Recenzija: Twin Peaks: Povratak — One žvake koje ste voljeli vraćaju se u modu – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: Twin Peaks: Povratak — One žvake koje ste voljeli vraćaju se u modu

Recenzija: Twin Peaks: Povratak — One žvake koje ste voljeli vraćaju se u modu

Mnogo je već riječi napisano o povratku Twin Peaksa, riječi i članaka kojima je pokriven apsolutno kompletan spektar reakcija i mišljenja, od gorkih okusa i nekih fiktivnih neispunjenih obećanja o nostalgičnosti do ushićenih veličanja. Tako da postaje sve teže nešto novo reći o seriji, kamoli nekom promijeniti mišljenje.

Svejedno.

Twin Peaks je neusporedivo remek-djelo. Neopisivo je koliko ga volim, zabrinjavajuće koliko o svakoj epizodi razmišljam, koliko me usrećuje samim time što postoji i koliko se veselim svakom ponedjeljku zadnja dva mjeseca.

Ali nije ni za svakoga, niti mislim da su oni među vama kojima je ovo loše, glupavo, razočaravajuće i besmisleno u krivu što tako misle. Žao mi je ako u ovom čudu ne uživate ili ste prestali gledati. Ako niste, opet ne znam što bih vam mogao reći. Samo nemojte, molim vas, u bilo kojem slučaju misliti da je ovo neko pretenciozno art izdrkavanje, jer to nikada nije bilo nešto što David Lynch radi. A ova serija čini mi se u isto vrijeme kulminacijom i retrospektivom svog njegovog dosadašnjeg rada.

Originalna serija (čija ovo nije treća sezona, već zasebni entitet) prva je serija koju se sjećam da sam gledao. Šćućurenom u fotelji, sedmogodišnjem klincu jedino je urezano u pamćenje ostao crvendać iz naslovne špice, transcendentna muzika i osjećaji straha i beskrajne začuđenosti. Ili, kako bi mi rekla majka: “da ti nisam dala da gledaš te gluposti, možda bi ispao normalan”. Jebiga.

Osjećaji i jesu Lynchev jezik, ono čime on ne samo da govori, ne samo da ih projicira s platna ili ekrana, već ih jebeno pretvara u stvarne objekte koje vam ubuši u mozak. Nemam boljeg opisa za ono što (barem meni) radi.

I svaki put kad vidim tu njegovu, zapravo, nježnu i jednostavnu pojavu, zdepastog čovjeka čudne frizure koji voli pušiti, piti kavu i gledati u daljinu, iz njega, kao i iz njegovog rada izvire neka skoro djetinjasto krasna ljubav prema čovječanstvu, zamućena na njegovom licu i u idejama koje mu se kao poluraspadnuti insekti motaju po glavi tugom spoznaje da neka trulež i pokvarenost postoje u svijetu.

Siguran sam da i ništa što radi nije pretenciozno samo da bi bilo pretenciozno. Potpuno suprotno, recimo za banalnu usporedbu, od Legiona, gdje je sve umjetno konstruirano da bude kul i čudnovasto i visoko konceptualizirano. Davida Lyncha boli kurac za sve to, sve što dobijete je njegovo sirovo isčupano srce i duša u pokretnim slikama sa zvukom.

Ispričavam se, malo sam zabrazdio. Ne slažem se i kad netko kaže da su njegovi filmovi neshvatljivi – zapravo su prilično jednostavni – samo što ponekad ne koriste tradicionalno linearnu naraciju i ponekad ih se možda ne može matematički precizno zapisati, ali svi potpuno imaju smisla i nisu ni nabacane ideje, već i strukturno, u svim detaljima pomno realizirani. S druge strane, dokazao je i da zna odlično, nimalo manje vrijedno ni upečatljivo, napraviti i film jednostavno tradicionalne strukture, priče i mehanike, i to s desetljećima razmaka: The Elephant Man i Straight Story.

Zašto je to sve bitno za Twin Peaks? Mislim da postoje tri skupine gledatelja ili potencijalnih gledatelja: oni koji prate i vole Lynchev opus, oni koji ga poznaju samo po prvoj seriji i oni koji ne znaju što očekivati, a htjeli bi pogledati. Oni pak koji Lynchev rad ne vole, nadam se nisu ni probali gledati novi Twin Peaks jer u tom slučaju su cinični hate-watcheri koji frkću nosom i njima se nema smisla obraćati.

Tko voli Lynchev rad, sigurno uživa i u seriji i u sljedećim paragrafima i komentarima nadam se da ćemo dijeliti oduševljenje samom serijom. Tko ga ne poznaje, nadam se da ću im moći približiti što očekivati.

Najteža su skupina oni koji su davno gledali originalni Twin Peaks i ostao im je u dobrom sjećanju. Ovdje je najveći prostor za moguća razočarenja Povratkom, jer u jednu ruku ovo je potpuno drugačije i kad se još tome dodaju ružičaste naočale nostalgije prema sjećanju na stare epizode, rezultirajući doživljaj može biti negativan.

