon, a tu je i jedan astronaut u punom EVA odijelu nasred ulice, petnaestogodišnjak koji drži zalagaonicu i sir Ben Kingsley. Ako vam ništa nije jasno, to je i cilj nove serije Stevena Conrada i Brucea Terrisa. Nakon što je Amazon otkazao Patriota, Conrad i cijelo društvo su se preselili na Epix raditi jednu od najneobičnijih serija na televiziji. Slično kao i Patriot — Perpetual Grace, LTD živi na svojoj atmosferi i glumačkim izvedbama dok se priča polako, ali sigurno slaže u smislenu cjelinu. Get it! Get the rhythm, get the rhythm. There we go. There we fucking go. (dš)

Nema nikakvog smisla da ova serija funkcionira na bilo kojem nivou, a kamoli da pogađa gotovo sve mete koje si zacrta. Maya Erskine i Anna Konkle autorice su ove kvazibiografske serije o dvije najbolje prijateljice koje kreću u sedmi razred. Caka je u tome što tridesetineštogodišnje Konkle i Erskine same glume tinejdžerice pored pravih polaznika osnovne škole. I nakon što se u prvih desetak minuta priviknete na to koliko je to potpuno suludo, ideja djeluje besprijekorno. Radnjom smještena na početku milenija — PEN15 je nevjerojatno iskrena priča o najneugodnijim godinama, o odrastanju i svim sranjima koje to nosi. Nostalgično je to putovanje kroz neugodne situacije prije društvenih mreža, broadband interneta i modernih điđa. Neobično je i bizarno, simpatično i zabavno, duhovito i iznenađujuće. Jedva čekamo što će smisliti za drugu sezonu. (dš)

Već ste se naslušali naših hvalospjeva i hvalospjeva usmjerenih Davidu Simonu. Pripremite se za još jedan. Je li vremenski skok kao epilog serije već viđen/isfuran trik? Jest. Je li vremenski skok kao epilog Deucea bio savršeno melankoličan, emotivan i neizvjestan? Jest. Posljednja šetnja ulicama Manhattana oko Times Squarea koji je u punom jeku moderne tehnologije i kapitalizma, ulicama na kojima je Vincent Martino vodio svoje biznise i upoznao većinu osoba koje su ostavile najveći trag na njegovom životu, sve dok posljednji put ne krene stepenicama u “podzemlje” bila je emocijama nabijena točka na kraju serije. Svojim istovremenim raskošem i intimom, prikazom neizvjesnosti, nepravednosti i fragilnosti ljudskog života, udisanjem života u još jedan lokalitet u specifičnom periodu modernog čovječanstva ona nas je kroz tri godine prikazivanja svaki put iznova oduševljavala. Maggie Gylenhaal i široj publici manje poznata Emily Meade, koja je utjelovila tragični lik Lori Madison, vjerojatno neće dobiti nikakvo priznanje za svoje fantastične doprinose ovoj seriji, no mi ih nećemo zaboraviti. Teškog srca ulazimo u još jedan period bez serije Davida Simona na televiziji. (mk)

Prva polovica posljednje, šeste sezone BoJacka donijela nam je nadu u neki približno sretan završetak, da bi je na kraju rasplinula pokazujući nam kako BoJackovi dosadašnji izbori nagrizaju svaku šansu za sretnim završetkom… jednako kao što je i on ljudima uzimao njihove sretne završetke. BoJack je apsolutno nevjerojatno djelo, šareni crtić o konju pun vizualnih gegova, duhovitih igara riječima i nevjerojatnih jezičnih zapetljancija, koje britko analizira kako naše ponašanje utječe na druge ljude. Serija je to koja nas uči kako trauma utječe na ljudske osobnosti i ponašanje, kako skrivanje, laganje drugima i zavaravanje sebe da je sve u redu vrišti da nešto nije u redu, kako uopće početi s promjenama i možemo li se ikad zaista iskupiti za sve loše i zlo koje smo nanijeli drugima. Serija koja opisuje i analizira ovisnost kao nijedna druga. Serija koja je ujedno i kritika romantiziranja glavnih junaka kao šupaka koji su takvi samo zato što im to prolazi i nitko ih ne proziva zbog sranja koja izvode. Serija o čijoj bi se svakoj epizodi moglo napisati tekstova i tekstova. Raphael Bob-Waksberg i ekipa napravili su nešto fantastično; seriju zbog koje smo počeli razmišljati o vlastitom ponašanju i odnosima prema drugim ljudima. Hvala im na tome. (d)

