Recenzija: True Detective — Nesavršeni detektivi u spirali tame

Što vam god najave sugerirale, True Detective — Pravi detektiv po naški — nije serija o serijskom ubojici. True Detective čak nije serija o potrazi za serijskim ubojicom. Ni serija o ubojstvu. Vjerojatno nije ni ono što biste očekivali iz trailera. To je serija lišena svih dijelova koje biste očekivali od tipičnog policijskog trilera; lišena obrata i šokantnih otkrića, potjera i pucnjave. Jer True Detective nije policijski triler, ni serija o serijskom ubojici.

To je serija o dvojici detektiva, svaki sa svojim manama, demonima i pogledom na svijet. Mračna misterija sa hipnotičkim scenama tmurnog američkog juga, priča o emocionalnoj težini istrage i načinu na koji se dvije vrlo različite osobe nose s njome. To je serija koju, možda više nego ijednu drugu na televiziji, nose dva glumca. Dva prijatelja, čak. Matthew McConaughey i Woody Harrelson, vjerojatno ste već čuli, fantastični su u svojim ulogama.

Prošle godine televiziju je zapljusnuo novi val serija o serijskim ubojicama, iako je taj žanr već dovoljno potrošen i sagledan iz svih kuteva. I svejedno smo dobili Hannibala, seriju koja žanru uspijeva dati novi originalni i upečatljivi spin. Koliko god vam ta jedna televizijska šablona išla na živce – i ona druga o remakeovima i prequelovima – bilo je šteta propustiti Fullerovu reinkarnaciju iz tih površnih razloga. Što samo potvrđuje onu staru (i izlizanu) o knjizi i koricama. U ovom slučaju, valjda, o serijama, posterima i sinopsisima. Mislim da ne postoji bazična ideja koja se ne može sagledati iz novog, svježeg kuta i napraviti nešto zanimljivo i drugačije. Samo je bitna ideja i egzekucija (heh).

Autor serije je uglavnom nepoznati Nick Pizzolatto, koji je napisao scenarije za sve epizode osmo-epizodne prve sezone, dok je Cary Joji Fukunaga također režirao svih osam epizoda. Rijetko se to događa na televiziji, ali gotovo uvijek je to pozitivan znak. Serija je koncipirana kao antologija, dakle prva sezona bit će zatvorena cjelina sa svojim početkom i krajem, a daljnje sezone pratit će druge misterije i likove. Dobrodošao televizijski trend kojeg je započeo, odnosno oživio, American Horror Story.

Radnja je uokvirena u 17-godišnju istragu slučaja ritualnog ubojstva – kreće početkom istrage 1995. godine, a povremeno skače u 2012. godinu. Slučaj je tada naizgled zatvoren, a dvojac detektiva odgovara na niz pitanja o njegovom rješavanju. Osim što nam ti skokovi u “sadašnjost” polako otkrivaju neke detalje o istrazi te karakterima dvaju detektiva, promatramo kako je višegodišnja istraga utjecala na njihove živote.

Glavna misterija nije whodunnit, već događaji koji su oblikovali ova dva lika tijekom istrage. U ove dvije epizode nijednom nisam razmišljao tko bi mogao biti ubojica, niti me previše interesira. Siguran sam da negdje na bespućima interneta postoji Tumblr blog ili Facebook stranica koja se opsesivno bavi nagađanjima, ali zbija… Nije bitno. Ono što me itekako interesira, što je apsolutno glavna privlačnost serije, jesu ta dva detektiva, njihovi životi, njihov put kroz istragu i njihove sudbine. Kako su došli do momenata u životu u kojima se nalaze sada i koji su ih događaji promijenili u osobe koje gledamo u ispitivanjima 17 godina kasnije.

