Da je 2020. godina serija, trebalo bi je otkazati, arhivske snimke uništiti, DVD i Blu-ray izdanja zapaliti, a odgovornima dozvoliti samo rad na produkcijama propagandnih filmova u Sjevernoj Koreji.
Pišemo evo tu nekakve tekstove na ovom našem malom kutku interneta već preko deset godina; svijet je ove godine zadesila pandemija zbog koje smo svi, prisilno, dobar dio vremena ostali zatvoreni u vlastitim domovima, televizijska produkcija se usporila zbog nemogućnosti osiguravanja sigurnog snimanja… i svejedno količina dostupnog sadržaja daleko nadmašuje naše mogućnosti da pogledamo sve što bismo željeli. Nema veze.
Kao i svake godine, hvala vam što nas pratite, povremeno komentirate, likeate i shareate objave na društvenim mrežama, ne koristite AdBlocker (znamo da koristite, šupci jedni) i povremeno kliknete na reklamu za čukljeve koje vam ciljano servira dobri stari Google. Zbilja, hvala vam na tome. Možda mislite da je ovo sarkazam, no to je samo naš obrambeni mehanizam – potpuno smo iskreni, zapravo. Da nema vas, i mi bismo već davno stavili ključ u bravu i postali dio povijesti ovog ogromnog internetskog oceana.
Ovih deset serija, plus ranije nabrojanih trideset, samo je četrdeset serija koje su se svidjele nama nekolicini koji ovdje povremeno napišemo riječ ili dvije o tome što smo gledali. Imajte na umu da ovo, naravno, nije ultimativna lista deset najboljih serija koje su puštene u televizijsko-internetski eter u posljednjoj godini, uklesana u kamen na planini Sinaj. To su gluposti, to ne postoji. No, Google preferira riječi “najbolje serije”, a Google to preferira jer ga vi najčešće na taj način pitate što da gledate. U tom smislu, naslov je takav zbog vas.
Kao i uvijek — jubilarni dvanaesti put.
Ako nam nedostaje neka od preko 500 godišnje produciranih serija (što je brojka samo za SAD), razlozi mogu biti različiti:
- Nismo imali vremena pogledati je
- Zaostali smo u nekoj od prošlih sezona i nismo uspjeli nadoknaditi
- Zaostali smo u nekoj od prošlih sezona i nismo imali namjeru nadoknaditi ih
- Pogledali smo prve epizode i odustali tamaaaan prije onog dijela kada postane stvarno super
- Pogledali smo i nije nam se dovoljno svidjelo
- Pogledali smo i uopće nam se nije svidjelo
- Sjetili smo se tvog komentara da ti je super i namjerno je nismo uvrstili. Da, baš tvog
- Počeli smo gledati prvu epizodu jedan dan, ali onda je došao susjed sa gajbom pive. Na kraju smo se napili i zaboravili na tu seriju
- Počeli smo gledati prvu epizodu drugi dan, ali onda smo se sjetili da bismo mogli ponovo gledati Lost. Tako da taj cijeli mjesec nismo ništa drugo gledali
- Radili smo redizajn, tako da je tu otišlo još dva mjeseca
- Kolektivni ugovor nam garantira mjesec dana godišnjeg odmora, tako da smo tu već došli na četiri mjeseca ukupno
- Ove godine smo imali nekako puno manje vremena da sjedimo pred televizorom
- Pretenciozna smo smeća bez ukusa i trebalo bi nam zabraniti sastavljanje ikakvih lista osim one za špeceraj
- U sveopćoj poplavi serija, nije nam se učinila dovoljno zanimljivom da joj damo šansu
- Je li Peaky Blinders imao novu sezonu ove godine? Ne? A joj, taman smo mislili nadoknaditi…
Devs je jedna od onih serija o kojoj je skoro nemoguće pisati. Ova vizualna poslastica autora Alexa Garlanda (Sunshine, Annihilation) mogla bi se opisati kao vrlo spor, atmosferičan i ambiciozan SF koji će vam se ili jako svidjeti ili ćete ga mrziti.
