Recenzija: Jessica Jones — Superjunakinja koja to nije

Nakon niza filmova kojima je polako gradio svoj svemir, Marvel ga je proširio serijama;  Daredevilom, sada i Jessicom Jones, a još se spremaju Luke Cage, Iron Fist i mini-serija Defenders, koja bi ih sve okupila. Sve to na mnogo slobodnijoj platformi od televizijskih mreža — Netflixu. Za razliku od filmova, i Daredevil i Jessica Jones postoje u svom mikrokozmosu, odvojeni od ostalih događaja u MCU (Marvel Cinematic Universe) te se bave svojim, puno “manjim” pričama i dosad ne toliko poznatim likovima.

Jessica Jones je možda najmanje poznata od svih naslovnih likova Marvelovih Netflix serija, predstavljena 2001. godine stripom Alias Briana Michaela Bendisa i Michaela Gaydosa kao privatna detektivka iz Hells Kitchena i bivši superheroj. Radnja Jessice Jones se, kao i Daredevila, odvija u New Yorku, nakon radnje iz Avengersa. No, ne bavi se njenim materijalnim i fizičkim posljedicama, koliko psihološkim.

Ali, čak i da vam je potpuno nepoznato tko su Osvetnici, to ne bi utjecalo na činjenicu da se radi o vrhunskoj televiziji, jasno ocrtanim i razvijenim likovima i priči koja funkcionira na više razina, a ona dublja nam je zapravo svima poznata. Ako možemo očekivati da Marvel Television ovako nastavi u 2016., gledatelji se imaju čemu veseliti.

Jessica Jones, koju je savršeno utjelovila Krysten Ritter, je privatna detektivka te gledatelje uvodi u radnju u maniri pripovjedača modernog noira. Cijela serija zapravo ima odmjerene primjese noira, od artistički animirane uvodne špice, do vrata Jessicinog stana i ureda s natpisom Alias investigations na staklu. Cinična je, često odgovara kratkim probadanjima i stvarno želi da joj ne bude stalo. Garderoba joj se sastoji od traperica i nekoliko majica. U svemu ostavlja dojam kao da ju nije briga.

Kul i hladna djevojka, kao i Ritterina uloga iz Don’t Trust the B— In Apartment 23. Kad se čula vijest kako će upravo ona glumiti Jessicu, mnogi su komentirali kao je dobar odabir zbog mogućnosti da uspješno iznese i humoristično cinične komentare kao u Apartment 23, ali prenosi i emotivnu dubinu, što smo mogli vidjeti dok je glumila u Breaking Badu. Krysten je u svakom slučaju svoju zadaću ispunila te smo dobili jedan iznimno kompleksan lik, istovremeno slomljen i žilav, tvrdokoran i neslomljiv, nadrkan s natruhama humora.

Jessica uglavnom hvata preljubnike u okrilju noći, pije litre i litre žestokog alkohola, udaljila se od svih osoba koje voli i puna je samoprijezira. Razlog za to brzo doznamo. Jessica pati od čestih noćnih mora i PTSP-a koji joj je izazvao Kilgrave (David Tennant), osoba koja ima takvu moć manipulacije umova da svaka njegova izrečena želja bude ispunjena. Jessica od traume nema ni trenutak mira i opuštanja, ako zadrijema u vlaku čut će kako ju doziva. Udaljila se od svih koje voli kako bi ih zaštitila od same sebe, jer je od Kilgravea jedva pobjegla, a u njegovim je rukama bila moćno oruđe koje služi svim prohtjevima psihopata.

