Recenzija: Twin Peaks: Povratak — One žvake koje ste voljeli vraćaju se u modu

Mnogo je već riječi napisano o povratku Twin Peaksa, riječi i članaka kojima je pokriven apsolutno kompletan spektar reakcija i mišljenja, od gorkih okusa i nekih fiktivnih neispunjenih obećanja o nostalgičnosti do ushićenih veličanja. Tako da postaje sve teže nešto novo reći o seriji, kamoli nekom promijeniti mišljenje.

Svejedno.

Twin Peaks je neusporedivo remek-djelo. Neopisivo je koliko ga volim, zabrinjavajuće koliko o svakoj epizodi razmišljam, koliko me usrećuje samim time što postoji i koliko se veselim svakom ponedjeljku zadnja dva mjeseca.

Ali nije ni za svakoga, niti mislim da su oni među vama kojima je ovo loše, glupavo, razočaravajuće i besmisleno u krivu što tako misle. Žao mi je ako u ovom čudu ne uživate ili ste prestali gledati. Ako niste, opet ne znam što bih vam mogao reći. Samo nemojte, molim vas, u bilo kojem slučaju misliti da je ovo neko pretenciozno art izdrkavanje, jer to nikada nije bilo nešto što David Lynch radi. A ova serija čini mi se u isto vrijeme kulminacijom i retrospektivom svog njegovog dosadašnjeg rada.

Originalna serija (čija ovo nije treća sezona, već zasebni entitet) prva je serija koju se sjećam da sam gledao. Šćućurenom u fotelji, sedmogodišnjem klincu jedino je urezano u pamćenje ostao crvendać iz naslovne špice, transcendentna muzika i osjećaji straha i beskrajne začuđenosti. Ili, kako bi mi rekla majka: “da ti nisam dala da gledaš te gluposti, možda bi ispao normalan”. Jebiga.

Osjećaji i jesu Lynchev jezik, ono čime on ne samo da govori, ne samo da ih projicira s platna ili ekrana, već ih jebeno pretvara u stvarne objekte koje vam ubuši u mozak. Nemam boljeg opisa za ono što (barem meni) radi.

I svaki put kad vidim tu njegovu, zapravo, nježnu i jednostavnu pojavu, zdepastog čovjeka čudne frizure koji voli pušiti, piti kavu i gledati u daljinu, iz njega, kao i iz njegovog rada izvire neka skoro djetinjasto krasna ljubav prema čovječanstvu, zamućena na njegovom licu i u idejama koje mu se kao poluraspadnuti insekti motaju po glavi tugom spoznaje da neka trulež i pokvarenost postoje u svijetu.

Siguran sam da i ništa što radi nije pretenciozno samo da bi bilo pretenciozno. Potpuno suprotno, recimo za banalnu usporedbu, od Legiona, gdje je sve umjetno konstruirano da bude kul i čudnovasto i visoko konceptualizirano. Davida Lyncha boli kurac za sve to, sve što dobijete je njegovo sirovo isčupano srce i duša u pokretnim slikama sa zvukom.

Ispričavam se, malo sam zabrazdio. Ne slažem se i kad netko kaže da su njegovi filmovi neshvatljivi – zapravo su prilično jednostavni – samo što ponekad ne koriste tradicionalno linearnu naraciju i ponekad ih se možda ne može matematički precizno zapisati, ali svi potpuno imaju smisla i nisu ni nabacane ideje, već i strukturno, u svim detaljima pomno realizirani. S druge strane, dokazao je i da zna odlično, nimalo manje vrijedno ni upečatljivo, napraviti i film jednostavno tradicionalne strukture, priče i mehanike, i to s desetljećima razmaka: The Elephant Man i Straight Story.

Zašto je to sve bitno za Twin Peaks? Mislim da postoje tri skupine gledatelja ili potencijalnih gledatelja: oni koji prate i vole Lynchev opus, oni koji ga poznaju samo po prvoj seriji i oni koji ne znaju što očekivati, a htjeli bi pogledati. Oni pak koji Lynchev rad ne vole, nadam se nisu ni probali gledati novi Twin Peaks jer u tom slučaju su cinični hate-watcheri koji frkću nosom i njima se nema smisla obraćati.

Tko voli Lynchev rad, sigurno uživa i u seriji i u sljedećim paragrafima i komentarima nadam se da ćemo dijeliti oduševljenje samom serijom. Tko ga ne poznaje, nadam se da ću im moći približiti što očekivati.

