Recenzija: Looking – Ovo nije gej serija

Prvi prosinca je prošao, Hrvati su izglasali svoje, a tijekom šestomjesečne rasprave o inicijativi udruge U ime obitelji, svatko je formirao svoje mišljenje o pravima LGBTIQ zajednice. Što je, kako je Rachel Maddow, američka voditeljica s MSNBC-a, ispravno istakla, paradoks sam po sebi: “O pravima se ne bi trebalo glasati. Zato se i zovu prava.” No, dosta o vjersko-političko-socijalnoj podijeljenosti ove zemlje, nije mi u planu probuditi lanjske demone i pokrenuti novu besciljnu i beskrajnu raspravu u komentarima.

Poanta ovog uvoda jest povlačenje paralele s SAD-om — u kojem je do kraja 2013. godine istospolni brak postao legalan i izjednačen s heteroseksualnim brakom u sedamnaest saveznih država. Tako da je, kada je prošle godine najavljen Looking na HBO-u, kao serija koja će se isključivo baviti gay tematikom, prašina svedena na minimum. Nije se razvio nikakav anti-HBO pokret koji je okupirao naslovnice svih mogućih i nemogućih portala kao što je to činila jedna ekipa iz Duck Dynastya ili jedna Paula Deen.

Naravno, konzervativni će čitatelji odmah na taj argument kao iz pištolja uzvratiti s klasičnim: “To je zato što su današnji mediji svi okrenuti liberalima i nemaju ni trunke neutralnosti.” Što je točno, to ne osporavam. No, mediji nisu ignorirali postojeći pokret protiv HBO-a, niti su osuđivali simpatizere takvog pokreta — jer, kao što sam već i rekao, prašine nije ni bilo. Daleko od činjenice da je SAD za LGBTIQ zajednicu obećana zemlja – organizacije čija egzistencija u 21. stoljeću apsolutno zapanjuje, poput Westboro Baptist Church, i dalje postoje – no, u razvijenim je saveznim državama LGBTIQ zajednica postala dijelom društva i pitanje ljudske seksualnosti više nije tabu tema. Kad samo pogledate koje su savezne države na popisu onih koje su legalizirale gay brak, nećete vidjeti jedan Texas, Alabamu ili Kentucky — vidjet ćete Californiu, New York, Washington i Illionis, između ostalih.

I zato, po uzoru na ovih sedamnaest saveznih država, postavit ću misao vodilju za ostatak ove recenzije: Looking nije gay serija. Looking je serija koja se bavi ispitivanjem ljudske seksualnosti, u ovom slučaju homoseksualnosti. Konzerve kojima se gadi bilo kakva vrsta njima atipičnih znakova pažnje definitivno neće reći da im je serija zanimljiva i zabavna, ali isto će tako i gay osobe koje su u seriji tražile isključivo trideset minuta izmišljanja različitih spolnih odnosa na različitim mjestima u različitim pozama biti jednako razočarane i neimpresionirane.

Looking nije PG serija na CBS-u kojoj je poanta imati token gay likove da se mreža može osjećati progresivno, niti je suptilna pornjava koja iskorištava priliku što je na HBO-u gdje sve prolazi. Ima li ona svojih mana? Itekako. Možemo se šaliti da producenti vrše diskriminaciju protiv ženskih likova jer su u seriji o gay muškarcima castali samo jedan ženski lik — vrstu blesave kritike s kojom se i Lena Dunham, autorica Girls, suočavala prve dvije godine emitiranja svoje serije, kada su sa svih strana letjele optužbe da je rasist jer nema nijednog crnca u seriji.

No, jedna od ključnih mana Lookinga jest činjenica što ne stavlja svoje likove u dovoljno realan kontekst — gotovo svaka muška osoba na koju tri protagonista nalete je također, ne biste vjerovali, gay. Može se tu dati kontra-argument da se kreću u LGBT krugovima i da se scenaristi namjerno fokusiraju na te aspekte njihova života, no ipak, činjenica da su slučajni suputnik u gradskom prijevozu koji ti uhvati pogled ili kolega s posla u restoranu gdje radi desetak ljudi također gay, ipak zahtijeva od publike da budu skloniji progledati naizgled nemogućim situacijama kroz prste.

Ako mislite da je Girls nepravedna i odvratna reprezentacija ženskog roda koja mladim djevojkama daje krivu sliku o životu i ambicijama, vjerojatno ćete misliti i da Looking to čini za gay muškarce. S čime se ja ne bih složio. Možda zvučim kao tipično diskriminatorno, needucirano govno jer tom izjavom govorim da su “gay muškarci odvratni jer su promiskuitetni i bla bla i AIDS i bla bla”. Okrenimo priču na muški rod općenito.