U alkoholu traži bijeg od svjesnosti, polako se samouništava na koji god način može. Ne koristi svoju nadljudsku snagu, osim kako bi skočila na požarne stepenice da bi uhvatila bolju fotografiju, ili slomila lokot na nekim vratima koja joj stoje na putu. Činjenica njene nadljudskosti je u prvoj epizodi tako lijepo suptilno dana na znanje, a kroz cijelu seriju je tretirana vrlo svakodnevno i tiho da joj to doista daje na realnosti. Jessica nije trenirani borac, ona svoje suparnike uglavnom samo gura s puta ili šamara, kad bi ih išla ciljano udarati u određene točke, zadala bi im prevelike ozljede. Iz tog razloga tučnjave djeluju vrlo nekoordinirano, onako “kvartovski” i vrlo stvarno. Jessica na početku serije definitino nije superheroj, nego antiheroj.

No, njena nadljudska snaga, teže ranjavanje i skakanje koje je skoro-pa-letenje padaju u drugi plan, jer većina njenih karakteristika izvire iz traume. Jessica Jones je na prvom mjestu drama o traumama, ali ne samo o tome kako one nastaju, nego kako se različiti ljudi nose na drugačije načine sa zlostavljanjem, bilo fizičkim ili psihičkim, i s ožiljcima koje ono trajno ostavlja na njima. Svaki od glavnih likova je oštećen na neki način, neki od njih traže način da se vrate “normalnom” životu, drugi traže osvetu, treći se pokušavaju osjećati sigurno tako da kontroliraju apsolutno svaki detalj svog života.

Jedna od najboljih odluka koju su scenaristi mogli donijeti je fokusiranje ne toliko na nasilje, koliko na psihološku traumu koju Kilgrave ostavlja za sobom. Jessica je mjesecima bila nečija igračka, trpjela svakodnevno psihičko i fizičko zlostavljanje, izvršavala svaki prohtjev kao da je njena želja, a zapravo je sve radila prisilno i protiv svoje volje. Njena najtrajnija borba je krivljenje same sebe za stvari koje joj je Kilgrave napravio, prihvaćanje toga da je bila žrtva. U jednom trenutku napokon s gađenjem kaže Kilgraveu da ju je silovao, na što on odgovori da je to glupost jer je to ona htjela. Ipak ju je vodio u hotele s pet zvjezdica, kupovao joj stvari i radio sve što je željela. Samo, ona to zaista nije željela. Pitanje kontrole, odgovornosti za vlastito činjenje i pristanka se provlači kroz svaku epizodu.

David Tennant je uspio od Kilgravea napraviti najboljeg i najgnusnijeg antagonista cijelog Marvelovog svemira, potpuno poremećenog sociopata kojem ljudski život znači manje od suhog blata na cipeli, a istovremeno je postignuo i ono što se činilo nemogućim – u nekim trenucima ga uistinu žališ. Kad se požalio da nikad ne zna rade li ljudi ono što želi jer to žele, jer im je stalo do njega, ili jer im je on to naredio, na sekundu sam ostala zatečena. Njegova koncentracija i opsesija Jessicom izvrstan je scenaristički izbor jer radnju centrira na njihov odnos, a čije se posljedice šire dalje i na sve sporedne likove.

Da Kilgrave kojim slučajem želi ono što i većina tipiziranih antagonista – više moći, uništiti svijet ili vladati njime, osvetiti se određenoj osobi, ovo bi bila potpuno drugačija i ne toliko duboka serija. Kad bi je htio ubiti, mogao bi jednostavno narediti nekom drugom superjunaku da je ubije, i to bi bilo to. Činjenica što je želi više od svega zato jer je prva i jedina ikad od njega uspjela otići, a on čak misli i da ju voli u toj svojoj poremećenosti govori nam na psihološkoj razini te je potpuno uvjerljiva i razumljiva.

Svaka njegova radnja je bila usmjerena na to da izolira Jessicu i da ju “pridobi nazad”, od uhođenja i fotografiranja do namještanja njene kuće iz djetinjstva kao finalni grandiozni čin dokazivanja svoje ljubavi, koji je u suštini samo ljigav i manipulativan. Što više učimo o njegovoj percepciji njihovog odnosa, to je više očito da osim što je sadist, je jednostavno sebičan i bijedan. Proturječno je imati tako istovremeno oprečna mišljenja i osjećaje o nekom liku, no to je ono što ga čini toliko zanimljivim i uvjerljivim negativcem.