Fantastični Harrelson i još bolji McConaughey

Martin Hart (Harrelson) je tip koji ima posložen život. Ili barem tako misli. Površinski, objema nogama čvrsto stoji na zemlji — za razliku od svog partnera. Jednostavan je tip (koji sigurno voli čips i pivo), oženjen je i ima dijete. U prvoj epizodi, njegov partner dolazi k njegovoj obitelji na večeru pijan i čitav u neredu, a tada se još uvijek čini da je Hart tipičan dobri policajac koji uspijeva balansirati grozote posla i čiste glave se vraćati kući svojoj supruzi i kćeri. No, ispod te staložene vanjštine je čovjek opterećen nizom problema, koji svoje poroke i bračnu nevjeru opravdava potrebom da se “dekomprimira” od sranja s kojima se susreće na poslu.

Na McConaugheyjev lik, pak, je natrpano toliko toga što grabi nagrade, toliko glumačkog mesa da je već sada teško zamislivo da neće osvojiti sve moguće nagrade za koje će (neizbježno) biti nominiran. Rustin Cohle je lik opterećen golemim problemima i tragičnom prošlošću, daje nekoliko filozofskih monologa po epizodi, redovito je mislima odsutan i introspektivan, a McConaughey tumači jednog lika na dva različita načina u dvije faze života. Ako HBO odluči slijediti primjer FX-a te prijavi True Detective u kategoriju mini-serije, već sad imaju potpuno pravo sami štampati nominacije za što god požele. Harrelson je gotovo jednako sjajan i u bilo kojoj drugoj seriji bio bi glavni predmet hvalospjeva, ali ovdje je ipak, pomalo nepravedno, zasjenjen McConaugheyjem.

Zanimljiv je taj kontrast dvaju glavnih likova, gdje se samo površinski čini da je Hart staloženiji i sređeniji između dvojice, dok ipak u nekim slučajevima Cohle djeluje sabranije od njega. Mnogo svjesnije sebe i svoje okoline. Sedamnaest godina kasnije, Hart je manje-više ista osoba, samo ćelavija. Cohle, pak, je u potpunom rasulu. “Četiri dana radim, ostatak vremena pijem.” Ljuska od čovjeka, no još uvijek vrlo svjestan sebe i svoje okoline; i dalje staložen.

Digresija: McConaughey je zapravo trebao dobiti Harrelsonovu ulogu. Čitajući scenarij odabrao je ovu trenutnu te rekao da ima jednog frenda za drugu. Dvojac inače dijeli dugogodišnje prijateljstvo iza kamere. Da umjesto druge sezone iduće godine još jednom snime prvu sezonu, samo sa zamijenjenim ulogama McConaugheyja i Harrelsona, gledao bih.

McConaughey i Harrelson su toliko sjajni da bez problema nadoknađuju ono što pozadinskoj misteriji nedostaje, a to je zanimljivost i razlog da gledatelju zapravo bude stalo do njenog rješavanja. No, ta misterija i slučaj koji dvojac istražuje zbilja je pozadinska, sporedna stvar. Pizzolatto je, najavljujući seriju, govorio da ga ne interesiraju serijski ubojice, pa tako slučaj služi samo podloga za interakciju glavnih dvaju likova serije.

Očaravajuća depresiva američkog juga

Pejzaž Louisiane je turoban i blijed, depresivan. Nema mnogo šarenila, a boje koje serija koristi su isprane. Cohle, u jednom od svojih brojnih egzistencijalističkih monologa, kaže: “Ovo mjesto je poput nečijeg sjećanja na grad, a to sjećanje blijedi.” Poetični vizuali samo potenciraju tu depresiju, a serija izgleda kao noir miks Hannibala i Fincherovog Se7en. Spomenuti fantastični dvojac te Fukanagin vizualni stil uspjevaju odvratiti pažnju od, uvjetno rečeno, nedostatka prave radnje ili ponekih klišeja (Harrelsonov dobri policajac sa mračnijom stranom i njegova zapostavljena supruga koja “ne shvaća” težinu i važnost njegova posla).