Ako niste imali nikakav doticaj s Lynchevim radom do sad, preporučam da prvo pogledate Eraserhead, njegov sjajni prvi dugometražni film. U kratkih 90 minuta priče koja je u osnovi o strahu od očinstva odmah ćete vidjeti sve definirajuće karakteristike njegovog stila, od dizajna efekata, zvuka, atmosfere, humora, tema i motiva koji će se ponavljati kroz čitav njegov opus. Svidi li vam se to, nastavite s Mulholland Driveom, filmom kojeg smatram najboljim ikad snimljenim. Bez pretjerivanja. Film ima sve: ljubav, ljubomoru, osvetu, krivnju i neostvarene snove pred kulisama holivudske surovosti. I ako vam je i taj film bio dobar, tada krenite redom s Twin Peaksom (prva sezona, druga sezona i Fire Walk With Me).

Ili od početka kronološki ispratite Lynchevu filmografiju.

Ili samo krenite s gledanjem novog Twin Peaksa. Jako me zanimaju i takvi dojmovi.

Jer Povratak je nešto potpuno drukčije od originala, koji je bio sličan tadašnjim večernjim sapunicama, dok nova serija… to nije. I ne zaboravimo, Twin Peaks je tada imao nekih užasno loših ili samo dosadnih zapleta – navest ću samo primjer nekih likova koji su u raznim epizodama umislili si da su generali u građanskom ratu, srednjoškolke a ne žene u četrdesetima, jedan lik je naoko poginuo da bi se kasnije vratio prerušen u japanskog poduzetnika, dok je drugi stvarno poginuo da bi se vratio kao kvaka na vratima. Da, kao kvaka. No, dok je funkcionirao, funkcionirao je sjajno – i dok nam je dao najmoralnijeg pozitivca među junacima serija i dok je prikazivao naličje američke idile – nekad nadrealnim, nekad surovo stvarnim slikama.

To što je novi Twin Peaks drukčiji, ne znači da nije povezan sa starom serijom, kako nam i sama serija pokaže u svakoj špici, dok se kroz maglu iscrtava obris slike Laure Palmer, da bi nas nakon toga bacio u trans nezamjenjivom temom i gurnuo niz vodopad emocija i portala prema drugim svjetovima.

Zaplet serije zapravo je vrlo jednostavan, samo je struktura… neobična. I dok sam tipkao riječ neobična, smiješak mi se stvorio na licu. Potpuno je suluda struktura! Fantastično i unikatno suluda. Postoje scene koje kao da su pale niotkuda, kadrovi koji bi u normalnim serijama trajali predugo (ponekad frustrirajuće predugo) ili prekratko, pušteni su u natrag (i ovdje ne govorim o kadrovima u drugim dimenzijama) ili se ponavljaju, izvedbe glumaca su ponekad nepriordno ekspresivne; ali sve to savršeno funkcionira. Ponekad je smiješno, ponekad je zastrašujuće, katkad samo dirljivo, pršti nostalgijom, melankolijom, humorom i prije svega humanošću i sve skupa apsolutno je savršeno. I potpuno svjesno i namjerno takvo, u detalj isplanirano, ali nikad iz neke umjetne pretencioznosti. Točno je takvo kakvo treba biti i ako pustite seriju da vas uhvati, ako se baždarite na njenu frekvenciju… prekrasno je.

Lynch je seriju nazvao 18-satnim filmom, i dok ne volim općenito takve izjave, ovo ću mu pustiti, i makar je to možda točno u vezi zapleta – koji će se zaokružiti i razriješiti tek na samom kraju, pojedine epizode imaju svoju cjelovitost. Gotovo svaka je različite, sebi svojstvene strukture i toka. I svaka je ispunjena genijalnim prizorima.

Muzički intermezzi u obliku pjesama koje bendovi izvode na pozornici Roadhousea u Twin Peaksu i najčešće služe kao kode epizodama – savršeni su – i ne vjerujem da je u devet dosadašnjih epizoda bilo dvoje od meni trenutno najdražih izvođača (Nine Inch Nails i Sharon van Etten) plus neki koji bi se na istoj listi mogli naći (Chromatics).

Melankolično je dirljiv oproštaj s gospođom s Kladom, Lynchevom dugogodišnjom suradnicom Catherine Coulson koja je preminula prije završetka serije, ali ne i prije nego se oprostila od svog najpoznatijeg lika.

Jednako je tužno vidjeti i Miguela Ferrera, koji je i u originalnoj seriji bio sjajan u ulozi Alberta, pacifista oštrog jezika i nenadmašnih forenzičkih vještina, a ovdje ga većinom vidimo u interakciji s Lynchevim Gordonom Coleom, s kojim ima odličnu, odličnu kemiju – kao i s jednako podrugljivom mrtvozornicom koju igra Jane Adams. I ne zaboravimo, izrekao je jedan od najboljih one-linera ikad, izlazeći iz auta usred brutalnog pljuska: “fuck you Gene Kelly, you motherfucker”.