Kroz osam epizoda smještenih u bliskoj budućnosti pratimo Lily Chan (fantastično odmjerena Sonoya Mizuno), programerku zaposlenu u IT divu Amayi, čiji je vlasnik enigmatični Forest (Nick Offerman). Lily pokušava otkriti što se točno dogodilo njenom dečku Sergeju nakon što je dobio promaknuće u najstrože čuvan odjel za koji nitko ne zna točno čime se bavi, odjel razvoja — Devs. I to je sve što bismo mogli napisati o radnji koja je prilično zamršena, a u sebi sadrži triler teorije zavjere, špijunažu, akciju, romantiku, ubojstva i kvantnu fiziku. Istovremeno, samo iskustvo gledanja je potpuno obuzimajuće zbog osjećaja da nismo sigurni što gledamo i o čemu se radi kroz dobar dio serije, fascinantnih vizuala pa i religijskih prizvuka kako u estetskim izborima, tako i u muzičkoj podlozi. Konfuzija, kojoj itekako pomaže i savršeno izveden produkcijski dizajn, tako služi kao dodatan poriv gledatelju za otkrivanje misterije. S vremenom se samo povećava osjećaj nelagode i svijest da se ispod sjajne neonske i ispolirane površine nalazi nešto zastrašujuće.
Koliko god atmosfera drži seriju na okupu, hipnotizirajući misterij ipak nije glavna ili jedina odlika zbog koje nam se Devs urezao u mozak. Ako ste jedni od onih kojima je razrješenje pažljivo zamršenog narativa najbitnije — kao i obično u tim scenarijima — mogli biste ostati razočarani. Hladni vizuali i apstraktni razgovori o kvantnoj mehanici bili bi besmislena egzibicija stila iznad supstance da im Garland nije dodao neočekivane trenutke emotivnosti i ogoljenosti, a cijeli zaplet bi bio besmislen da se iza njega ne nalazi toliko nam razumljiv i blizak ljudski poriv.
Razlog zašto volimo Devs — kao i obično — nije zbog razrješenja zapleta ili neke poante na kraju, nego u tome što je samo gledanje kako se radnja odvija nevjerojatno iskustvo. (d)
U prvim danima (prvog) lockdowna prošle godine HBO je predstavio svoju miniseriju temeljenu na istoimenoj knjizi Philipa Rotha, The Plot Against America. Televizijskim gledateljima važnija stvar bila je i činjenica da su knjigu za mali ekran adaptirali David Simon i Ed Burns, dvojac zaslužan za mnoštvo HBO-ovih projekata, prvenstveno — The Wire.
Ova šestodijelna miniserija malo se izgubila u metežu koji je uzrokovala panika i pandemija koronovirusa, ali bezvremenska narav ovog projekta znači da je bilo koji trenutak idealan trenutak za upozoravanje kako mržnja uvijek vodi u bezizlaznu situaciju. Ovaj alternativno-povijesni pogled o Americi u Drugom svjetskom ratu priča je o židovskoj obitelji iz Newarka čiji se životi promijene iz temelja u sekundi. Još jedna televizijska, ali i životna lektira iz radionice najboljih autora ove vrste “zabavnog” formata. (dš)
Jedna od najboljih animiranih serija proteklog desetljeća je došla svome kraju. BoJack Horseman je tijekom svojih šarolikih šest sezona bio konzistentno kvalitetan, zastrašujuće realan i zadivljujuće satiričan Netflixov original s oštrim prijelazima između smijeha i suza. Rijetko je koja serija, a pritom još animirana, ciljala ovako visoko i uspijevala dostaviti tako sirove dijaloge i realne probleme, a da ih pritom upakira u život depresivnog konja i njegovih ljudskih i životinjskih prijatelja.
BoJack je zauzeo ulogu televizijske basne koja nam je ukazivala na to kakvi ljudi ne trebamo biti i čijim stopama ne smijemo koračati. U svojih 77 epizoda pokazao nam je da svi naši postupci traju te bez obzira koliko truda uložili da se pomirimo sami sa sobom i opravdamo ih, ili damo do znanja drugima koliko za njima žalimo, zaslužena kazna nas mora sustići. Priča je time ušla tako duboko u analizu ljudske psihe da je teško povjerovati koliko ljudska može biti serija čiji su glavni likovi životinje. Obraćajući nevjerojatno veliku pozornost na detalje, serija je uspijevala nagrađivati vjerne pratitelje svojim savršenim meta humorom kojeg se nije sramila neprestano izvrtati naglavačke te ga činiti sve mračnijim i surovijim.
Finalni paket epizoda je remek djelo animirane televizije, dok je završni polusatni epilog pokazao koliko smo se vezali za ovako prekrasno napisane i razrađene likove. Kako smo osjećali toplinu oko srca dok su se BoJack, Todd, Princess Carolyn, Mr. Peanutbutter i Diane prisjećali uspomena i mogućih životnih scenarija, tako smo s likovima dijelili i strepnju o nesigurnoj budućnosti, pitajući se kako ćemo nastaviti znajući da nas je napustila jedinstvena serija poput BoJacka Horsemana. (mv)
Krajem šeste epizode HBO-ove serije temeljene na dvije godine starom filmu “Skate Kitchen” svijet nakratko samo stane. Prva sezona polako završava, a klimaks zadnje epizode je kolektivna vožnja djevojaka na skejtbordima po New Yorku. Taj nenametljivi trenutak je toliko pun veselja, srčanosti i mladenačke energije da je teško ne navijati za mlade žene ove nevjerojatno simpatične serije.