Mala digresija na uvodnu špicu. U rijetkim slučajevima ih ne premotavam i mislim da je Lost imao odličnu špicu koja je u par sekundi uspjela obuhvatiti misterioznost i suštinu serije, a opet biti nenametljiva i toliko kratka da ne trebaš posezati za mobitelom dok se vrti u pozadini. Moguće da sam u manjini ovdje, ali dugačke špice smatram jednostavno nepotrebnima. Jako ih volim vidjeti kod novih serija, vidjeti kako autori žele predstaviti svoju seriju, ali nakon tri epizode gube svrhu. Ipak… Uvodnu špicu ove serije odvrtio sam… brat-bratu dvadesetak puta sigurno. Već je odabrana pjesma (The Handsome Family – Far From Any Road) odličnan turobni uvod u seriju, a postaje savršena kombiniranjem silueta likova sa turobnim i životopisnim slikama iz serije.

Koliko god u ovom trenutku televizija pričala bolje priče od filma (pristran sam, znam), još uvijek pati od svojevrsnog kompleksa manje vrijednosti. Da, poznata glumačka imena malo po malo počela su dobivati svoje serije, no imenima – ne i glumačkim dostignućima – televizija daleko zaostaje za filmom, a televizijski stolovi i dalje će biti smješteni u pozadini dvorane tijekom dodjele Zlatnih globusa. McConaughey i Harrelson najrazvikanija su glumačka imena koje je televizija pridobila od nesretnog i neprežaljenog HBO-ovog Lucka, koji je u glavnoj ulozi imao Dustina Hoffmana. No, McConaughey i Harrelson ovaj angažman uzimaju manje-više na vrhuncu svojih karijera, dok je preklani Hoffmanovo ime bilo daleko od vrhunca u osamdesetima. Ne glumački, dapače, već samo marketinški. Glavna stvar koja filmske glumce odbija od televizije je dugotrajan angažman, što me dovodi do još jedne digresije, a to je antologijski format.

Antologija, novi-stari televizijski format

American Horror Story nije izmislio, ali je iz naftalina izvukao format koji je na televiziji bio popularan u doba crno-bijele televizije. Kraći angažmani koji ne iziskuju vezanje na dulje od šest mjeseci mogli bi nastaviti privlačiti poznata imena željna izazova i mogućnosti razvoja priče te likova koje pruža prošireni televizijski format. Što je možda samo sporedna stvar — to privlačenje poznatih glumaca — eventualno bitna za marketinške, reputacijske i tabloidne svrhe. Važnje, antologija bi mogla biti novi trend koji može donijeti nove, interesantne i originalne ideje.

Ne očekujmo, doduše, poplavu i opću pomamu za antologijama, jer nijedna mreža koja drži do svoje bilance neće odustati od cijeđenja zadnje kapi profita iz polu-mrtvih serija. Nitko ne želi stvoriti seriju od 10+ milijuna gledatelja, da iduće godine krene od nule. Ali kao povremeni eksperimenti, antologije bi televiziji mogle donijeti mnogo toga dobroga. Dugovječnost je uništila reputacije mnogih serija – Dexter, True Blood, Sons of Anarchy neki su od posljednjih primjera, a već je i Homeland počeo pucati po šavovima. Dobre, zatvorene i zanimljive priče koje imaju svoj početak, zaplet, kulminaciju i završetak, umjesto beskonačno rastegnutog srednjeg dijela, mogle bi barem djelomično ispraviti glavnu boljku televizije – proizvodnju bez unaprijed određenog roka trajanja.

Zasad nije poznato kuda će druga sezona ići – bez brige, bit će je – ali prva sezona će na kraju osme epizode zatvoriti svoje poglavlje. Pizzolatto kaže da to neće nužno biti novi slučaj ubojstva i potraga za drugim serijskim ubojicom, već jednostavno nova misterija sa novim likovima koji će je rješavati. Ne tako davno sam požalio što sam Game of Thrones nakon prve sezone krenuo uspoređivati sa drugim velikim HBO-ovim dramama. Ne zato što nakon tri sezone mislim da sam puno fulao, ne, čisto zato jer mi se sada čini bespotrebno pompoznim proglašavati tako nešto nakon jedne sezone. Ali nadam se da će True Detective ovoj eri HBO-a donijeti nešto što joj nedostaje od kraja prošlog desetljeća.

http://www.youtube.com/watch?v=TXwCoNwBSkQ