Najbolje serije 2017. godine

Zaključili smo još jednu punu godinu rada na Serijali — ravno osmu, a ovo je deveta lista koju radimo od osnutka sajta 2009. godine. Napisali smo to i u uvodniku prethodnog teksta, ovo je možda najteži izbor dosad, jer televizijskog sadržaja gomila se sve više i više iz godine u godinu.

Ili najjednostavniji jer svake godine sve manje brinemo što ako propustimo i izostavimo neke serije. Iako je uovom izboru sudjelovalo nekoliko Serijalinih autora, nećemo se ni praviti da smo pogledali sve što valja na televiziji. Prestali smo to i pokušavati s vremenom jer je napor unaprijed uzaludan.

Pred vama je finalna lista koja ne treba služiti kao ultimativni i neosporivi odabir deset najboljih serija protekle godine, već jednostavno popis deset plus trideset serija koje smo lani gledali i u kojima smo uživali. Ako vam se ukusi imalo poklapaju sa našima, vjerujemo da ćete i vi isto.

Najbolje serije 2017. godine — ostalih trideset odličnih serija

Prošle godine, subverzivno naslovljena serija jedne od naj-multi-talentiranijih osoba na televiziji trenutno, Rachel Bloom, završila je u izboru najboljih “ostalih” trideset serija koje nisu stale u top 10. Ali nakon ovogodišnje pažljivo planirane dekonstrukcije naslovne “ludosti” glavne junakinje koja je kroz više sezona serija prolazila kroz sada vidljive obrasce ponašanja, Crazy Ex-Girlfriend je postala jedna od najboljih stvari na televiziji.

Treća sezona započela je u stilu “Sirovih strasti” i još jedne mahnite faze Rebecce Bunch, nakon čega smo vidjeli potpuni raspad sistema – pokušaj samoubojstva i poziv u pomoć te napokon – osvještavanje i dijagnosticiranje problema. Da najtamniji trenuci, prožeti empatijom i težinom u jednoj prividno šašavoj i zafrkantskoj seriji mogu biti balansirani s muzičkim numerama o prvom penisu koji je neka djevojka ikad vidjela ili nečemu što se ne može protumačiti drugačije nego kao innuendo odlaska na zahod – i to tako da sve skupa funkcionira – ne bi bilo moguće u bilo kojoj drugoj seriji. Uz meastralno talentiranu Rachel i ostatak glumačko-pjevačkog ansambla ćete se smijati između onih trenutaka koji ispunjavaju neugodom i tugom.

Možda ste jedna od onih osoba koje ne vole mjuzikle pa ste otpisali Crazy Ex-Girlfriend čim ste vidjeli da u njoj ima pjesama. Možda ste mislili da se radi o “uobičajenoj” romantičnoj komediji, a ne subverziji svih žanrovskih očekivanja. Ispravite svoju grešku. (djevojka)

U trećoj i najboljoj sezoni spin-offa Breaking Bada, Jimmy McGill je sve bliže nestajanju, a Saul Goodman sve više proviruje iz sjene. Zanimljivo je kako Better Call Saul tonalno slijedi stope svog prethodnika, koji je također počeo kao crnohumorna drama, a s vremenom mijenjao komični ton za teže dramske trenutke. Treća sezona dosad je najozbiljnija i najtragičnija za lika koji je u matičnoj seriji uglavnom bio comic relief, a sada lik do kojeg nam je istinski stalo, koji polako ruši mostove te gubi ljude do kojih mu je stalo. A i dijelove sebe.

Kako se serija bliži Breaking Badu, tako sve više starih poznanika iskače u ovom svijetu. Giancarlo Esposito je bitan faktor u ovoj sezoni, kao i njegov narko-suparnik Hector Salamanca – nešto rječitiji ovdje nego što je bio u prošloj seriji. Poneki drugi poznati likovi uskoče tu i tamo, dok Mike Ehrmantraut i dalje stoji nekako na rubu te priče. No, nikako te poznanike ne bismo nazvali reciklažom likova te otimanjem pozornosti liku iz naslova, jer u fokusu je i dalje Jimmy te njegov razarajući odnos sa starijim bratom Chuckom, sada već nepovratno uništen. Better Call Saul i dalje drži svoje mjesto uz bok daleko razvikanijem prethodniku. (Krešimir Vinšćak)

Nathan For You je jedna od onih stvari o kojoj bi se mogle ispisati stranice i stranice teksta, baveći se samo pitanjem – što je ta serija zapravo? Početna premisa zvuči toliko jednostavno, a Nathan Fielder, Kanađanin mrtvo ozbiljnog lica koji je završio jednu od kanadskih poslovnih škola s vrlo dobrim ocjenama je svaki put izvrne i iskoristi za nešto drugo. Koristeći tu istu seriju i njene kamere, ljude kojima “pomaže s poslovnim savjetima” svaki put dovede u potpuno nemoguće situacije i pritom susreće najluđe likove.