Ova kratka i slatka priča o mladim ženama u pretežno muškom svijetu skejtbordanja bila je prava poslastica kasnog proljeća. Nimalo pretenciozna, Betty je svoj svijet natrpala dobrim prijateljima, njihovim međusobnim odnosima i odrastanju. Kao što smo već ranije ove godine i napisali — Betty je osjećaj slobode. HBO je naručio drugu sezonu koju ćemo gledati tko zna kada, ali divno je da ćemo se još neko vrijeme družiti sa skejtericama i New Yorkom iz ove prekrasne, bezbrižne serije. (dš)
Ubačenost, nepripadanje, nesigurnost, zbunjenost, sve su to riječi kojima bi se mogao opisati televizijski prvijenac redatelja Luke Guadagnina, poznatog po nagrađivanoj filmskoj ekranizaciji romana Call Me By Your Name otprije nekoliko godina. I dok u njemu Guadagnino istražuje jednu sasvim (ne)običnu tinejdžersku ljetnu romansu, u osam epizoda ove serije (vrlo) slične estetike i (vrlo sporog) tempa prikazuje što znači postojati tamo gdje ti se čini da ne pripadaš.
Pošto o seriji nismo dosad pisali, kratko ćemo se dotaknuti radnje: četrnaestogodišnji Fraser (izvrsno iritantni Jack Dylan Grazer) ima užasno čudan, podjednako otuđen i opsesivan odnos sa svojom majkom Sarah (Chloë Sevigny) i njenom suprugom Maggie (Alice Braga). Sarah, pukovnica američke vojske, i časnica nižeg ranga Maggie pak ne pripadaju u takvu izrazito heteronormativnu organizaciju. Fraserova nova prijateljica Caitlin (Jordan Kristine Seamón), potpuno zbunjena svojim rodnim identitetom uparenim s pubertetskim tjelesnim promjenama, tek nema pojma ni gdje pripada ni što želi. Svi će oni tražiti svoje mjesto pod suncem Chioggije, gradića u Venetu u koji je smještena američka vojna baza čije upravljanje preuzima Sarah, a priča će se vrtjeti oko ovo dvoje “vojnih derišta” koji će nekako pokušati izvući najbolje jedno iz drugog.
Ništa od identiteta ovih ljudi (a priča je puno kompleksnija od njihovih spolnih ili rodnih identiteta) nije eksplicitno izraženo ni u jednom dijelu ove serije. Njen je tvorac očito bio vrlo oprezan u tome da izbjegne bilo kakvu etiketu, bilo koju verbalnu ili neverbalnu ekspresiju koja bi nam dala jednostavan odgovor na pitanje tko su ti ljudi. Zapravo, mi ne bismo ni trebali znati tko oni jesu – jer ni sami to još ne znaju, što čini “We Are Who We Are” ultimativnim prikazom tinejdžerske zbunjenosti.
Nemate li živaca za spori ritam, duge, naizgled besmislene i nepotrebne kadrove te neprekidnu nerazjašnjenost u karakterizaciji likova, ova serija neće biti vaša porcija ćevapa. No budete li ipak imali strpljenja proći kroz isječak adolescencije Frasera i Caitlin, sjetit ćete se sebe u tim godinama, prepoznati mlade ljude koje poznajete i prisjetiti se koliko je samospoznaja bolan proces. Mi smo ti koji jesmo — nema veze što ne znamo što to znači. (gpn)
Nakon odlične prve sezone, FX-ova vampirska komedija temeljena na istoimenom filmu Taike Waititija iz 2014. je u drugoj sezoni postala najduhovitija serija na televiziji. Rijetko kad televizijska komedija operira na ovako visokom nivou kao što je to činila What We Do in the Shadows sredinom prošle godine.