Gordon pršti metatekstualnim referencama – reakcijom na sliku figure iz staklene kutije koja je rasčetvorila dvoje ljudi sa “WHAT THE HELL IS THIS” ili viknuvši Albertu nešto kasnije “I DON’T UNDERSTAND ANY OF THIS”, pa i pomalo samodopadno kada kaže transrodnoj šefici osoblja FBI-a Denise (David Duchovny) “way back when you first became Denise, I told everyone that laughed at you to fix their hearts or die”. Samodopadnost mu se može oprostiti kada je rezultat jedna takva fantastična rečenica poput “fix your hearts or die”.

Duchovny se u ulogu Denise vratio, čini se, samo iz nekog fanservicea, nostalgičnog fan servicea kojim Twin Peaks zapravo obiluje.

Kako je samo odlično bilo, prvo, vidjeti Bobbyja Briggsa koji je sada policajac, a zatim njegovu reakciju na sliku Laure Palmer dok je njena muzička tema odjeknula u pozadini. I koliko je odlično da se vizija njegovog oca (iz jedne od najboljih scena originalne serije) ostvarila, na što nas je i u devetoj epizodi podsjetila njegova majka.

Zatim i njegov srednješkolski prijatelj Mike, sada lokalni biznismen koji izgrdi klinca jer je došao drogiran i nepripremljen na razgovor za posao.

Klinca koji je muž Shellyjinoj kćeri (Amanda Seyfried!) s kojom se netom kasnije našmrka i odveze u autu, a uslijedi nenadjebiv prizor apsolutne nirvane u vidu dugog krupnog plana na licu Amande Seyfried dok se voze i slušaju radio – da je čitava serija samo taj kadar, bila bi savršena.

Dirljivo je uvijek vidjeti i besmrtnog Harryja Deana Stantona, a pogotovo u sceni gdje bešutnom mirnoćom tješi majku klinca kojeg je pogazio nadrogirani Richard Horne. Tko je Richard Horne? Osim što je čudovište. Čiji je on sin? Ne znamo još.

Zato znamo tko je sin Lucy i Andya – Wally Brando. Scena s Wallyjem Brandom, sama pojava Michaela Cere i njegova mimika, nešto su najsmješnije ikad emitirano na televiziji.

Njegov je bio najbolji od nebrojeno mnogo camea do sad; camea i sporednih uloga u kojima su sve redom poznata lica – već spomenuti Duchovny, Ethan Supplee, Jennifer Jason Leigh, Tim Roth, Jane Levy, Jeremy Davies – Jeremy Davies kao zelenaš kojem Naomi Watts odbrusi jednostavno iskrenim monologom da je zbog njih svijet tako tamno mjesto – fantastično.

Koliko je smiješan bio paranoično napušeni Jerry Horne izgubljen u šumi, kome vlastito stopalo kaže da nije njegovo.

I u istoj toj šumi, dr. Jacoby koji farba lopate u zlatnu boju i prodaje ih slušateljima njegovog podcasta “za lopatanje govana u vašem životu”.

Najnevjerojatniji od svih ipak je David Nevins, predsjednik Showtimea, koji je vjerojatno nakon što je vidio sve ovo, a Lynch ga tražio dodatni budžet i dodatne epizode jer ne stigne ispričati sve što želi u njih samo devet, rekao – može. Hvala mu na tome!

A tu je i Dougie. I prije toga, Kyle MacLachlan, odličan u četiri različite uloge, a najmanje u onoj u kojoj ga svi isčekuju vidjeti, ulozi koja mu je i donijela televizijsku slavu. Možda se do kraja serije pojavi, a možda i ne. U bilo kojem slučaju, zaslužio je svoj izdvojeni billing u odjavnoj špici, zaslužio je i Emmyja kojeg neće dobiti.

Dougie. Možda ne bih toliko cijenio komičnost i apsurdnost situacije s Dougijem da barem jednom tjedno ne čujem Daria kako ga Dougie frustrira i koliko je lud od puževog tempa kojim se njegova priča razvija – s čim se ne slažem, jer ne razvija se njegova priča sporo koliko on želi vidjeti normalnog Dalea Coopera. Meni je to užasno zabavno.

Mogao bih beskonačno nabrajati odlične scene, reference i detalje iz serije, no članak bi se raspao tada puno više nego što je do sad, pa ćemo preći na one bitne stvari.

Ponovno, David Nevins. Čovjek koji upravlja televizijskom mrežom, pogledao je treću epizodu i rekao: ovo ćemo emitirati. Nakon toga, vidio je i osmu epizodu i ponovno rekao: da, ovo ćemo emitirati. Beskonačno mu hvala na tome.