Ali, kako nam je apsolutno neupitno remek-djelo od finala četvrte sezone, “Finding Frances” pokazao, Nathan For You se istovremeno tim ljudima ne smije, niti ih ismijava, što je nekima bila prepreka u gledanju ovog apsolutno jedinstvenog djela – misleći da se radi o najobičnijoj cringe komediji. O samom finalu, snimanom poput dokumentarca u kojem Bill, imitator Billa Gatesa pokušava doći do svoje prve ljubavi koju nikad nije prežalio, bismo mogli napisati stotinu analiza, ali nema smisla kad je najbolja već napisana.

Uz svoju magiju koja nas onemogućuje u tomu da uspješno razdvojimo stvarnost od “onoga što se snima za televiziju”, Nathan je i ove godine pripremio nešto više u svom “žanru” ludosti – najdetaljnjije pripremljeniju anegdotu za late night talk show… i jedan od najiskalkuliranijih događaja u ljudskoj povijesti. Jedan od zaista najvećih i najboljih televizijskih serijala ikad, Nathan For You nas je istovremeno nasmijavao do suza i ukazivao na inherentnu ljudskost svakoga od nas, kako god se izvana prikazivali. (djevojka)

Druga sezona autorske komedije Aziza Ansarija i Alana Yanga nastavlja svoj idiosinkratski pogled u život tridesetogodišnjeg samca u New Yorku i njegove komentare na svijet oko njega. Beskonačno simpatična (kao Paro tuljan) i duhovita, pametna bez prelaska u propovijedanje i prekrasno dirljiva u najboljoj epizodi sezone (Thanksgiving), gdje je Aziz centralnu ulogu prepustio Leni Waithe (Danielle). Thanksgiving je samo jedna u nizu eksperimenata formom (uz hommage Kradljivcima bicikala i epizodu o nasumičnim njujorčanima) i niza vinjeta koje usprkos nekoliko niti radnje koje se protežu čitavu sezonu svaku epizodu čine i samostalnom cjelinom, što mnoge serije danas zaboravljaju.

Iako je završila cliffhangerom, Ansari je o budućnosti serije rekao “ne znam hoće li biti treće sezone […] jer moram postati druga osoba […] pošto nemam više ništa za reći o mladom samcu koji jede okolo po New Yorku”. Nadamo se da tu neće biti kraj, no i ako hoće, Master of None s ove dvije sezone duboko se zarezao u televizijsku povijest.

Allora!
(Marko Đurđević)

Mr. Peanutbutter se kandidirao za guvernera, Princess Caroline se nosila s teretom pobačaja, obitelji i utjecajem stvarnog nasilja na fiktivne svjetove, a Todd je konačno otkrio da ga aseksualni život čini potpunim. Sve se to odvijalo u glavnom planu četvrte sezone bez BoJacka koji se tiho u pozadini obračunavao sa svojim demonima i duhovima prošlosti. Novih dvanaest epizoda je pokazalo da je uporno traženje sreće besmisleno gubljenje vremena jer se nikad nećemo osjećati zadovoljno i prihvaćeno ako samo tome težimo u životu. Ono što je ključno jest pomiriti se s nama samima, shvatiti naše pogreške, priznati ih i razumjeti, a ne tražiti oprost svakog trenutka kad se suočimo s istim problemom.

BoJack je tri sezone liječio svoju depresiju u alkoholu, novoj knjizi, ulozi u filmu, nagradama i pohvalama, no koliko god ga sve od navedenog proslavilo, sve je to površno te ne zacjeljuje unutrašnje rane i egzistencijalne rupe. Bježanjem od civilizacijskog pritiska Los Angelesa, glavni lik bježi još dalje u prošlost, zatvara se u staru obiteljsku kuću i obnavlja ju zajedno s događajima koje tako konstantno proživljava padajući sve dublje i dublje u tamu i očaj. Upravo je ta nezdrava fiksacija prošlosti glavna tema BoJackove priče ove sezone, a njegova rezignacija nad vlastitom prošlosti i udaljavanje od ograničavajućeg ega je ključan trenutak na putu prema trajnoj sreći.