Druga sezona samo je prebacila u višu brzinu, a sjajni četverac glumaca još je bolje utjelovio svoje vampirske domaćine koji kroz duga stoljeća na Staten Islandu nisu naučili ama baš ništa. Naravno, ne treba zaboraviti i Guillerma koji je samo trešnjica na vrhu ove torte. Kroz seriju je u drugoj sezoni prodefiliralo nekoliko fantastičnih glumaca, a ne navesti “regular human bartendera” Jackieja Daytonu bio bi zločin. Gledajte What We Do in the Shadows, nasmijat će vas do suza i onda ćemo zajedno moći križati dane na kalendaru do povratka ove prekrasne serije. (dš)
Dvanaestodijelna serija BBC-ja Three i Hulua jedna je od onih koje su ne samo obilježile prošlu godinu, nego je i potakla mini hype stvoren oko djela Sally Rooney, barem za one koji ih dotad nisu imali prilike, volje ili interesa pročitati. Takvih će, naravno, biti i dalje, sudeći makar prema društvenim mrežama koje su prepune vrlo oprečnih mišljenja o djelima mlade irske autorice. Stavimo li ipak na stranu doživljaj njenih literarnih djela, više od pola godine kasnije mi nismo promijenili mišljenje o tome koliko je izvrsna serija nastala po predlošku njenog drugog romana “Normalni ljudi”.
Marianne i Connel ljudima trenutno ulaze pod kožu, bilo da ih podsjećaju na sadašnje ili mlađe sebe, bilo da im neopisivo ide na živce njhovo milenijalsko traženje životnog smisla (ili oboje). Misliti o njihovim odabirima možemo što god hoćemo, ali složit ćemo se oko toga da takav učinak mogu postići samo dobro napisani i izvrsno odglumljeni likovi. Iako se radi o sasvim običnoj, za standarde modernog društva konvencionalnoj ljubavnoj priči, ona ipak progovara dovoljno univerzalno da se u njoj više-manje svi možemo prepoznati. Vrijeme grandioznih romantičnih bajki i ovim komadom televizije ostaje čvrsto iza nas; umjesto toga, ono pomaže popločati put sadržajima koji na površinu izvlače emotivne i mentalne aspekte odnosa koje smo dosad radije držali iza zatvorenih vrata. Kako bi već i trebalo posta(ja)ti normalno, zar ne? (gpn)
Iako se čini da smo drugu sezonu “Genijalne prijateljice” odgledali odavno, u nekoj drugoj godini, možda čak i u nekom drugom životu, kako smo tada predvidjeli – nije bilo neke velike šanse da se ova serija neće naći među deset nama najboljih u 2020.
Netom prije nego ćemo se svi zaključati pred totalnom nepoznanicom zaraze covidom, mogli smo se ponovo prebaciti u neko ne posve nepoznato mjesto i u ne tako daleko vrijeme u kojem smo bili podjednako zgroženi životima koji su servirani pred Lilu i Lenú i zadivljeni načinima na koje su one pokušale iskoristiti najbolje od njih. Obje sile prirode – tiha i uporna Lenú, divlja i svojeglava Lila – iskusit će malo sreće i more nesreće u posljedicama svojih životnih odabira u društvu u kojem im je u startu malo toga na izbor i ponuđeno. Stavimo li na stranu priču koja je postala trenutni moderni klasik, sama je serija produkcijski vrlo impresivna. Promišljenost i delikatnost kojom je izveden svaki detalj, od odabira glumaca preko predlošku vjernog scenarija do nevjerojatno sugestivne scenografije, u svakoj nas je od dosadašnjih šesnaest epizoda ostavila zadivljenima.
Dok čekamo novu sezonu (najavljena je za 2021., ali u trenutnim okolnostima, tko zna?), najbolja preporuka koju vam možemo dati jest da posjetite Napulj ovih dviju prijateljica, njihovih obitelji i zajednice u kojoj žive — obećavamo da vas neće ostaviti ravnodušnim. (gpn)
Kad smo mislili da nas ova televizijska godina više ne može iznenaditi, u listopadu je stigao John Wilson. Nathan Fielder, genij iza omiljene nam Nathan for You, izvršni je producent How to With John Wilson; do suradnje je došlo kad je primjetio kratke doku-filmiće Johna Wilsona i zajedno su pitchali ideju o seriji HBO-u, a HBO je, nevjerojatno, dao zeleno svijetlo. John Wilson je iduće dvije godine sakupljao snimke i materijal za samo šest 25-minutnih epizoda, ali je svejedno nevjerojatno kako je uspješno spojio snimke ekscentričnih prolaznika, Kylea MacLachlana koji pokušava provući karticu za podzemnu željeznicu ili poluraspadnutog komada pizze na cesti s narativom pojedine epizode.