Prvih desetak minuta treće epizode bilo je savršeno nadrealno putovanje kakvog nigdje na televiziji niste mogli vidjeti, manifestacija Cooperovog povratka iz Crne kolibe u stvarni svijet. Nisam mogao ni sanjati da se nakon nečeg takvog može dogoditi epizoda 8.

Kriste Isuse.

Opet, zapletom vrlo jednostavno ispričan postanak BOB-a, temom usklađen s ostatkom, u potpuno logičnom i smislenom trenutku za samu priču, ali kako ispričan! Srednji dio epizode sličan je, i odaje počast, trećem dijelu 2001: Odiseje u svemiru, ali u isto vrijeme je nefiltrirana manifestacija Lyncheve podsvijesti, vrhunac audiovizualne ekspresije na televiziji.

Nakon osme epizode vidjeh komentar “ovo je bila epizoda o kojoj će televizijski producenti za 25 godina pričati da im je bila inspiracija”. Djelomično vjerujem da je to točno.

Svi znamo da je televizija danas potpuno drugačija nego što je bila prije 25 godina. Opet, djelomično i nije. Čini mi se da je sada u nekom prijelaznom periodu gdje ne zna točno što želi biti. S jedne strane imate klasične mreže koje, gotovo jednako kao i prije 25 godina, emitiraju dvadesetak 30- ili 60-minutnih epizoda u sezoni serije, ispresjecanih reklamama, najčešće baveći se nekom formom doktora, odvjetnika ili detektiva. S druge strane su “prestižne” drame i komedije na kabelskim i streaming platformama, koje su se daleko odmakle od Sopranosima postavljenih struktura. A tu su i uratci iz kućne radinosti, s puno volje i talenta, jednom digitalnom kamerom ili telefonom i YouTube računom. Da ne spominjemo i čitav svijet neskriptiranih serija i sve ono što je između ovih kategorija. Danas je svaka serija unikatna kao što je prije dvadeset, pa čak i prije deset godina bila jedna do pet po sezoni. I taj će “peak TV bubble” puknuti.

Prije dvadeset i pet godina Twin Peaks su gledali deseci milijuna ljudi – čak i kod nas, začudi me stalno kad mi netko za koga ne bih očekivao spomene kao je gledao Twin Peaks – a još ga neki nazivaju “kultnom” serijom.

Današnji Twin Peaks gleda šačica ljudi, jedva veća od one šačice koja je gledala Rectify. I nesumnjivo je među njima i neki budući filmaš koji će se oduševiti. Nesumnjivo je da je napravila još jedan pomak u televizijskoj formi, da će Mark Frost i David Lynch biti zapisani još dublje u televizijskoj povijesti. No, hoće li pokrenuti novu revoluciju? Vjerojatno ne.
Hoće li uopće biti novih televizijskih revolucija?

I koliko sam god sretan među tom šačicom ljudi, tužan sam što će uskoro završiti. Tužan sam i zato što mi se čini da je David Lynch u ovo ugradio čitavog sebe, čitavu svoju filmsku povijest, pozvao sve svoje prijatelje da sudjeluju i stvorio svoj magnum opus kojim će zaokružiti tu karijeru. Nadam se da sam u krivu i da će raditi još dugo.

Što god budućnost donijela, Twin Peaks je magično iskustvo i nadam se da ćete tu magiju i vi osjetiti.

5 10 1
5

Žanr: nadnaravna drama

Autor: Mark Frost & David Lynch

Mreža: Showtime

Glume: Kyle MacLachlan, Sheryl Lee

Datum premijere: 21. svibnja 2017

Datum premijere (HR): 21. svibnja 2017

Twin Peaks se emitira na HBO 1 ponedjeljkom u 22 sata. Devet epizoda dostupno je na HBO GO. Za recenziju su pogledane sve dostupne epizode.

30 komentara
  • Nine Inch Nails ti je najbolji bend?? Juuj… Meni jako dugo… prije škole bih u crnini broodala uz Pretty Hate Machine :D
    Odlična recenzija, posebno super je što si istaknuo humanost. Ja nisam gledala Twin Peaks kao mala, kad je to išlo!? Slična smo generacija. Gledala sam prvi put prije par godina i ostalo mi je dosta, i same serije i recenzija i mimova i lego twin peaksa :D, Lynchevo sam sve gledala i imala sam fazu zasićenja, ali ovo što radi sa serijom u this day and age zaslužuje utmost respect. Televizija JE prijelaznom periodu gdje ne zna točno što želi biti i ne samo to, nego je storytelling zbunjen oblicima i nijansama oblika u koje može biti stavljen, budućnost je vjerojatno youtube ili nešto što će se roditi iz youtubea, ali da je Lynch (opet) uzdrmao svijet serija, sigurno je i sigurno će nadahnuti još kvalitetnih serija u budućnosti.
    JEDINO s čim se ne slažem je rasplet zlatnih lopata – uživala sam u dugoj sceni farbanja zlatnih lopata, otkrivanje njihove svrhe je malo frustrirano… ali dobro.