Jedna od najboljih epizoda sezone (i serije općenito) “Time’s Arrow” se vrti upravo oko protraćenog života BoJackove majke ispunjenog traumama iz djetinjstva, nevjernim mužem i sinom kojeg je cijeli život tretirala kao razočaranje. Percepcija vremena, konstantne petlje i nemogućnost izlaska iz njih su samo neki od dijelova njezinog uma obuzetog demencijom, ali i najpotresnijih trenutaka koje ćete moći vidjeti u seriji poput BoJack Horsemana. (Mihailo Valjetić)

Jedna od najimpresivnijih novih serija godine na odlasku nam je donijela zastrašujuću i nezamislivu sliku svijeta ne tako dalekog od naše svakodnevice. Usprkos svevremenosti tema seksizma i religijskog fundamentalizma obrađenih u 35 godina staroj knjizi Margaret Atwood, tajming televizijske adaptacije je prikladno došao u doba jačanja populizma i desničarske politike diljem svijeta čije je ponašanje u nekim dijelovima jezivo identično distopijskom viđenju totalitarne države Gilead.

The Handmaid’s Tale tako pokazuje mračnu budućnost u koju vrlo lako možemo upasti, ako na vrijeme ne prepoznamo simptome. Opasnost koja nam prijeti se neće pojaviti naglo, nasilno, i izazvati šok i gađenje poput atmosfere ove serije sa stajališta današnjice, nego će se takve strahote uvoditi postepeno, korak po korak, tako da u svakom trenutku mislimo da je ono što ljudi iznad čine upravo najbolje za nas same.

Ono o čemu nas knjiga i serija osvješćuju jest normalizacija nenormalnog. Kao i sluškinje u seriji, i nas pokušavaju navesti da je normalno samo ono na što smo navikli, a promjene koje dolaze ili su već tu postaju normalne s vremenom, koliko god bile odbojne na početku. Svaki aspekt političke manipulacije etičkim principima i osnovnim ljudskim pravima je tijekom vrhunski produciranih deset epizoda pokazala fenomenalna Elizabeth Moss kao June predstavljajući očaj svih potlačenih i obespravljenih žena ovog fiktivnog svijeta upozoravajući nas da i mi pazimo na nekog drugog Freda i njegovu Serenu Joy. Nolite te bastardes carborundorum! (Mihailo Valjetić)

Godina u kojoj smo dobili nova ostvarenja Larryja Davida, Davida Lyncha i Davida Simona jednostavno ne može biti loša. I svaki tekst u kojem se spominje David Simon ne možemo ne započeti hvalospjevima o njegovom stvaralaštvu. Cinični čitatelji će nam zamjeriti što se često molimo na tom oltaru, ali Simon je jedan od heroja uredništva i to je nešto što nikad nismo i nikad nećemo kriti. Jer zašto i bi? Kao jedan od pionira ovog zlatnog doba televizije Simon se već davno zapisao medu najbolje autore koje nam je medij ponudio.

Zajedno s Georgeom Pelecanosom, Simon nam je ove jeseni ponudio kompleksnu, tešku, a opet nevjerojatno neodoljivu povijesnu sagu o New Yorku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I opet, baš kao i svaki put kada započinje neka HBO-ova prestižna drama, bačeni smo bez plutajućih pomagala u duboku vodu nekog drugog svijeta. Populiran živopisnim likovima, autentičnim setovima, sjajnim scenarijima, režijom i raskošnom produkcijom – i The Deuce je testirao strpljenje svojih nestrpljivijih gledatelja, a u konačnici ih nagradio sjajnom serijom kojoj je malo koja bila ravna ove godine.

Prateći rano djetinjstvo razvoja pornografske industrije, The Deuce je, baš kao i svaka Simonova serija do sad, bila o ljudima. O njihovim sudbinama, tragičnim u većoj mjeri, manje tragičnim u manjoj mjeri, o objektivizaciji, eksploataciji i ostalim implikacijama teških vremena i limitiranih životnih odabira njenih igračica i igrača. Prva sezona Deucea nije bila savršena, a ako pamtite – nisu bile ni inicijalne sezone Wirea, Homicidea i Tremea, ali ako nas je povijest nešto naučila – i The Deuce će se slaviti tek kada novih epizoda više ne bude.  (Dario Španović)

Transformacija koju je doživjela ova serija od svojih početaka do posljednje, četvrte sezone, jednako je nevjerojatna koliko i činjenica da je AMC iz godine u godinu obnavljao ovu fantastičnu sagu o rađanju modernih računala i interneta.