Uz njih moram spomenuti i Lukea Cagea (savršeno staloženi Mike Colter), koji će uskoro predvoditi svoju seriju, a ovdje je samozatajni vlasnik bara u Jessicinom kvartu. I Luke je proživio traumu, a s njom se nosi tako što je našao svoje mjesto pod suncem u kojem se osjeća sigurno. Nakon što između njega i Jessice počnu frcati iskre i vrlo uvjerljiva kemija, doznamo kako je i on superjunak, točnije, posjeduje nadljudsku snagu i neprobojnu kožu. Ono što mi je posebno zanimljivo je kako je Jessica tokom serije uglavnom njega spašavala, a ne obrnuto.

I Jessicina najbolja prijateljica, s kojom je odrasla nakon što su joj poginuli roditelji, je preživjela traumu. Trish “Patsy” Walker, bivša dječja zvijezda, trpila je svakodnevno majčino fizičko i psihičko zlostavljanje, kao i tjeranje na bulimiju. Rachael Taylor je izvrsna kao Trish, a njeno prijateljstvo s Jessicom djeluje u nekim trenucima bolno stvarno. Trish je oduvijek bila zavidna Jessici na njenim moćima, ali ju je i poticala na superjunaštvo i spašavanje ljudi. Nakon svega što je proživjela od majke, ne dopušta da ju itko kontrolira, ima vrhunski sustav osiguranja i uči borilačke vještine.

Cijeli ansambl likova obiluje izvrsno napisanim i uvjerljivim ženskim likovima, od Trish, do hladne beskrupulozne odvjetnice Jeri Hogarth (Carrie Ann-Moss), njene bivše žene (Robin Weigert) i mlade Hope Shlottmann (Erin Moriarty); što je nažalost rijetkost, ali je jako dobro što je tako bar u seriji u koji je glavni lik žensko. Zanimljivo je u tom kontekstu kako je omiljena naredba koju Kilgrave daje svim ženskim likovima “Nasmiješi se!”

Superjunaci, znanstvena fantastika i fantastika kao žanrovi uopće su uostalom i stvoreni da kroz šarene leće prikazuje teme koje su nam poznate i tako postavljaju pitanja koja se inače ne bi mogla postaviti. Rijetko kad neko djelo toliko u tome i uspije koliko je Jessica uspjela, njena priča uspijeva povezati niti na više razina – doslovnoj i onoj tematskoj. To je ujedno i razlog zašto je Kilgrave nevjerojatan i najstrašniji od svih Marvelovih antagonista dosad, jednom kad ga se liši njegovih supermoći on ostaje čudovište za koje znamo da postoji, zlostavljač i manipulator bliži stvarnosti nego što bismo se usudili to priznati.

Ako i postoji zamjerka ovoj seriji, to je nesavršeno tempiranje radnje u zadnjih nekoliko epizoda, što meni osobno zaista nije smetalo, ali i loše baratanje likom Wila Simpsona (Wil Traval), koji u silnoj želji za osvetom Kilgraveu možda malo prebrzo pođe najgorim putem. No, po meni su to zaista minorne greške koje ne smetaju toliko u cjelokupnom dojmu nečega ovako dobro napisanog i izvedenog.

Jessica Jones je serija koju bi svi trebali pogledati, a vrlo vjerojatno će se svidjeti onima koji nisu fanovi Marvela, jer zaista odskače od njihovih uobičajenih tonova, tema i izvedbe. Studija o zlostavljanju, traumama i kako se s njima nositi potpuno je mračna, jedinstvena, na trenutke mučna i stravična, a cijelo vrijeme i brutalno iskrena. Zapravo mi je još uvijek prilično nevjerojatno da je ovakav, po meni dosad najljepši Marvelov dragulj, izašao baš iz njihove radionice.

https://www.youtube.com/watch?v=s3UYWK2jeX0