Recenzija: Looking – Iz druge perspektive

Ne, ovo nije repriza, i ne, nismo izgubili pamet – još. Neko vrijeme se bavimo idejom višestrukih recenzija za iste serije, ali kako nam vrijeme i razne druge obaveze to ne dopuštaju, dosad se nismo time pozabavili. Kako ne biste mislili da na Serijali imamo uvijek i isključivo samo jedno Borgovsko mišljenje o istim stvarima, ovaj put vam predstavljamo Looking, opet, ali ovaj put iz nešto drugačije perspektive. Oko glavnih stvari se generalno uvijek uspijemo složiti, (Deadwood je odličan, The Following nije), ali ponekad znamo dobro raspraviti serije koje nisu po svačijem ukusu. Željka Markić nije bila dostupna, ali nadamo se da će recenzija serije osvanuti jednog dana na njenom neovisnom portalu koji će objektivno informirati hrvatsku javnost o serijama i ostalim stvarima, a ovaj put naša tajanstvena djevojka iz podcasta ima nešto za reći o najnovijoj seriji s HBO-a. 

Kad je izašla prva vijest o tome kako HBO radi seriju o tri prijatelja homoseksualca, mogućnosti je bilo mnogo. To je ipak HBO, jedna od najhrabrijih i najinovativnijih mreža, mreža koja se ne vodi prema klišejima. Ipak, krajnji proizvod je u ovom slučaju nešto manje hrabar i inovativan.

Često se Looking uspoređuje s Girls, jer su obje serije o kul-hip-urbanim mladim prijateljima u jednom gradu koji je više od samo pozadine priče, no osim što se obje serije prikazuju na HBO-u, i nema puno sličnosti. Likovi u Girls jesu odvratni, zbunjeni i realni, ali su sagrađeni od više slojeva i prikazani iz različitih kuteva. Likovi u Lookingu, nažalost imaju samo jedan kut prikazivanja.

Looking, ili u nekom prijevodu “Potraga”, je dosta toga, ali u suštini nije ni hrabra ni inovativna serija. Nije stvar u tome što su glavni likovi gej, pa čak ni u onome što bi trebala biti  glavna premisa – potrazi za nečim, potrazi za sobom. Stvar je u izvedbi.

Dakle, tri gej prijatelja žive u San Franciscu. Glavni lik, Patrick, dvadesetnešto-godišnjak, dizajner je levela u igrama i uistinu odvratna i manipulativna osoba koja trulu unutrašnjost maskira šarmantnom zbunjenošću i naivnosti i to mu prolazi. Kad ga srećemo u prvoj sceni pilota, on je u grmlju parka gdje pokušava primiti handjob od stranca, jer “haha, ljudi to još uvijek rade?”, humoristično kaže prijatelju koji ga usred čina nazove na mobitel, a on se javi. Tako je, on je glavni nositelj humora neugodnosti među našim junacima. Patrick ne zna zapravo što hoće, od sebe, od života, od drugih, psihološki je zreo kao prosječan osamnaestogodišnjak pa svaku sekundu svog vremena provodi tako da traži neobavezne seksualne avanture ili obećavajuće prilike za sanjarske scenarije. Ovo drugo vidimo putem njegovog OkCupid profila na kojem traži… nešto. Prvo se ismijava tuđim profilnim slikama, a kad naiđe na zgoditak – starijeg onkologa koji je zreliji i ozbiljniji, ne uspijeva ga impresionirati, nego svojom nedostatnom socijalnom inteligencijom samo izaziva daljnje navale (smiješne) neugodnosti. Sve društvene kontakte i osjećaje  koje je imao u prve tri epizode je savršeno sumirao njegov prijatelj Augustin dok su pričali o Patrickovom novom šefu:

“You wanna fuck him?” –”No, I hate him ’cause he’s an asshole and he made me feel stupid.” – “‘Cause he don’t wanna fuck you?” – jer to je jedina prizma kroz koju Patrick ima ikakav kontakt sa svim drugim likovima u seriji (i da, dok nije znao tko mu je novi šef, i njemu se nespretno ubacivao i zato ga mrzi).