Ali Halt nije bio samo saga hladnim računalima. Halt je bio prelijepa priča o idejama i nesavršenim ljudima koji su snove o tim idejama pretvarali u stvarnost.

U četvrtoj sezoni oproštaji su bili bolni. Od svih serija na listi Halt and Catch Fire je bio ona u kojoj se činilo kako se opraštamo od starih prijatelja. I to nije slučajno. Todd VanDerWerff je prije emitiranja treće sezone spominjao obiteljsku atmosferu koja vlada na samom setu. Nevjerojatna četvrta sezona uhvatila se u koštac s teškim temama mentalne bolesti, gubitka i egzistencijalne tjeskobe. Osma epizoda je pravi mali tour-de-force o tome kako se nosimo s tugom, boli i žalosti. To je jedna od najboljih epizoda prošle televizijske sezone – a čak i nakon nje su dvije još bolje. Nedostajat će nam Halt and Catch Fire, a nadamo se kako će ga neki od vas tek otkriti.

“Computers aren’t the thing. They’re the thing that gets us to the thing.”
(Dario Španović)

Općepoznato je, volimo Damona Lindelofa još od dana Losta, njegove intervjue, tweetove i postove na instagramu gotovo jednako kao i njegov rad.

Vrh mu je opet, kao i za prošlu sezonu, tek za malo izmaknuo, samo zbog toga što je serija ispred Leftoversa nešto što nitko nije mogao zamisliti da će gledati na televiziji.

Jer Lindelof i Perrota su treću sezonu Leftoversa uspjeli napraviti boljom i od fantastične druge, premjestivši je u beskonačno široka prostranstva Australije, fokusirajući se s druge strane na mikrokozmose samo nekoliko centralnih likova. Zaključili su priču o gubitku i pronalaženju smisla u besmislenom životu emocionalno nas rasturivši svakom epizodom. Ostavili su nas s porukom o sreći u životu u kojem nema plana, sudbonosnih događaja, proroka i znakova. Dali su nam odgovore na sva pitanja i ostavili nam da ih sami interpretiramo. Opetovano su nam pokazali da život možda je smeće, ali to ne znači da je nesretan. Nije bilo dirljivije i emocionalno angažiranije depresivne serije koja nas je u isto vrijeme i znala nasmijati do suza. Osim možda ove sljedeće na listi. (Marko Đurđević)

Prije nešto više od godinu dana, jedan je novinar upitao Nathana Filliona da li je ta jedna sezona Fireflyja, tih pišljivih četrnaest epizoda serije, bilo dovoljno. Nakon nekoliko sekundi pauze Fillion je odgovorio: “It was everything. How can everything not be enough?”

I bilo je “sve”. Baš kao što je i nova sezona Twin Peaksa bila “sve”.

Malo tko je očekivao ono čemu smo svjedočili prošloga ljeta na televizijskim ekranima. I sami smo bili rezervirani prije početka – tim više što Showtime nije davao nikakve tradicionalne informacije, materijale, smislene trailere. Sve je išlo na kapaljku. I to je bilo sjajno.

Svakog ponedjeljka onih vrućih ljetnih dana vodili smo zanimljive rasprave, a ona o kojoj se pričalo i prije i poslije i za vrijeme emitiranja bila je tehničke prirode. Twin Peaks je krajem godine završio na nekoliko godišnjih lista najboljih filmova. I to je u redu. No, s druge strane – Twin Peaks je nedvojbeno, potpuno i konačno – televizijska serija. Što god David Lynch o tome rekao.

Pitanje pripadnosti Twin Peaksa otvorilo je zanimljivije pitanje o potpunoj arbitrarnosti linije filma i televizije.

O novom Peaksu napisani su brojni članci, teorije, konačna i manje konačna značenja i “rješenja”; milijuni postova, threadova, komentara, memeova, podcasta… Pop-kulturalni prostor preuzelo je čudovište Davida Lyncha koji pak nije ništa objasnio i objasnio apsolutno sve. Priča je bila konvencionalna, izlaganje radnje netradicionalno. Onaj crni humor kojeg pamtimo bio je utkan u sve pore; toliko nepogrešivo poznat, poput nekog starog prijatelja kojeg nismo vidjeli 25 godina. Osamnaest epizoda prštalo je maštom, spektaklom, nostalgijom i ljubavlju. Sve je bilo izloženo gledatelju na pladnju. Frost i Lynch pred nama su ogolili svoje duše. Samo smo to sve trebali prigrliti.

Nevjerojatna sezona televizije koju se neće lako zaboraviti, a ni nadmašiti tako skoro. (Dario Španović)