Iako je Serijala prvenstveno nastala, ali i orijentirana, kao sajt koji bi se bavio novim serijama, dugo smo pričali o nekakvoj rubrici koja bi svako malo bavila nešto starijim, ali ne i zaboravljenim televizijskim uratcima. I zato gdje bolje početi nego prisjetiti se serije koja je zauvijek promijenila televiziju. Travanj 2010. donosi dvadesetu obljetnicu pilot epizode, koja je u trans bacila gledatelje sa svih dijelova planete. 1990. bio sam premlad da bih se sjećao, ali po pričama roditelja, radilo se nevjerojatnom, gotovo mitskom, televizijskom događaju, kojeg se rado sjećaju i o kojem i danas rado pričaju.
Televizijska sezona 1989/1990 bila je tipična po svemu. Jednostavnom pretragom otkrivam da su najgledanije serije na američkim TV postajama Roseanne, The Cosby Show, Cheers, The Golden Girls, Matlock, Murder She Wrote, LA Law, 60 Minutes, NFL Monday Night Football, Dear John… Dakle, dvadeset godina poslije, konačno smo dostigli Amerikance i zapadni svijet, pa tako neke od navedenih serija još uvijek možemo gledati i na našim TV programima. Bila je to mješavina klasičnih sitcomova, proceduralnih detektivskih i policijskih serija, ponešto sapunica, malo američkog nogometa i politike. Ništa posebno zanimljivo, čak ni vrijedno spomena, osim možda iz sentimentalnih razloga, a kamoli nešto što je utjecajno djelovalo na daljni razvoj televizije. Sve do proljetnog dijela sezone, točnije 8. travnja 1990.
David Lynch i Mark Frost upoznali su se kad je Warner Brothers zaposlio Lyncha da im režira film o životu Marilyn Monroe. Tony Krantz, Lynchev agent, upoznao ga je s Frostom, koji mu je trebao pomoći oko pisanja scenarija za film. Kasnije je Warner Brothers odustao od ideje, vrlo vjerojatno zato što je Lynch sam rekao kako je samo “relativno zainteresiran” za film, te mu se nije svidjelo da se priča temelji na istinitim događajima. Scenarij za taj film ili nikad nije nastao ili ga je WB zapalio i pepeo zakopao duboko ispod zemlje. Uglavnom, nikad nije ugledao svjetlo dana, ali su zato Lynch i Frost postali dobri prijatelji, koji su nakon još jednog neuspjelog scenarija za nešto što se zvalo One Bubble Saliva, dobili ideju za Northwest Passage. Nakon što su saznali da gradić pod imenom Northwest Passage zbilja i postoji, projekt na kojem su radili dobio je novo i konačno ime, Twin Peaks.
Tijekom štrajka scenarista 1988. godine, Lynch i Frost su prezentirali ABC-u ideju o seriji koja bi, bar naizgled, bila mješavina detektivske misterije i noćne sapunice. ABC je nakon uvjeravanja pristao na snimanje skoro 2 milijuna dolara vrijednog pilota, te kasnije još sedam epizoda, svaka vrijedna oko 1.1 miljun dolara. Frost i Lynch su pokazavši pilot šefovima na mreži, objasnili da ih nije nimalo briga hoće li itko shvatiti o čemu se radi. Olakotna okolnost bila je i ta da se ABC tada nalazio na zadnjem mjestu od velikih mreža i bili su očajni za bilo čim. Slična situacija se ABC-u dogodila i 14 godina poslije premijere Twin Peaksa, kada su još jedanput morali jako riskirati, te su u istoj sezoni predstavili tri serije, koje su im još i danas najveći hitovi, Lost, Desperate Housewives i Grey’s Anatomy.
Flešbek na ljeto 1990. godine, prva sezona Twin Peaksa upravo je završila. U tom trenutku Twin Peaks je apsolutno najveći hit na televiziji, svi pričaju o cliffhangeru kojim je završila prva sezona. Alan Wurtzel, tadašnji šef ABC-a za istraživanje govori o famoznom “water cooler sindromu”. Ljudi koji gledaju seriju, sljedeći dan na poslu tokom pauze prepričavaju s kolegama događaje iz serije uz one velike flaše s vodom, zvane coolerima. “Water cooler sindrom” je danas nešto poznatiji pojam, pogotovo uz serije kao što je Lost, ali malo tko zna da je upravo Twin Peaks, odnosno Alan Wurtzel bio najzaslužniji za to. Kyle MacLachlan, glavna zvijezda serije, koji utjelovljuje ekscentričnog agenta FBI-a Dalea Coopera, nekoliko dana prije početka snimanja druge sezone, gostuje kod Lettermana. Nakon kratkog uvoda, Letterman pita MacLachlana o Davidu Lynchu. MacLachlan se počinje koprcati u stolcu, malo zastajkuje i umjesto opisa njihovog prijateljstva, pita Lettermana može li mu opisati Lyncha kroz priču, jer mu je tako lakše. Letterman odgovara potvrdno i počne se smijuljiti, jer pretpostavlja smjer u kojem je intervju krenuo. MacLachlan počinje svoju priču:
Došao je jednog dana kod mene doma da kamerom uslika moje stepenice. Ali nije naravno mislio slikati samo te stepenice. Postavio je dvije gredice, komadić žice, malo plastično dijete, dva čovječuljka sa žvakaćim gumama na glavama, udaljio je kameru i napravio fotografiju. To je najbolje što ga mogu opisati. To je David Lynch.