Najteža su skupina oni koji su davno gledali originalni Twin Peaks i ostao im je u dobrom sjećanju. Ovdje je najveći prostor za moguća razočarenja Povratkom, jer u jednu ruku ovo je potpuno drugačije i kad se još tome dodaju ružičaste naočale nostalgije prema sjećanju na stare epizode, rezultirajući doživljaj može biti negativan.

Ako niste imali nikakav doticaj s Lynchevim radom do sad, preporučam da prvo pogledate Eraserhead, njegov sjajni prvi dugometražni film. U kratkih 90 minuta priče koja je u osnovi o strahu od očinstva odmah ćete vidjeti sve definirajuće karakteristike njegovog stila, od dizajna efekata, zvuka, atmosfere, humora, tema i motiva koji će se ponavljati kroz čitav njegov opus. Svidi li vam se to, nastavite s Mulholland Driveom, filmom kojeg smatram najboljim ikad snimljenim. Bez pretjerivanja. Film ima sve: ljubav, ljubomoru, osvetu, krivnju i neostvarene snove pred kulisama holivudske surovosti. I ako vam je i taj film bio dobar, tada krenite redom s Twin Peaksom (prva sezona, druga sezona i Fire Walk With Me).

Ili od početka kronološki ispratite Lynchevu filmografiju.

Ili samo krenite s gledanjem novog Twin Peaksa. Jako me zanimaju i takvi dojmovi.

Jer Povratak je nešto potpuno drukčije od originala, koji je bio sličan tadašnjim večernjim sapunicama, dok nova serija… to nije. I ne zaboravimo, Twin Peaks je tada imao nekih užasno loših ili samo dosadnih zapleta – navest ću samo primjer nekih likova koji su u raznim epizodama umislili si da su generali u građanskom ratu, srednjoškolke a ne žene u četrdesetima, jedan lik je naoko poginuo da bi se kasnije vratio prerušen u japanskog poduzetnika, dok je drugi stvarno poginuo da bi se vratio kao kvaka na vratima. Da, kao kvaka. No, dok je funkcionirao, funkcionirao je sjajno – i dok nam je dao najmoralnijeg pozitivca među junacima serija i dok je prikazivao naličje američke idile – nekad nadrealnim, nekad surovo stvarnim slikama.

To što je novi Twin Peaks drukčiji, ne znači da nije povezan sa starom serijom, kako nam i sama serija pokaže u svakoj špici, dok se kroz maglu iscrtava obris slike Laure Palmer, da bi nas nakon toga bacio u trans nezamjenjivom temom i gurnuo niz vodopad emocija i portala prema drugim svjetovima.

Zaplet serije zapravo je vrlo jednostavan, samo je struktura… neobična. I dok sam tipkao riječ neobična, smiješak mi se stvorio na licu. Potpuno je suluda struktura! Fantastično i unikatno suluda. Postoje scene koje kao da su pale niotkuda, kadrovi koji bi u normalnim serijama trajali predugo (ponekad frustrirajuće predugo) ili prekratko, pušteni su u natrag (i ovdje ne govorim o kadrovima u drugim dimenzijama) ili se ponavljaju, izvedbe glumaca su ponekad nepriordno ekspresivne; ali sve to savršeno funkcionira. Ponekad je smiješno, ponekad je zastrašujuće, katkad samo dirljivo, pršti nostalgijom, melankolijom, humorom i prije svega humanošću i sve skupa apsolutno je savršeno. I potpuno svjesno i namjerno takvo, u detalj isplanirano, ali nikad iz neke umjetne pretencioznosti. Točno je takvo kakvo treba biti i ako pustite seriju da vas uhvati, ako se baždarite na njenu frekvenciju… prekrasno je.

Lynch je seriju nazvao 18-satnim filmom, i dok ne volim općenito takve izjave, ovo ću mu pustiti, i makar je to možda točno u vezi zapleta – koji će se zaokružiti i razriješiti tek na samom kraju, pojedine epizode imaju svoju cjelovitost. Gotovo svaka je različite, sebi svojstvene strukture i toka. I svaka je ispunjena genijalnim prizorima.

Muzički intermezzi u obliku pjesama koje bendovi izvode na pozornici Roadhousea u Twin Peaksu i najčešće služe kao kode epizodama – savršeni su – i ne vjerujem da je u devet dosadašnjih epizoda bilo dvoje od meni trenutno najdražih izvođača (Nine Inch Nails i Sharon van Etten) plus neki koji bi se na istoj listi mogli naći (Chromatics).