    • Čudno mi je da nismo nikad o NIN-u pričali – meni nije tak dugo, negdje sredinom faksa sam otkrio Trenta (2004 – 2005, tu negdje) i otad sam fanboy. Downward Spiral i Fragile su meni vrh. I najčešće zapravo slušam neke bootlegove sa zadnje turneje prije pazue (prije Hesitation Marksa), to mi je prejebeno – tipa, Just Like You Imagined i Becoming u pratnji klavira, ajme.
      Ovaj zadnji EP me jedino malo razočarao, nekak je derivativan.

      Ne sjećam se točno kad je TP išao kod nas, ali rekao bih da ne dugo nakon amerike – 92, 93? Al velim, od tad se stvarno malo sjećam… naravno bar dvaput sam kasnije pogledao ponovo :)

      • E da… i znao sam da će se Trent i Mariqueen pojaviti u seriji, jer je bila objavljena neka cast lista s njima, a kad su počeli sa pjesmama na kraju epizoda sam znao i di će se pojaviti, samo sam se nadao da će biti u nekoj bitnoj epizodi, tipa finalu – i na kraju, em su dobili odličan intro (“The” Nine Inch Nails), em su bili u najboljoj epizodi (do sad).

        I nevezano za Twin Peaks, onaj Lynchev spot za Came Back Haunted je čista ljubav.

  • Odličan tekst!

    I ja isto strepim što će uskoro završiti ali s druge strane se veselim raspletu priče. Zbog toga su mi spori dijelovi, naročito priča oko Dougija, još draži.

  • Vidi se da je recenziju pisala osoba koja ne bi priznala da je išta što Lynch napravi loše. I da napravi barem jednu TP epizodu dosadnu da dosadnija ne može biti, pisac recenzije to ne bi priznao nego bi nešto izmislio samo da Lyncha obrani.

    Inače, pratio sam TP kad sam bio mali i ničega se nisam sjećao osim da mi je onda bilo fora gledati tu seriju. Prije dva mjeseca sam pogledao ponovo prve dvije sezone (da se podsjetim tih dana) i uopće mi nije bilo onoliko dobro kao prije 25 godina. Dapače, drugi dio druge sezone je užas živi. Ova, “treća”, sezona je tako tako. Pratim, ali tek toliko, nemam nikaj drugo… Možda i odustanem, tko zna.

    • Znao sam da će biti bar jedan ovakav komentar. Ali nije baš tak – Wild at Heart me nije bio baš nešto oduševio, kolko se sjećam, ali gledao sam ga samo jednom i to prije nekih desetak godina, morao bih ponoviti gradivo. I Inland Empire, to sam samo jednom gledao u kinu, bila je neka ponoćna projekcija i znam da sam na nekom dijelu malo zaspao – ali i to svakak moram revisitati. Pa i Blue Velvet mi je… dobar, ali ne i savršen. Makar i njega isto dugo nisam gledao.

      Za drugi dio druge sezone je općepoznato da je loš – tamo su i kvaka Josie i general Ben i Nadine u srednjoj (makar meni je Nadine od početka užasna), sve to s Wyndamom Earlom je tak tak – ali tad se Lynch povukao (nakon što su otkrili Laurinog ubojicu) jer je išao raditi Wild at Heart.

      I ne znam… ak ti se ne sviđa, čemu pratiti – pa bar ima sto drugih serija koje valjaju

  • Nisu se obistinile one najave da će nove epizode biti grozne, no iako su neke epizode bile fascinantne neke su bile ipak prilično isprazne, i to sveukupno se meni ne može mjeriti s onim najboljim što tzv. peak TV nudi.
    Naravno, vizualno je to sve ispred ostatka televizije, ali scenaristički mislim da ne. I smiješno je čitati neke napise tipa “Lynch je spasio televiziju” ili “Lynch je posramio ostatak televizije”. Mislim da to u većini govore ljudi koji ne gledaju previše televizije, ili koji ne gledaju televiziju uopće, i koji na televiziju obraćaju pozornost samo kad su filmaši poput Lyncha u pitanju.

  • Pogledala sam treću sezonu samu po sebi, bez prethodnog podsjećanja na stare sezone, tako da se manje-više nisam ničeg sjećala.

    Meni je ta serija doslovce kao acid trip, i to ne mislim kao hiperbolu nego kao doslovni opis. Gledaš likove koji se ponašaju prirodno a opet sve izgleda tako neprirodno i čudno. Stvarnost a opet nije. Svojevrsna televizijska psihoza. Lako ti je pomisliti da ti netko kroz taj ekran pokušava usaditi subliminalne poruke.

    I samo zbog toga je već unikatna i svježa, i po meni je vrijedi pogledati.

    S druge strane, neki dijelovi se vuku i dosadni su. Neki dijelovi su naporni i bez veze. Ali radije bih to nego nepodnošljivu poplavu dosade koju u meni izaziva gledanje običnih procedurala i sličnog smeća.