David Lynch je dvije godine kasnije posjetio, u sklopu promocije, Jaya Lena samo nekoliko dana prije premijere filma Twin Peaks: Fire Walk With Me. Osim promocije filma, Lynch je govorio o svojoj knjizi fotografija. Sasvim ozbiljno, bez trunke ironije, sarkazma i humora, Lynch govori ovako:
Da, knjiga još nije gotova, ali nadam se da će čim prije izaći. Tema kojom ću se baviti u knjizi su zubna higijena i svjećice. Svjećice koje se koriste u autima, motorima i slično.
Nažalost niti jednu od slika iz navedene knjige nismo vidjeli u emisiji, ali Lynch je ipak predstavio jednu sliku kod Lena.
Jednog dana primjetio sam da su mi se u kuhinji pojavili mravi. Napravio sam kuglu od sira i piletine i oko nje sam oblikovao glavu od gline, koju sam postavio na držač kaputa. Glavu od gline sam oblikovao tako da kroz uši, oči, nos i usta izlazi ta smjesa od sira i piletine koju sam napravio. Četiri dana sam bio doma i slikao mrave kako se penju i jedu to što sam napravio.
Dvojbe uopće nema da se radi o jednom zbilja neobičnom čovjeku. Jedinim neuspjehom u svojoj karijeri smatra snimanje Dunea. S Universalom i produkcijskom kućom De Laurentiis potpisao je ugovore koji mu nisu davali kompletnu umjetničku slobodu kada je snimao film po najpoznatijoj Herbertovoj knjizi. To je nešto što si još uvijek ne može oprostiti, a postoji i urbana legenda da se dan-danas ustaje i odlazi s intervjua ako se Dune uopće spomene. George Lucas ga je prije Dunea pozvao da mu snimi Return of the Jedi. Sam je priznao da bi mu snimanje Star Warsa donijelo mnogo američkih dolara u kasicu prasicu, ali glatko je odbio Lucasa, jer ga je “jako počela glava boliti od malih medvjedića i Wookieja i Georgeovih kreatura”. “To je Georgeov film, to je iz njegovog uma, rekao sam mu da bi mu najbolje bilo da ga sam režira”, rekao je Lynch. Bez obzira na očitu ekscentričnost, čovjek je poznat po tome da “fura svoj film”, no bez njegove vizije i iskustva koje je donio iz filmske karijere, Twin Peaks ne bi postojao. Jedan je od prvih etabliranih filmskih redatelja koji je išao snimati na, za tada inferiorni medij, televiziju. Bez ambicioznosti priče, koja je do tada bila nevjerojatna za male ekrane, i mogućnosti koje je otvorio, Twin Peaks ne bi bio to što sad jest. Kultno ostvarenje i inspiracija za mnoge i dvadeset godina poslije svoje premijere.
Kao što sam već i spomenuo, Lynch nije bio jedini zaslužan za stvaranje serije, čak štoviše, Lynch je usred produkcije serije bio vrlo zauzet s vlastitim filmom Wild at Heart (u kojem glumi omiljeni glumac Mladena Grdovića, Nikola Scage), te je jedno vrijeme Mark Frost čvrsto sam bio zadužen za vođenje Twin Peaksa. Frost, koji je televizijsko iskustvo stekao na serijama kao što su Six Million Dollar Man i Hill Street Blues, nije previše očajavao što Lyncha nema na setu. Njih dvojica su redovno pričali i dogovarali su kamo bi serija trebala ići. Nažalost za njih, koncentracija publike počela je brzo opadati. Ljudi nisu bili navikli na ovako kompleksnu misteriju i ne dobivanje odgovora, a još je više ABC griješio što je svako malo mjenjao termin prikazivanja. Malo četvrtkom, malo utorkom, pa malo subotom. Gledateljstvo se brzo počelo rasipati u drugoj sezoni. ABC je dobivao žalbe i pisma kada će se otkriti ubojica Laure Palmer. Pritisak je bio vršen na dvojac zaslužan za seriju, te je konačno, nakon samo četrnaest (ili petnaest, ovisi kako pilot računate) epizoda, otkriven ubojica i završena je najveća misterija s početka devedesetih.