Kako uopće opisati seriju u kojoj se ne događa baš ništa posebno? Druga sezona AMC-jevog magičnog hodočašća od serije opet je krstarila gotovo isključivo na atmosferi i osjećaju. U razgovoru za Vox, njen autor Peter Ocko opisao je to ovako prekrasno: “Mi vidimo Lodge 49 kao lijepo mjesto na koje možete doći tijekom oluje.” Lodge 49 je luka za nemirnog mora, ona je topla koliba u snježnoj mećavi. To je serija u kojoj se ne događa mnogo, koju nosi instinkt. Jednom davno, na jednom drugom mjestu jedan je prijatelj napisao sljedeće: “Ako vas prvo i osnovno nije briga za likove, bolit će vas kurac i za seriju.” A ovdje vam je stalo do svega. Želite biti Dudov prijatelj, osjećate cijeli spektar emocija zajedno s Liz, čekate da vam Blaise natoči piće i počne pričati pizdarije iza šanka. Paul Giammati je bio samo šlag na vrhu ove neobične torte, a činjenica da se serija neće vratiti u trećoj sezoni najgori je komad ugljena ovih blagdanskih dana. Kad bi Salon još uvijek dijelio The Buffy — naš glas bi išao ovoj seriji. (dš)

Jedno od najvećih iznenađenja godine je zasigurno ekranizacija događaja kojem se, prema mojem mišljenju, ne pridaje dovoljno velika pozornost usprkos njegovom zamjetnom utjecaju. Černobilska katastrofa bila je jedan od onih događaja kojeg se mnogi jasno, a neki kroz maglu sjećaju ili su tek čuli za njega kroz nekoliko priloga u Dnevniku, TV kalendaru ili člancima povodom godišnjica. No, HBO i Craig Mazin su mu odlučili posvetiti cijelu miniseriju koja kroz pet epizoda dostavlja kompaktnu priču o herojima, zlikovcima, dežurnim krivcima, ali i žrtvama običnih ljudi.

Ova poučna petodijelna miniserija uspjela je u vrlo kratkom vremenu ukomponirati snažne emocije, još snažnije poruke i fenomenalnu kinematografiju okrutne stvarnosti te 1986. godine, pokazujući da su ovakvi istiniti događaji zaista najstrašniji horor koji postoji. Stavljajući naglasak na hrabre i nesebične ljude koje su briljantno utjelovili Jared Harris, Stellan Skarsgård i Emily Watson, Chernobyl je usput dostavio i presjek sovjetskog mentaliteta, koji iako je očekivano američki alijeniran, ipak u sebi sadrži dašak istine. Ili bolje rečeno, dašak laži potrebnih za održavanje tada već vrlo oslabjelog i krhkog sustava, kojem je dodatni čavao u lijes zabila i černobilska katastrofa. U konačnici, prekrasno odrađeno, izvrsno ispričano i zasluženo razvikano. (mv)

Ako dosad niste čuli za Tima Minchina, pravo je vrijeme da ispravite tu grešku. Australski glumac, glazbenik, scenarist, redatelj i svašta nešto drugo je s Chrisom Taylorom napravio jednu od najboljih serija godine. Priča prati Luckyja (Minchin) i Meg (sjajna Milly Alcock) koje igrom slučaja spaja prometna nesreća početkom prve epizode. Lucky prevozi svoj klavir iz Sydneyja za Perth kad zbog trenutka nepažnje udara u pick-up (“it’s a Ute, mate”) tinejdžerice Meg. Kroz osam prekrasnih epizoda pratimo avanture glavnog dvojca, a radnja polako ispunjava prazne dijelove slagalice njihovih života. Ovo je vrlo bolna, tužna i prekrasno ljudska priča ispričana kroz prizmu road-tripa, ispunjena sjajnim glumačkim izvedbama, melankoličnom atmosferom prepunom srca zbog koje ćete na kraju osme epizode gutati knedle i brisati suze s obraza. (dš)

Undone je prva serija u dugo vremena koja koristi sve prednosti animacije u narativnu korist. Rotoskopska tehnika animacije uzemljava nam prikazano, pokazujući nam svu raskoš talenata glumaca snimljenih prije no što je preko njihovih snimki dodan sloj crteža. Tako možemo gledati i cijeniti tvrdoglavi šarm Alme (Rosa Salazar), djevojke nezadovoljne rutinom svog života, perfekcionizam njene sestre Becce (Angelique Cabral), koja se želi uklopiti u snobovsku obitelj svog bogatog dečka, zabrinutost njene majke (Constance Marie) iii… profesorsku upornost njenog mrtvog oca (Bob Odenkirk), kojeg vidi nakon što se probudi iz kome nakon automobilske nesreće. Otac traži njenu pomoć kako bi spriječili njegovu smrt, koja se dogodila dok je Alma bila dijete, tvrdi da Alma ima mogućnost manipulacije vremenom, pomoću koje može saznati što se točno dogodilo te noći kad je umro.