Premisa je jednostavna – u svakoj epizodi, John pokušava riješiti neki problem ili pokušava dokučiti nešto što mu smeta ili ga intrigira. Pokušava nam dati savjet oko najsvakodnevnijih problema: kako uspješno ćaskati, podijeliti račun ili poboljšati pamćenje. No to nikad ne završi samo na tome. John svaku epizodu narira, ne sakrivajući vlastitu nezgrapnost u društvenim situacijama, a kroz objektiv vidimo ono što i on vidi, fokusirajući se na čudne ili upravo bizarne detalje svakodnevice života u New Yorku, koji nam tako postaje drago i magično mjesto.
Poveznicu s Nathanom Fielderom možemo vidjeti u najbitnijem elementu ove dokumentarne serije – Nathanova serija je funkcionirala jer se u njoj uspio povezati sa svakim subjektom koji je snimao, a oni su imali dovoljno povjerenja u njega da izvode sve što bi im predložio. How to With John Wilson funkcionira upravo zbog toga – osobe koje John sretne usput razviju takav odnos povjerenja s njim da mu otkrivaju stvari koje inače ne bi, pozivaju ga kod sebe doma ili na prvu ikad konferenciju o Mandela efektu – a on svaki poziv prihvati, bez obzira na to u kako taj skok u nepoznato završio.
Nemojte misliti da se radi o sličnim serijama. How to With John Wilson je apsolutno originalna, posebna, iskrena i prije svega nježna kreacija koju najviše pogoni znatiželja njenog autora. Pred kraj serije, magična i bezvremenska bizarnost koju je John dokumentirao ipak dobije svoj vremenski okvir s prvim naznakama panedmije početkom 2020. godine, no John se na to ne fokusira jer je zaokupljen posljednjim zadatkom koji si je postavio – napraviti savršen rižoto. Posljednja, emotivna i najintimnija od svih epizoda svejedno uspješno dokumentira kako se u kratkom razdoblju život promijenio i kako su se ljudi na njega naviknuli, a njegova pažljivost pri biranju kadrova je dirljiva.
Iako je How to klasificiran kao komedija, ipak se prvotno radi o dokumentarnom uratku; John Wilson je uspio prikazati život onakav kakav jest – kao niz vinjeta, nekad ozbiljnih, nekad neugodnih, nekad smiješnih i nekad bizarnih, ali uvijek čudesnih. (d)
I May Destroy You je jedna od onih serija koje nam izbiju dah iz pluća, koje su tup udarac u želudac nakon kojeg se moramo pribrati. Nevjerojatno hrabra serija autorice Michaele Coel analizira kompleksnost nošenja s traumom, nikad ne eksploatira nasilje, ali od njega ne skreće pogled. Bitniji od nasilja za Coel je način na koji žrtve nastavljaju svoje živote i kako se s trumama nose, pri čemu ne postoji jedan pravilan način da se prebrode takve traume, kao što ni ne postoji jedan pravilan način na koji bi se žrtva trebala ponašati. To bolno evidentno u liku Arabelle i svim pomagalima kojima se koristi kako bi prebrodila seksualno nasilje koje je doživjela.
U svakoj epizodi Coel analizira nijanse pristanka u odnosima te odnose u kojima postoji nejednak odnos moći, no uz to ne zanemaruje ni analizu odnosa među likovima, reakcije okoline na nasilje koje je Arabella proživjela, rasizam i njenu obiteljsku imigrantsku povijest. Sili nas da ne budemo izolirani promatrači, nego da s njom proživimo svaki pad, ponovnu izgradnju i raspad.
Na kraju, Arabella nije samo jedna od verzija sebe koje smo imali prilike vidjeti, ona je i svoja kreativnost i opsjednutost svojim prikazom na društvenim mrežama i problemi kojima se ne želi baviti pa ih (ne)metaforički drži ispod kreveta i njena opsjednutost i fokusiranost na jednu stvar, kao i svoje proživljavanje trauma. Ona je sve to. Ništa od toga neće savršeno pristajati unutar nekih okvira koje smo zamislili, ali nužno je da sve njene dijelove gledamo zajedno da bismo vidjeli kompletnu sliku. Isto bi se moglo reći i za I May Destroy You.
Ona ne nudi jednostavne prikaze, crno-bijele odnose i lake odgovore. Istovremeno je nevjerojatno dirljiva, ljudska, ambiciozna i jedinstvena u načinu na koji izlaže svoju radnju. Coel uspjeva naći balans između tragedije i humora, svježe secirajući živote milenijalaca u Londonu, a najviše ipak fascinirajući Arabellinim unutarnjim životom što kulminira u remek-djelu od posljednje epizode.
I May Destroy You je definitivno serija koja je na nas ostavila najsnažniji dojam ove godine, koja nas je izazivala da bacimo vlastite pretpostavke kroz prozor i ona o kojoj smo najviše razmišljali nakon gledanja. (d)
