Recenzija: Preacher — Krvava, bogohulna adaptacija popularnog stripa iz devedesetih

Bio je ovo dug i trnovit put za Preachera, kako bi se napokon pojavio na malim ekranima. Autorsko djelo Gartha Ennisa i Stevea Dillona, Preacher je pod DC-jevim imprintom, Vertigo, bio jedan od najpopularnijih stripova devedesetih. U jednu ruku krajnje bezobrazan, blasfemičan, krvav i gnjusan, a u drugu duhovit, zarazan i jedan od definirajućih izdanja Vertiga.

Preacher je s izlaskom krenuo 1995., da bi krajem milenija, završio svoju priču s 66. brojem. Priča o propovjedniku iz Texasa, Jesseju Custeru, kojeg jednog dana obuzme… nešto nadnaravno, da sad ne spojlam radnju serije, (ali i stripa) i uz pomoć svojih prijatelja, između ostalih — vampira Cassidyja i bivše djevojke Tulip — kreće u potragu za Bogom.

To je otprilike sve što bih napisao o radnji stripa i serije, koja se u prve dvije epizode razlikuje u mnogim stvarima. Uvijek je prilično teško prenijeti, dočarati i adaptirati likove, situacije i radnju iz jednog medija u drugi, i nije nešto što je Preacher u potpunosti uspio, međutim — i sa svim promjenama koje je serija donijela, onu najvažniju, atmosferu — je uspješno prenijela.

Nakon pogledane prve dvije epizode, teško je iznositi zaključke koji možda do kraja sezone neće više vrijediti i zato je ovo uvijek vrlo rizičan tekst. Jedan od svježih primjera mi je SyFyjev The Expanse koji nakon dvije-tri epizode nije nudio velike novine i djelovao je kao još jedna u nizu SyFyjevih šablonskih drama, da bih nakon prve sezone bio oduševljen ambicioznošću serije i sretan što sam ustrajao u gledanju.

No, Preacher iza sebe nosi određen pedigre — onaj same mreže na kojoj se prikazuje, onaj hvaljenog izvornog materijala, ali i onaj samih ljudi koji se nalaze iza kamera. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja (jedno vrijeme serija je razvijana na HBO-u) Evan Goldberg, Seth Rogen i Sam Catlin uspjeli su uvjeriti ljude na AMC-ju da je to baš serija za njih. I tako je AMC od Mad Mena i Breaking Bada postala mreža stripovskih adaptacija i slabo gledanih ostalih drama, koje sve zajedno financira The Walking Dead.

Najbolja stvar AMC-jeve adaptacije je činjenica da sam posegnuo za starim stripovima, ali i iznenadio se koliko su loše ostarili. Crtež je doduše uvijek bio jednostavan, nemaštovit i samo funkcionalan, ali priča je prije deset-dvanaest godina, kada sam ga prvi put čitao u kasnijim srednjoškolskim danima — bila svježa, urnebesna i djelovala je kao zabranjeno voće koje nismo smjeli otkriti.

Sada, na pragu tridesetih, sve to izgleda pomalo smiješno i zastarjelo, pogotovo nakon sve siline progutanog sadržaja nakon Preachera, ali svejedno mi je drago što ćemo cijelu tu priču moći vidjeti i na svojim ekranima. Golderg, Catlin i Rogen su modernizirali neke stvari, ali i pametno izostavili druge koje možda na televizji ne bi dobro prošle. Osim same atmosfere i glavnih likova, AMC-jev Preacher je drugačiji od svog starijeg papiranatog brata. Ne bih čak napisao ni bolji ili lošiji, jednostavno je drugačiji i to je u potpunosti u  redu. Nisam obožavatelj copy/paste autora i smatram da bi jedna vrsta slobode u adaptacijama uvijek trebala postojati. Sjetite se samo Snyderovih kopiranih panela iz Watchmena.

Zanimljivo je i kako Preacher, taj bastion teške, gotovo seljačke americane, u četiri glavne uloge ima četiri Europljana. Jesse Custer je Dominic Cooper, vrlo dobar u naslovnoj ulozi, no ipak možda malo premekan u odnosu na svog nacrtanog kolegu. Cassidy je meni uvijek dragi Joe Gilgun, ovdje još nerazgovjetniji nego inače, a Tulip je Ruth Nega, nedavno viđena u Marvelovim Agentima Š.t.i.t.a. Glumačka postava je vrlo solidna, u intervjuima pred premijeru vidjelo se da svi klikaju jedni s drugima i to se na ekranu vidi. Posebno će interesantno biti gledati Gilguna i Arsefacea u interakciji jedan s drugim gdje gledatelji neće ništa razumijeti. Doduše, za Arsefacea smo dobili titlove, ali bez problema mogli bi isto učiniti i za Cassidyja.

Sve u svemu, teško je zaključiti bilo što nakon dvije epizode osim činjenice da je prilično dobro. Nakon prve sezone ima mogućnost biti i vrlo dobro, odnosno možda čak i odlično. Kao osoba koja je čitala strip zadovoljan sam prijenosom na televiziju. Neke stvari ne funkcioniraju najbolje, tempo je djelomično neobičan, previše vremena se oduzima na case-of-the-week situacije i priča zasad nema neki jasno određeni pravac u kojem ide, ali atmosfera, glumci i sjajan prolog druge epizode ostavljaju dojam da će se sve u nekon trenutku konvergirati u odličnu seriju.