    Ono čega sam se bojala je da će radnja biti hrpa nabacanih čudarija bez pozadinskog smisla i kohezije. To ipak nije bilo. Međutim, frustriralo me što ništa ne razumijem. Mislim, ja se nisam sjećala ni Boba, tako da sam tek googlanjem donekle shvatila smisao one zadnje, doslovce mindblowing epizode.

    Ljude frustrira ono što ne razumiju, pa mi je vrlo vjerojatno da ovaj Twin Peaks neće biti voljen od strane mnogih. Meni je draže kada je nešto sasvim svježe i izlazi iz svih kalupa, nego da ga mogu potpuno razumjeti. Zadnja epizoda je antiteza svim američkim blockbusterima koji se potrude dodatno pojasniti svoju radnju tako da i najbedastiji razumije.

    Nije ova sezona savršena kako to autor recenzije opisuje. Nimalo. Meni je u nekim aspektima bila grozna. A svejedno sam polu-oduševljena. :) I svejedno ću pogledati prvu i drugu sezonu, pa onda Fire Walk with Me, i opet treću sezonu da probam odgonetnuti najveću zagonetku u televizijskom svijetu.

    Ali nakon novog GoT. :D

    • “Meni je ta serija doslovce kao acid trip, i to ne mislim kao hiperbolu nego kao doslovni opis.”

      Jep.

      Al i baš ta osma epizoda, meni se ne čini nerazumljivom – nego baš dosta straightforward – u tome kako je Bob nastao, barem – a ostalo, i kompletan zaplet sve jasniji postaje i isto je dost jednostavan (sort of) – pola toga su makinacije zlog Coopera.

      A koji su to grozni dijelovi bili?

      • Bilo mi je nerazumljivo jer se uopće nisam sjećala tko je Bob. Ali… u nekom smislu i jest bila straightforward (osma epizoda), ako staviš na stranu “čudan” ambijent.

        A grozni dijelovi, sad se ne sjećam svega na pamet ali neke scene su bile predugo otegnute. U nekim scenama je bio naporan zvuk i morala sam ga stišati. U nekim dijelovima sam igrala solitaire sa strane jer su mi bili dosadni.

        Generalno je dosta… neizbrušeno djelo, ali djelomično mi se zato i sviđa.

  • Koliko god volio i pratio Lyncha, uopće ne dijelim oduševljenje novim Twin Peaksom. Lynch je i umjetnik i storyteller i majstor, ali i manipulator koji se zanese pa nadrobi svakakve besmislice znajući da će njegovi fanovi u svakom sranju koje mu padne na pamet tražiti nekakvo dublje značenje i poveznice sa svim i svačim. Ponekad stvarno zatreba ona gold shit-digging shovel da se iz kojekakvih ludorija iskopa ono stvarno vrijedno u novom Twin Peaksu. Kad sam pročitao kako fanovi objašnjavaju ono petominutno metenje poda ili beskonačno bojanje lopata, najblaži “komentar” bi trebao biti jedan dobar facepalm. I kako onda ozbiljno polemizirati s nekim tko , kao u ovoj recenziji na Serijali, napiše da Lynchov film “smatra najboljim ikad snimljenim” , o Ferrerovom “jednom od najboljih one-linera ikad” ili potpunu besmislicu da je pojava M. Cere “nešto najsmješnije ikad emitirano na televiziji”? Uz svu tu “fantastičnost” , “magičnost”, “čaroliju” i “savršenstvo” meni je novi Twin Peaks razočarenje.

    • To uopće nije istina. Zapravo, na to se nisam osvrnuo u tekstu, jer… već je ovak i onak predug, ali baš je odlično što je serija toliki srednji prst čitavom internet fenomenu “objašnjavanja” i “seciranja” serija i filmova i “pronalaženja smisla”. Zašto bi bilo ikakvo objašnjenje za metenje poda? Tip mete pod u bircu. Jacoby boja lopate. To je to. Ako nešto nema neku “duboku” poantu ne znači da je besmisleno.

      Bila je hiperbola da je Wally Brando nešto najsmješnije ikad emitirano – makar i za to nisam mislio da treba objašnjavati – ali meni je stvarno urnebesno smiješno, ali iza Mulholland Drivea stojim uvijek i u potpunosti.

      • E, to petominutno metenje je jedna od onih odugovlačenih scena koje po meni ne doprinose puno. Koja je svrha takve scene? Produljivanje osjećaja iščekivanja nastavka radnje, gradnja napetosti oko ničega. To ti je meni kao oni vicevi gdje ti netko ispriča cijelu priču, a punchline uopće nema veze s njom. Dakle, gubljenje vremena za gledatelja, troll tipa gdje ti na kraju kaže “pranked” a ti ga gledaš i kolutaš očima.