Undone tako prekrasnom animacijom prikazuje izgubljenost u vremenu, zarobljenost u vremenskim petljama i različite nadrealne scene koje prikazuju funkcioniranje Alminog uma, a za koje do samog kraja nismo sigurni jesu li zaista proizvod Alminih moći ili se radi o nečemu mračnijem – mentalnoj bolesti koja postoji u njenoj obitelji. Kreatori Katy Purdy i Raphael Bob-Waksberg napravili su u svakom slučaju iznimno zanimljivo i prekrasno djelo, jedinstveno iskustvo za gledanje koje ne možemo prenijeti riječima osim – pogledajte. (d)

Nisam uvjeren da Succession upada u kategoriju klasičnih HBO-ovih drametina na kojima je mreža izgradila reputaciju, čak još uvijek prolazi ponešto ispod radara, no neosporno je zabavna i zarazna. Brza i dinamična priča vas lako zaokuplja već u prvom epizodama, iako je isprva pomalo teško prihvatiti da u seriji ne postoji apsolutno nijedan simpatičan, pozitivan, drag, suosjećanja vrijedan karakter. Što je ok, s obzirom na to da je ovo serija o obiteljskom milijarderskom imperiju, izgrađenom na temeljima beskrupuloznosti, laži, prevare i kriminala, a njeni glavni akteri nemilosrdni i gramzivi pater familias te razmaženo leglo sinova i kćeri koji vrebaju na njegovo prijestolje. Nema tu ni antijunaka niti ikog tko je dizajniran da biste navijali za njega. Ova crnohumorna drama podsjetit će vas na radove Armanda Iannuccija poput Veepa ili The Thick of It, samo u jednosatnom, “dramskijem” formatu. S pravom i razlogom, jer dolazi iz pera njegovog učenika Jesseja Armstronga. U drugoj sezoni sve bolja serija nam daje još jedan razlog da ju pratimo, s obzirom na to da se snimala na lokacijama po našoj obali — i pred KTC-ovim kafićem kod Vrbovca. (kv)

U ovim je krajevima poznato da gotovo svi na Serijali vole rad Damona Lindelofa i zato smo vjerovali da će njegova adaptacija Watchmena biti odlična. No vjerojatno nitko nije očekivao ovo, jer ovo je bilo sve.

Adaptacija voljenog predloška koja ne adaptira copy-pasteanjem kadrova iz stripa, već s ljubavlju uzima njegove teme i postavlja ih u moderni kontekst. Meditativna analiza traume, nasljeđa i nasljedne traume. Raspršena suludim motivima i scenama, ponekad vas trola, ponekad nasmije, ponekad je beskrajno dirljiva. Urarski precizan misterij koji uzima u obzir i kolektivni internetski um koji će sve misterije otkriti prije nego sama serija. Politički relevantna. Usidrena fantastičnim glumačkim ansamblom. Obavijena odličnim soundtrackom. Sjajno dizajnirana. I na kraju svega, jedna obična ljubavna priča.

Uz sve navedeno, možda i najbolji rezultat Watchmena je što nam je vratio ono iščekivanje sljedeće epizode, tijekom kojeg se čitaju recenzije, rasprave i videi s objašnjenjima misterija, popratni materijali koji ukazuju na njih, razmjenjuju se ideje i mišljenja. Upitno je hoće li i treba li biti druge sezone, ali Damone, hvala ti za ovu. (mđ)

Druga sezona Fleabag televizija je bez ijedne greške. Počevši od apsolutno savršene prve epizode do samog kraja, ni jedna scena, ni jedna linija dijaloga nije višak. U samo šest epizoda Phoebe Waller-Bridge donijela nam je kompaktno savršenstvo koje itekako zaslužuje sve laude i nagrade koje dobiva. Brilijantno zamišljene i izvedene epizode vođene fantastičnom glumom, od naslovne Fleabag, njene napete sestre Claire (Sian Clifford), njenog nesnosnog muža (Brett Gelman) preko njihovog oca (Bill Paterson), nevjerojatno ljigave kume (Olivia Colman) do glavnog dodatka ansamblu – Andrewa Scotta kao Svećenika (Hot Priest®) – definitivno su najbolje što nam je televizija mogla ponuditi ove godine.

Nikakve epske bitke i drame megalomanskih razmjera nisu se mogle mjeriti s ovim intimnim istraživanjem življenja – s gubicima, traumom, razvojem i sazrijevanjem, napetim međuljudskim odnosima i naposlijetku – ljubavi. Druga sezona priča je o ljubavi, kako sama Fleabag odmah kaže u svom prvom obraćanju nama, svojoj publici, s kojima ima poseban odnos. Jer, do Svećenika, nitko Fleabag nije zapravo vidio, nitko nije doživio njeno ogolijevanje osim nas.

Sasvim je logično da njeno sazrijevanje koje smo gledali kroz dvije sezone završi time da se oprosti od nas, ljudi iza ekrana kojima se konstantno obraćala jer nije imala kome drugome; mi smo joj bili mehanizam za lakše nošenje sa životom. Nakon što je iskusila kako je to kad je druga osoba vidi i nakon što je naučila završnu lekciju – da je vrijedna nečije ljubavi – više joj nismo bili potrebni. Nakon što je odšetala s one autobusne stanice, jedino što možemo jest zaželjeti joj sreću. (d)