I to ne govori toliko o Patricku koliko o načinu na koji su ga odlučili prikazati. On je nezreo, nespretan i tuži se da svi o njemu dobiju krivi dojam. Jer se ne zna ponašati ni kontrolirati u društvu drugih muškaraca. Kad nije u okružen mogućim partnerima, u razgovoru s prijateljima se čini dosta staloženiji i u toj diskrepanciji se naslućuje njegova potpuna izgubljenost u životu. Ne zna što želi od sebe, od drugih, od svojih veza; pa se okreće svim mogućim kratkotrajnim užitcima i hedonizmu. Svi likovi su prikazani isključivo kroz svoje seksualne odnose ili pokušaje istih, ali nijedan tako jako kao Patrick. Što je u suštini – vrlo dosadno. Znamo da su ti likovi gej, ali su toliko seksualizirani u svim svojim društvenim odnosima da to graniči sa dehumaniziranjem. Jer osim toga da želi seks, o glavnom liku s kojim provedemo najviše vremena, znamo zastrašujuće malo.

Augustin je bivši cimer od Patricka, koji se nedavno odselio k dečku. On je umjetnik, a da začini dosadan seksualan život s partnerom, u pilotu se bave seksom utroje s potpunim neznancem. Mislim da je to ukupno tri klišeja, ako točno brojim. No, usprkos tankoj razradi lika u pilotu, Augustin mi je najdraži lik, i to samo zato jer je u jednoj sceni s dečkom sjedio na kauču i razgovarali su o tome hoće li ići van tu večer ili ne. U toj sceni su izbjegli nabrajanje gej stereotipa i vidjeli smo kako su likovi sposobni raditi i ono što nije vezano za seks. Šokantno.

Dom, treći i najstariji lik, je 40-godišnji konobar koji već desetak godina ima isti posao koji mrzi, ne miče se s mrtve točke i utapa u malodušju i samoprijeziru. Tješi se time što dobro izgleda (za svoje godine), pa može naći zgođušnog mladića za seks da se osjeća bolje skoro na svakom koraku. Od sva tri lika, njegova nam je priča najpoznatija jer je ispričana već puno puta, a on je drugačiji od svih tih dosadašnjih prikaza nezadovoljnih sredovječnih likova jer… je gej. Aplauz.

Da ovo nije serija o tri gej, nego o tri hetero tipa, nitko se ne bi zaustavljao dvije sekunde na njoj pri mijenjanju TV kanala. Ovako je seksualnost likova iskorištena da bi jednu staru i prožvakanu temu učinila zanimljivijom i pseudo-svježom. Pisanje o homoseksualnim vezama je trebalo evoluirati dosad, prošlo je dovoljno vremena da bi se mogla na zanimljiv način ispričati priča o likovima kojima seksualnost nije jedina značajka.

Najveća zamjerka jest to što, iza svih tih šljokica, hip kulture, korištenja društvenih medija za traženje partnera, Grindr susreta, razgovora o “kontroverznoj” temi seksa s neobrezanim muškarcem, fuck-buddyjima, drogiranja i seksa utroje, nema ni neke supstance ni priče za gledateljstvo. Svaki aspekt normalnog života – veza, posao, druženje s prijateljima, jest samo nešto kroz što likovi dolaze do stranaca s kojima bi se seksali, ili nešto o čemu likovi pričaju s osobom s kojom se žele seksati da bi se poseksali. Što bi bilo ok, da je serija našla neku granicu i nije postavila pretpostavku da su svi homoseksualci takvi, hedonističke drolje kojima je smisao dana naći novo osvajanje, novi seksualni užitak. Ovako ne samo da je to krivo i da implicitno na neki način vrijeđa sve homoseksualce koji se godinama bore protiv upravo tih stereotipa, nego je i dosadna televizija.

Tako da se potraga s početka, ona neka dublja i iskonskija, potraga za sobom i svojim htjenjima, teško vidi od potrage za mnogo neobaveznog seksa.