Recenzija: Vikings — Zabavna povijesna avantura

Tražite li utjehu i zamjenu prebrzo, ali planirano završenom Spartaku, možda biste trebali skrenuti pogled par stoljeća unaprijed te par tisuća kilometara sjeverno. Prema Danskoj osmog stoljeća, kojom vladaju nemilosrdni germanski osvajači — Vikinzi. Prva vlastita serija kanala History je nezahtjevana, lagana i zabavna avantura, povijesna fikcija koja posuđuje par trikova iz rukava Igre prijestolja, Spartaka, The Borgiasa, Tudora… pa i Xene, ako hoćete. Bez pretenzija veličine, kompleksnosti i slojevitosti. Sa primarnom zadaćom da zabavi.

Ako je povijesna lekcija ono što tražite, Vikings je očekivano tanak na tom polju. Snimana u Irskoj i djelomice Norveškoj, serija nudi neke lijepe i divlje nordijske krajolike (ili zamjenske nordijske, upotpunjene CGI-jem) — poprilično brdovite fjordove, atipične za ravnu Dansku, čije povijesne likove posuđuje. Ni ustroj društva nije u skladu povijesnim podacima o Vikinzima, već je više autokratski nego demokratski. Materijala za nabrajanje povijesnih netočnosti ima za jednu podužu disertaciju, no stvar je u pristupu. Ako vam takve stvari priječe uživanje u televiziji, vjerojatno ste već i ranije shvatili da Vikinzi nisu serija za vas. Jer, koga uopće briga? Serija ispunjava ono glavno što nagovještava naslov — bradate Vikinge koji harače i kolju sjekirama, stajući pritom tek povremeno da nešto pojebu ili da izravnaju međusobne račune.

Michael Hirst, njen autor, kontraargumentira da jednostavno ne postoje vjerodostojni i konzistentni povijesni zapisi o vikinškim putovanjima jer su uglavnom pisani iz perspektive opljačkanih naroda. I opet: je li bitno? Vikings nema edukativne aspiracije, samo zabavne. Hirst je svoju privrženost povijesnom žanru, začinjenom tabloidno-fikcionalnim kutem gledanja, već pokazao u Tudorima te Camelotu, dok Vikings ipak djeluje fokusiranije i promišljenije.

Za razliku od Showtimea i Starza, pretplatničkih kabelskih mreža koje su udomile njegove prethodne uratke, History Channel je osnovni kabelski kanal, što za sobom povlači neke restrikcije u smislu eksplicitnosti sjekiračkog haračenja i pari sisa koje smiju proviriti ispod plahte i haljine. I dok su takve stvari uvijek dobrodošle sa svrhom i taktom, znaju biti jeftine distrakcije koje samo pokušavaju skrenuti pozornost sa kreativnih nedostataka. Vikings funkcionira sasvim solidno bez kanta krvi i veselih bradavica. Zapravo, upravo je ta eksplicitnost nasilja, jeftina fotošop-scenografija i stripovska stiliziranost prštanja krvi do komičnih razina ono što me odbilo od Spartaka nakon prvih par epizoda. Vjerovat ću svakome tko kaže da je serija kasnije izrasla van okvira svoje kartonske površnosti prvih epizoda, no nikad nisam osjetio pretjeranu motivaciju za nastavkom.

Inspiraciju posuđuje iz priča o osvajaču Ragnaru Lodbroku, jednom od nordijskih heroja koji su harali obalama Britanije i Francuske. Prikazuje ga kao prvog Vikinga koji se otisnuo prema zapadu, prkoseći svom parazitskom poglavaru, a vratio se punim plijenom opljačkanom iz britanskog samostana te svećenikom kojeg uzima kao roba. Glumačka postava je šarolika i većinom nepoznata, sakupljena diljem američkog govornog područja sa pokojim dodatkom glumca nordijskih korijena. Glumačku težinu dodaju cijenjeni televizijski veteran, Emmyjem nominirani Gabriel Byrne, dok se u kasnijim epizodama pridružuje uvijek rado viđeni Donal Logue. Svi oni trude se, bolje ili lošije, imitirati nordijski naglasak. U pravilu nespretno.

Kraj očitih primjera drugih povijesnih fikcija, Vikinzi dosta nalikuju drugoj bradatoj televizijskoj supkulturi koja nerijetko teži sapuničastoj naraciji — bajkerskim odmetnicima iz Sons of Anarchy. Oduzmite im lijepe Harleyje, stavite ih u drvene čamce, oduzmite vatreno oružje te im dajte naoštrene mačeve i sjekire — i dobili ste praktično istu škvadru. Čak i Travis Fimmel strašno sliči Jaxu Charlija Hunnama, jednako plavih očiju i kose te blesavog cereka na faci. Vikings nema narativnu ambicioznost i slojevitost Igre prijestolja, višedimenzionalnost likova (prvih sezona) Sons of Anarchyja, pa ni eksplicitnost, krvavost i sisatost Spartaka. Srećom, nije ni potpuni cheez-fest poput inferiornijeg žanrovskog brata Da Vinci’s Demons, koji je također krenuo ovog proljeća. To je svojevrsna tabloidna povijesna serija kakvom se često bave Showtime (The Turods, The Borgias) i Starz (Spartak, Da Vinci’s Demons, Camelot). Neki više, neki manje uspješno. History i Vikinzi — sasvim dovoljno uspješno.

Prije nego li će uskočiti u osvajačke vode, serija nas prvo upoznaje sa Ragnarom, njegovom obitelji i zajednicom te njihovim internim sukobima. Prve epizode su nešto klimavije, a stvari postepeno nalaze svoje mjesto početkom druge trećine sezone. Stvari se razvijaju Ragnarovim uspinjanjem na vikinškoj ljestvici moći, a devet epizoda — koliko ih ima prva sezona — prolaze vrlo brzo i glatko, rijetko popuštajući ritam. Američki debi bio je sjajan za History, koji je vrlo brzo naručio i drugu sezonu, povećavši je za cijelu jednu epizodu.

Vikings nitko neće zamijeniti sa prvim razredom televizijskih drama, to je mnogo jednostavnija B-zabava bez posebne dubine, bez grandioznih i poetičnih dijaloga, ne naročito kompleksnih likova, no ispunjava apsolutno sve što se od nje traži. Visoke bradate muškarce koji hrabro kreću u nepoznate zemlje, harače i kolju — nekad i međusobno. Dio ovih komentara ne zvuči nužno kao kompliment, no mnogo toga leži u vašim očekivanjima i volji da zažmirite jednim okom na sasvim očite nedostatke serije te je prihvatite kao solidno realiziranu, neobaveznu, ali samopouzdanu zabavu. Mnogi prethodnici čak nisu uspjeli ispuniti ni taj minimum.

http://www.youtube.com/watch?v=XQFQN3-Pm8E