Twin Peaks je kasnije išao još petnaest epizoda, nažalost nikad više isti kao prije, a finale serije, koje je napisano i prikazano nakon što je mreža već otkazala seriju, bila je posljednja poruka Frosta i Lyncha ABC-u. Kraj se može svakako interpretirati, ali jedno od najbitnijih značenja je ogromni metaforički srednji prst koji je dvojac pokazao ABC-u. Frost je u kasnijim intervjuima rekao kako ubojicu Laure Palmer nikad nisu ni mislili otkriti, te da mu je žao što su popustili na pritisak, ali i da je imao plan za moguću treću sezonu. Lynch je dvije godine kasnije snimio film Twin Peaks: Fire Walk With Me, da bi zadovoljio fanove, koji su ostali neutješni nakon završetka serije. Film je nažalost otišao u potpuno drugome smjeru, pa se Lynch odlučio za prequel umjesto da poveže konce s kraja druge sezone, pa su mnogi i dalje ostali neutješni.
Jedna od glavnih odlika serije bila je i jeziva glazbena podloga. Angelo Badalamenti, nominiran za tri Emmya 1990. zajedno je s Lynchem radio i prije i poslije Peaksa. Njihov prvi zajednički posao bio je u “Plavom baršunu”, gdje je Badalamenti skladao pjesmu za Isabellu Rossellini. Kasnije je s Lynchem radio u Mulholland Driveu i Wild at Heart. No, ono po čemu će najviše ostati zapamćen je soundtrack za Twin Peaks. Lagana i zaigrana glazbena dopuna sceni koja se u trenutku pretvarala u užasno jezivu, koja je tjerala strah u kosti i proganjala nas u noćnim morama. Spojite to s vjetrovitim kadrovima sjevernih šuma i noćnim semaforima, a da ne govorim tek o crvenim sobama, divovima, jednorukim prodavačima cipela, duhovima, ženama sa pričajućim cjepanicama, ubojicama i patuljcima koji pričaju unatrag. Recept za druženje s psihijatrom zbog nedostatka sna i bojazni od užasa koji se skrivaju u vlastitoj podsvijesti. Traume su neizbježne.
Inspiracija za mnoge poslije, Twin Peaks je završio samo godinu i dva mjeseca poslije svoje premijere. Sve što je dobro kratko traje, rekli bi neki, dok bi drugi, oni zlobniji, rekli kako su Lynch i Frost Twin Peaks zamislili s vrlo minimalnim vijekom trajanja, te da je serija od početka bila osuđena na kratak život i brzu smrt. Nije tajna da je radnja više-manje u hodu smišljana, a to je nešto što je danas nezamislivo. Danas se showrunneri kunu i zaklinju kako je njihova serija od početka do kraja napisana, određena i nema govora o smišanju nečega u hodu. Lynch nije bio zabrinut takvim stvarima i često je na setu smišljao nove scene, dijaloge, pa čak i likove. Najpoznatiji primjer toga je kada je jednog dana u odrazu ogledala vidio lice Franka Silve, čovjeka koji je radio iza kamere kao scenograf.
Sjećate li se kakav je jeziv performans imao u pilotu s dugom sjedom kosom i velikih, demonski crnih, očiju, a da je samo provirivao iza kreveta? Kada je u sedmoj epizodi druge sezone kao ubojica Bob počeo daviti Madeline u Lynchevskom slow-motionu, u sceni koja je samo nekim čudom imala PG-13 oznaku? Na sličan način je i Sheryl Lee upala u seriju. Najpoznatije televizijsko truplo ikada, Laura Palmer, pojavljivala se samo u prvih nekoliko epizoda kao “mrtva, zamotana u plastiku”, no Lynch je bio oduševljen kako je Lee odglumila nepomičnu mrtvu osobu da joj je ponudio ulogu Laurine sestrične, Madeline Ferguson. Nije se čak ni trudio sakriti da se o radi o istoj glumici, pa joj je samo nabio tamnu periku i velike naočale.