        Ponekad je dobro u priči zastati, osjetiti trenutak i sve što možemo opaziti u njemu, odahnuti od slijeda događanja. Ali ne dulje od one granice nakon koje to postaje artističko izdrkavanje. Andy Warhol je snimao čovjeka 8 sati kako spava, pa to svejedno nitko pametan ne ide gledati. Isto kao što se većini ljudi ne bi dalo čitati cjelokupni opus Marcela Prousta. Kod Warhola barem imaš predvidljiva očekivanja, znaš da lik spava i ništa drugo se neće dogoditi. Kod ovog metenja iščekuješ. Taj nasilno produljeni osjećaj iščekivanja bi mogao dati vrlo zanimljiv dojam cijeloj sceni, samo kada ne bi prelazio granicu nakon koje postaje frustrirajuće i besmisleno.

        Eto zbog takvih stvari kažem da je Twin Peaks neizbrušen i u nekim aspektima naporan i dosadan. Lynch se ne libi mučiti gledatelja glupostima, samo zato što može. Ali da je vrijedno gledanja unatoč tome, pa možda i zbog toga, po meni jest. Jer gdje ćeš drugdje vidjeti takve pizdarije? :D

        Ali neću sad od njih raditi neku umjetnost. Što ne valja, ne valja. Isto kao što mi je Oldfieldov Amarok skoro neslušljiv u kaotičnim dijelovima, a Hergest Ridge skoro kompletno naporan za slušanje, svejedno ih i dalje smatram vrlo originalnim djelima… Smijemo biti iskreni oko toga i slojeviti u kritici.

        • Ja Marku svaki ponedjeljak prigovaram zbog Dougieja i on mi ga pravda kao da je to nešto što Marko mora raditi. Ali savršeno je i s tim jebenim Dougijem.

          Tako da razumijem kritiku i ako ti ne valja to što ti ne valja – ne valja ti to. Sasvim u redu.

          • Baš tako. Moj je glavni dojam jako pozitivan, ali neki aspekti su mi loši, i jebiga. Svejedno mi je sve skupa nešto posebno što ne treba propustiti.

            Doduše meni je Dougie bio poprilično zabavan. :D Eto kako su dojmovi različiti.

        • Ne muči gledatelja “zato što može” nego zato što hoće. I ne bih to nazvao mučenjem, za početak, a ni pizdarijama. Bilo bi glupo kad bi sve bilo konstantno ugodno. I ta scena totalno ima smisla. Baš zbog tog isčekivanja s jedne strane (i jer nas je do tad naviknuo da kad bude Roadhouse, da je pjesma i kraj) i s druge strane što u pozadini konobar nonšalantno priča na telefonu o prodavanju maloljetnih kurvi.

          O osjećanju je i subverziji osjećaja.

          I neki ljudi vole čitati Prousta.

      • Pa upravo je Lynch sa svojim vratolomijama jako zaslužan za pomamu seciranja i traženja smisla u serijama i filmovima. On je čak to i poticao svojim hintovima kojima je više zajebavao fanove nego što im je pomagao da dođu do “rješenja” koji su očajnički tražili. Marcel Duchamp je kao umjetničko djelo izložio obični pisoar i dok se ljudi i danas iščuđavaju i zgražaju, likovni kritičari su taj pisoar izabrali za najutjecajnije umjetničko djelo XX stoljeća. Mogu se kladiti da je Lynch veliki pobornik dadaizma. To što volim Lyncha ne znači da mu opravdavam svaku pizdariju koju napravi. Petominutne scene “ničega” su jednostavno bezvezne , nepotrebne i pretenciozne. A čini mi se da su mnogi fanovi otprilike na razini Homera Simpsona i njegovog komentara na Twin Peaks : “Brilliant. I have absolutely no idea what’s going on.”

        • Ako ćemo pričati o filmskim mindfuckovima, tu je prvi Rashomon sa svojom pričom iz više kuteva, u kojoj svaki kut dodaje neki detalj koji se ne uklapa u ostale priče. Pa si ti probaj sastaviti neko suvislo detektivsko rješenje i naći istinu iza svega toga. Nemoguće je, namjerno. To me razočaralo kod Rashomona, a opet, zanimljivo je.

          Slažem se da možeš voljeti Lyncha i svejedno mu ne opravdavati pizdarije. :) Mislim da sam zapravo to i rekla.

          Što se tiče tih raznih kvaziumjetničkih ludorija, mislim da postoje aspekti umjetnosti koji se mogu isprobati jednom, i nakon toga su beznačajni sami po sebi, izvan svog konteksta. Meni je takva umjetnost bezvrijedna, ako u njoj nema neke intrinzične vrijednosti i značenja. Takav je dadaizam, reakcija na smisao od prije, takav je Proust. Od Prousta pa na dalje postalo je jasno da je besmisleno napisati svaku misao i opažanje koje se pojavi. Bude dozlaboga dosadno a ne prenosi nikakvo dublje značenje ni vrijednost. Nakon što je Proust to jednom napravio, nema potrebe više isprobavati taj pristup. Iako, možda se postmodernisti ne bi složili, ali upravo zato mi se gade. :)

          >Petominutne scene “ničega” su jednostavno bezvezne , nepotrebne i pretenciozne.