Melankolično je dirljiv oproštaj s gospođom s Kladom, Lynchevom dugogodišnjom suradnicom Catherine Coulson koja je preminula prije završetka serije, ali ne i prije nego se oprostila od svog najpoznatijeg lika.

Jednako je tužno vidjeti i Miguela Ferrera, koji je i u originalnoj seriji bio sjajan u ulozi Alberta, pacifista oštrog jezika i nenadmašnih forenzičkih vještina, a ovdje ga većinom vidimo u interakciji s Lynchevim Gordonom Coleom, s kojim ima odličnu, odličnu kemiju – kao i s jednako podrugljivom mrtvozornicom koju igra Jane Adams. I ne zaboravimo, izrekao je jedan od najboljih one-linera ikad, izlazeći iz auta usred brutalnog pljuska: “fuck you Gene Kelly, you motherfucker”.

Gordon pršti metatekstualnim referencama – reakcijom na sliku figure iz staklene kutije koja je rasčetvorila dvoje ljudi sa “WHAT THE HELL IS THIS” ili viknuvši Albertu nešto kasnije “I DON’T UNDERSTAND ANY OF THIS”, pa i pomalo samodopadno kada kaže transrodnoj šefici osoblja FBI-a Denise (David Duchovny) “way back when you first became Denise, I told everyone that laughed at you to fix their hearts or die”. Samodopadnost mu se može oprostiti kada je rezultat jedna takva fantastična rečenica poput “fix your hearts or die”.

Duchovny se u ulogu Denise vratio, čini se, samo iz nekog fanservicea, nostalgičnog fan servicea kojim Twin Peaks zapravo obiluje.

Kako je samo odlično bilo, prvo, vidjeti Bobbyja Briggsa koji je sada policajac, a zatim njegovu reakciju na sliku Laure Palmer dok je njena muzička tema odjeknula u pozadini. I koliko je odlično da se vizija njegovog oca (iz jedne od najboljih scena originalne serije) ostvarila, na što nas je i u devetoj epizodi podsjetila njegova majka.

Zatim i njegov srednješkolski prijatelj Mike, sada lokalni biznismen koji izgrdi klinca jer je došao drogiran i nepripremljen na razgovor za posao.

Klinca koji je muž Shellyjinoj kćeri (Amanda Seyfried!) s kojom se netom kasnije našmrka i odveze u autu, a uslijedi nenadjebiv prizor apsolutne nirvane u vidu dugog krupnog plana na licu Amande Seyfried dok se voze i slušaju radio – da je čitava serija samo taj kadar, bila bi savršena.

Dirljivo je uvijek vidjeti i besmrtnog Harryja Deana Stantona, a pogotovo u sceni gdje bešutnom mirnoćom tješi majku klinca kojeg je pogazio nadrogirani Richard Horne. Tko je Richard Horne? Osim što je čudovište. Čiji je on sin? Ne znamo još.

Zato znamo tko je sin Lucy i Andya – Wally Brando. Scena s Wallyjem Brandom, sama pojava Michaela Cere i njegova mimika, nešto su najsmješnije ikad emitirano na televiziji.

Njegov je bio najbolji od nebrojeno mnogo camea do sad; camea i sporednih uloga u kojima su sve redom poznata lica – već spomenuti Duchovny, Ethan Supplee, Jennifer Jason Leigh, Tim Roth, Jane Levy, Jeremy Davies – Jeremy Davies kao zelenaš kojem Naomi Watts odbrusi jednostavno iskrenim monologom da je zbog njih svijet tako tamno mjesto – fantastično.

Koliko je smiješan bio paranoično napušeni Jerry Horne izgubljen u šumi, kome vlastito stopalo kaže da nije njegovo.

I u istoj toj šumi, dr. Jacoby koji farba lopate u zlatnu boju i prodaje ih slušateljima njegovog podcasta “za lopatanje govana u vašem životu”.

Najnevjerojatniji od svih ipak je David Nevins, predsjednik Showtimea, koji je vjerojatno nakon što je vidio sve ovo, a Lynch ga tražio dodatni budžet i dodatne epizode jer ne stigne ispričati sve što želi u njih samo devet, rekao – može. Hvala mu na tome!