A ja ću za svoj argument samo iskoristiti citat Dana Savagea, fantastičnog čovjeka — osnivača predivne udruge It Gets Better, autora i novinara koji se godinama bavi ljudskom seksualnošću. U intervjuu za show Billa Mahera, Real Time, ljetos je izjavio sljedeće: “One of the arguments against gay marriage is that gay male couples are much less likely to be monogamous than heterosexual couples. And that’s true. (…) It goes like this: gay couples – least likely to be monogamous; more likely to be monogamous successfully – straight couples; most likely to be monogamous successfully – lesbian couples. Clearly, the problem with monogamy is dick.”

Muški rod je muški rod, možemo moralizirati o promiskuitetu kao odvratnoj pošasti našeg društva čiji su tradicionalni principi toliko ugroženi da jedva stoji na nogama. Ali budimo realni, svi bi ga plasirali u drugi okoliš svakog drugog dana da smo u prilici. Nemojmo se zavarati. Kao što nemojmo ni osuđivati ženski rod da su drolje ako nisu u “stabilnoj” vezi do osamnaeste. I seksualna orijentacija tu ne igra nikakvu ulogu. Naravno da će mlade (gay) osobe u San Franciscu istraživati svoju seksualnost i mijenjati partnere. Neke od njih neće — neke su osobe sklonije dugotrajnim vezama, no to je već zadiranje u područje ljudske psihologije.

Poanta je u tome da će jedan gledatelj bez problema moći iz trideset minuta Lookinga doći do zaključka da je serija diskriminatorna prema gay populaciji jer ih prikazuje samo kako razgovaraju o seksu ili kako se seksaju. No, jednostavno rečeno, to je tematika serije. Nema boljeg kontraargumenta. Kada gledate CSI ne vrištite po portalima i socijalnim mrežama da je serija diskriminatorna prema forenzičarima, da ih samo prikazuje kako s latex rukavicama na rukama seru o DNA uzorcima i dlakama i sastavu zemlje pod nečijom čizmom, jer u stvarnosti i forenzičari imaju privatni život.

Inače je nepisano pravilo da se u par rečenica radnju serije predstavi na početku recenzije, no evo, ja sam ju ostavio za kraj. Čisto iz razloga što radnje i nema — ne očekujte od Lookinga savršeno osmišljenu petosezonsku radnju. Serija se bavi trojicom gay prijatelja koji proživljavaju ljubavne i financijske muke u San Franciscu dok pokušavaju ostvariti svoje životne želje i ambicije. Jedan od producenata serije je Andrew Haigh, koji je napisao i režirao britanski indie film Weekend, također gay tematike — a njegov se stil davanju materijala da diše lako prepoznaje i u Lookingu.

Da pojasnim — serija nema nikakvu težinu niti ostavlja dojam užurbanosti da ugura 1500 rečenica u svaki dijalog, te time paralelno daje i San Franciscu sporednu ulogu – što je uvijek pohvalno jer nije jednostavan posao, mada bi mnogi pomislili da se sastoji samo od ubacivanja kadrova grada između scena. Jonathan Groff, koji utjelovljuje Patricka, dizajnera video igrica (ne radi u frizerskom salonu, zamislite vi to!), najprepoznatljiviji je glumac u seriji, koji je u Starzovom Bossu nakon uloge u Gleeju pokazao da ima suptilne glumačke crte i talent, a što je samo potvrdio u Lookingu. Činjenica da preostala dva glavna glumca nemaju gotovo nikakvu relevantnu glumačku povijest samo govori u prilog tome da autori serije nisu išli ryanmurphyevskom pristupu seriji. Bez problema su mogli privući par poznatih televizijskih faca i tjerati ih da jedini način da publika bude upoznatija s njihovim tijelom jest da redovito odslikaju CT-ove abdomena da im se upoznamo s jetrom i sprijateljimo s bubrezima.

Da privedemo ovaj čušpajz misli kraju, Looking je solidna serija. Solidna, ne odlična. Kao što sam već istaknuo, ima svojih mana na kojima treba poraditi, ali ni radnja (koliko god ona nepostojeća bila) još nije na nivou da natjera gledatelja da se iz tjedna u tjedan vrati pred ekran nakon nestrpljivog iščekivanja novih pola sata materijala.

Usput, mislim da netko treba prebrojati koliko sam puta napisao riječ gay u ovoj recenziji. Mislim da je brojka blizu onoj kojom se Wolf of Wall Street krasi za riječ fuck.

http://www.youtube.com/watch?v=I1u1CkRFVRs