          U potpunosti se slažem.

          >“Brilliant. I have absolutely no idea what’s going on.”

          Faza u kojoj su epizode Simpsona bile stvarane po ovoj ideji bila je najgora, negledljiva faza.

          Mislim da Lynch te pretenciozne stvari ugura tek toliko da je ostatak priče gledljiv. Malo začina, da bude otkačeno.

          • Ali… poanta Rashomona je u tome da nema rješenja.
            I meni je besmisleno tražiti neko “dublje značenje” u svemu.
            Intrinzičnu vrijednost si nađeš sam(a), a ako ti je dosadno, ima drugih stvari koje neće biti.

  • Odlična recenzija i mogu da kazem da sam odusevljen komentarima i komentatorima, jer su ljudi kuturni i barataju znanjem i činjenicama što je retko da se vidi negde nowadays..

  • Ja samo iskreno žalim one koji su plaćali HBO paket da bi mogli gledati ovu seriju kao i GOT. Bolje je sačekat da dođu na neku javnu tv . Nego bacat novce za preizvikane serije. I gledanje “na onaj naćin” . Je manji greh od plaćanja za ove serije.

  • Nisam neki veliki obožavalac Linčovog rada iako volim pogledati ponovo neka njegova ostvarenja. Za mene jeste njegovo najbolje ostvarenje Mulholland Drive (od filmova) i naravno Twin peaks. Volim njegov stil, volim i to što se pojavljuje u ulozi Gordona, nije mi dosadna nijedna scena bar kada se gleda prvi put (prve dve sezone sam reprizirala dva puta pred početak ovog Povratka). Naravno, bio je to jedan doživljaj iz ugla deteta, drugi doživljaj iz sadašnje perspektive i treći doživljaj fokusirajući se treći put na neke detalje. Da, Linč nudi uvek neki novi doživljaj sa njegovim uvrnutim izvrnutim smislom za romantiku, humor, horor. Mislim da je u pitanju i stvar navike koju usađuje, plasira medij, kultura,.. za nove generacije (navikle da kadar ne traje druže od 8 sekundi) ili nestrpljive ličnosti, scene mogu izgledati bespotrebno dugo, otegnuto, naporno te im se pažnja brzo gubi. Meni jedino strada empatija kada gledam takve svene sa takvim nestrpljivim osobama, netolerantnim na nejasnoće i misterije. Slažem se s recenzijom skoro u potpunosti (jedino mi nešto nije prijao pojavljivanje NIN-a, nekako mi se nisu skroz uklopili). Novi serijal mi izuzetno prija…prija mi da vidim povratak svih (skoro svih) likova, da čujem ponovo kompozicije Angela Bedalamentija i osetim ponovo taj ambientalni šmek izmišljenog grada, nepoznatih dimenzija Crne kolibe. U početku sam i ja jedva čekala da se vrati stari Dejl Kuper ali sada nakon 12 pogledanih epizoda kao da mi više i nije stalo da li će se njegov povratak više ikad i desiti jer su se desili mnogi zapleti (čak i raspleti). Ne gledam puno serija tako da ne mogu biti objektivni procenjivač da li je Twin Peaks nešto originalnija, bolja, drugačija u odnosu na druge, nove, stare ali zasigurno mogu reći da jeste jedno od najinteresantijih televizijskih ostvarenja.

  • Pogledao finale. Sezona vrlo dobra, kraj… hmm. Nisam očekivao od Lyncha da razjasni svaku misteriju ili isprati svakog lika, ali sam očekivao definitivniji kraj. Posljednja epizoda je ostavila dojam finala sezone, a ne finala serije, što bi bilo OK da da je 4. sezona sigurna.

    Zaključak: sezona Lynch/10, finale premlako za autora ovog kalibra.

    • Bit će tekst uskoro, kad se smislim, jer finale je… ostavilo stvari za razmisljanje. Ali mislim da je dovoljno definitivno i bas lynchevsko. U svakom slucaju rekao bih da je to to sto se tice Twin Peaksa.

  • Imam 18 godina. I odgledao sam seriju celu(2 sezone stare i 3 novu). Stare epizode mi se svidjaju iako neki kazu da su za danasnje vreme prevazidjene. Kraj 2 sezone me je toliko potresao da sam odmah nastavio 3 sezonu od koje sam video da necu saznati nista do samog kraja. I na kraju kad sam mislio da sam sve shvatio dodje taj cudni kraj. Cooper sa Lorom (What year is it?). Mozda sam jos mlad da bih razumeo seriju ali da li neko moze da mi objasni kraj posto ga ne razumem bas. Sve u svemu prve 2 sezone mi se svidjaju 3 sezona mi se svidjaju pocetne i zadnje epizode. Ovim postom ne zelim da uvredim nikog nego samo iznosim svoje misljenje. Pozdrav

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861