Punih dvadeset godina prošlo je od premijere Twin Peaksa, ABC-jevo jedino “obilježavanje” obljetnice dogoditi će se za nekoliko tjedana kada će početi prikazivati svoju novu seriju Happy Town. Sudeći po trailerima i opisima serije, ABC-u je vjerojatno bilo jeftinije staviti novo ime, umjesto da priznaju da se radi o nekakvoj vrsti remakea vlastite kultne serije. Mnoge današnje serije crpe inspiraciju iz Twin Peaksa, post-modernizam u TV izdanju doživio je veliki boom kada je Laura Palmer ubijena i ostavljena na plaži, a David Chase je jedan od onih koji je priznao da mnoge scene koje je u Sopranosima pisao ne bi nikad postojale da nije bilo Twin Peaksa. J. J. Abrams, Damon Lindelof, Carlton Cuse, Daniel Knauff, Chris Carter, Ronald D. Moore i David Milch samo su neki koji u svojim radovima odaju počast Twin Peaksu na neki način. Iako bi se o svijetu Twin Peaksa dalo napisati tri knjige, ovdje ćemo stati, zaželjeti sretan rođendan, a svi vi koji niste još gledali ovo remek djelo, nedavno je izdano zadnje, Definitive Gold Box DVD izdanje, koje vrijedi svake potrošene lipe. Nabavite ih i uživajte u jednoj od najboljih serija ikada.
https://www.youtube.com/watch?v=PdtNPZZxWX8
Definitivno kultna serija.
Ozbiljno? 20 godišnjica je?! Heh, baš sam prije 2 mjeseca ponovno sve odgledao. Još uvijek me prođu žmarci u nekim epizodama.
serija koja se definitvno ne smije propustiti, barem prvih 15 epizoda. kasnije je skrenula u sapunjarske vode, sa tu i tamo kojom dobrom epizodom, ali atmosfera, soundtrack, likovi su nesto neponovljivo. i naravno spomenut seriju i nespomenut boba bi bio veliki grijeh. covjek je nesto najstrasnije sto sam ikad vidio na tvu. nedavno sam opet pogledao seriju, nakon sto sam je kao mulac gledao u prvom terminu na htvu i covjek nije izgubio ni malo svojeg zastrasujuceg efekta, kao sto su mnogi likovi moje mladosti (freddy kruger, klaun iz it-a…) izgubili ponovnim gledanjem u nesto ozbiljnijim godinama.
treba spomenuti i davida duchovny-a kao nesto drugacijeg fbi agenta od fox muldera :)
da, prvih petnaest epizoda je jedan od najsavrsenijih epizodnih nizova ikad. bob mi i danas traume prouzrocava. i vriskanje grace zabriskie, zena odlicno vristi, dize mi dlake na ledima. nisam namjerno davida duchovnya spomenuo ;D, zajedno s citavim bataljunom sporednih glumaca koja se pojavljuje kroz seriju, neki prilicno poznati danas, neki malo opskurniji.
ostalo je jos dosta toga sto sam izrezao iz teksta jer bi stvarno bilo previse, ali sad mi je malo zao sto nisam ostavio dio o hrani i picu, ukljucujuci i ovo: http://www.youtube.com/watch?v=5PcoMrwEa5o scena na 45 sekundi; “you know, this is… excuse me, a damn fine cup of coffee!” zakon.
Ma kakvo rezanje, pa nije ovo neki časopis :D
Odlična recenzija, pogledao bih sad najrađe opet sve.
Pilot epizoda treće sezone je…. interesantna.
Jedan od relanijih članaka nove 3 sezone. http://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/nove-epizode-kultne-americke-tv-serije-reinkarnacija-originala-koji-je-90-ih-uzbudio-citav-svijet/6119004/
Jel ima smisla gledati dalje nakon epizode u kojoj uhvate Boba? Svi kažu da od te epizode krene više drama i da nije toliko povezano.
Barem finale i Fire Walk With Me se isplati pogledati. Jako se isplati. Ovo između… manje-više
Hoće biti kakva recenzija novih epizoda?
Nakon 4 odgledane nove epizode, podijeljenog sam mišljenja. Ima tu puno toga što sam očekivao od serije, dijaloga koja kao da su ubačeni iz alternativnog svemira, puno misterije, sporih prizora za koje nisi siguran bi li ih preskočio ili gledao.. Dakle, puno toga radi čega sam obožavao i originalnu seriju. No s druge, fale mi neke stvari. Ne znam je li stvar u meni koji sam onda bio dijete, a sada sam već… Pa nisam više dijete, ali serije me ne plaši ni približno kao nekada. Ubojstava je više, straha manje. Možda je stvar u tome što nema Boba (glumac umro, znam, ali opet, fali to u seriji, prizori u kojima se pojavljuje u ogledalu kada opsjedne čovjeka mi i sada stvaraju trnce). Uglavnom, dovoljno dobro da gledam dalje, nedovoljno dobro da bi hypo okolo seriju.