A tu je i Dougie. I prije toga, Kyle MacLachlan, odličan u četiri različite uloge, a najmanje u onoj u kojoj ga svi isčekuju vidjeti, ulozi koja mu je i donijela televizijsku slavu. Možda se do kraja serije pojavi, a možda i ne. U bilo kojem slučaju, zaslužio je svoj izdvojeni billing u odjavnoj špici, zaslužio je i Emmyja kojeg neće dobiti.

Dougie. Možda ne bih toliko cijenio komičnost i apsurdnost situacije s Dougijem da barem jednom tjedno ne čujem Daria kako ga Dougie frustrira i koliko je lud od puževog tempa kojim se njegova priča razvija – s čim se ne slažem, jer ne razvija se njegova priča sporo koliko on želi vidjeti normalnog Dalea Coopera. Meni je to užasno zabavno.

Mogao bih beskonačno nabrajati odlične scene, reference i detalje iz serije, no članak bi se raspao tada puno više nego što je do sad, pa ćemo preći na one bitne stvari.

Ponovno, David Nevins. Čovjek koji upravlja televizijskom mrežom, pogledao je treću epizodu i rekao: ovo ćemo emitirati. Nakon toga, vidio je i osmu epizodu i ponovno rekao: da, ovo ćemo emitirati. Beskonačno mu hvala na tome.

Prvih desetak minuta treće epizode bilo je savršeno nadrealno putovanje kakvog nigdje na televiziji niste mogli vidjeti, manifestacija Cooperovog povratka iz Crne kolibe u stvarni svijet. Nisam mogao ni sanjati da se nakon nečeg takvog može dogoditi epizoda 8.

Kriste Isuse.

Opet, zapletom vrlo jednostavno ispričan postanak BOB-a, temom usklađen s ostatkom, u potpuno logičnom i smislenom trenutku za samu priču, ali kako ispričan! Srednji dio epizode sličan je, i odaje počast, trećem dijelu 2001: Odiseje u svemiru, ali u isto vrijeme je nefiltrirana manifestacija Lyncheve podsvijesti, vrhunac audiovizualne ekspresije na televiziji.

Nakon osme epizode vidjeh komentar “ovo je bila epizoda o kojoj će televizijski producenti za 25 godina pričati da im je bila inspiracija”. Djelomično vjerujem da je to točno.

Svi znamo da je televizija danas potpuno drugačija nego što je bila prije 25 godina. Opet, djelomično i nije. Čini mi se da je sada u nekom prijelaznom periodu gdje ne zna točno što želi biti. S jedne strane imate klasične mreže koje, gotovo jednako kao i prije 25 godina, emitiraju dvadesetak 30- ili 60-minutnih epizoda u sezoni serije, ispresjecanih reklamama, najčešće baveći se nekom formom doktora, odvjetnika ili detektiva. S druge strane su “prestižne” drame i komedije na kabelskim i streaming platformama, koje su se daleko odmakle od Sopranosima postavljenih struktura. A tu su i uratci iz kućne radinosti, s puno volje i talenta, jednom digitalnom kamerom ili telefonom i YouTube računom. Da ne spominjemo i čitav svijet neskriptiranih serija i sve ono što je između ovih kategorija. Danas je svaka serija unikatna kao što je prije dvadeset, pa čak i prije deset godina bila jedna do pet po sezoni. I taj će “peak TV bubble” puknuti.

Prije dvadeset i pet godina Twin Peaks su gledali deseci milijuna ljudi – čak i kod nas, začudi me stalno kad mi netko za koga ne bih očekivao spomene kao je gledao Twin Peaks – a još ga neki nazivaju “kultnom” serijom.

Današnji Twin Peaks gleda šačica ljudi, jedva veća od one šačice koja je gledala Rectify. I nesumnjivo je među njima i neki budući filmaš koji će se oduševiti. Nesumnjivo je da je napravila još jedan pomak u televizijskoj formi, da će Mark Frost i David Lynch biti zapisani još dublje u televizijskoj povijesti. No, hoće li pokrenuti novu revoluciju? Vjerojatno ne.
Hoće li uopće biti novih televizijskih revolucija?

I koliko sam god sretan među tom šačicom ljudi, tužan sam što će uskoro završiti. Tužan sam i zato što mi se čini da je David Lynch u ovo ugradio čitavog sebe, čitavu svoju filmsku povijest, pozvao sve svoje prijatelje da sudjeluju i stvorio svoj magnum opus kojim će zaokružiti tu karijeru. Nadam se da sam u krivu i da će raditi još dugo.

Što god budućnost donijela, Twin Peaks je magično iskustvo i nadam se da ćete tu magiju i vi osjetiti.