Jeste li ikad — pod uvjetom da gledate i volite seriju — pokušali (i uspjeli) iz pivu preporučiti Mad Men nekom od prijatelja? Nekom tko nema baš nikakvu ideju o komu i čemu je riječ? Pogotovo kad dođete do pitanja “A o čemu se zapravo radi?” I onda zablokirate. Jer Mad Men nema radnju, nema onih napetih trenutaka na kraju epizoda zbog kojih je morate nastaviti gledati dalje. Ali svejedno je fantastična i jedinstvena. Što su opet samo dvije riječi bez bitnog značenja nekom tko seriju nije gledao.
Na današnjoj televiziji, onoj američkoj naravno, postoje Breaking Bad i Mad Men — te onda sve ostale serije. Podjednako sjajne, vrhunske serije, ali totalno različite. Breaking Bad je, primjerice, mnogo lakše preporučiti ljudima jer se radi o puno pristupačnijoj seriji. Seriji koja će podjednako oduševljavati televizijske snobove poput nas, kao i gledatelja vulgaris koji samo želi ubiti sat vremena napetom i uzbudljivom epizodom koja će ga prikovati uz rub ekrana. No, usprkos suptilnosti i tihoj radnji, nisu rijetki trenuci u protekle četiri sezone Mad Mena u kojima sam skakao prema ekranu i vikao “jebemti, kakva televizija!”
Mad Men je tek serija o seksističkom okruženju jedne oglašivačke agencije iz šezdesetih godina prošlog stoljeća sa likovima u čudnoj odjeći sa zalizanim frizurama. Ali ako me pitate koja mi je, između Breaking Bada i Mad Mena draža i bolja — odgovor će ovisiti o tome koja je serija bila bliže emitiranju. Breaking Bad i Mad Men su The Sopranos i The Wire današnjice — dvije najbolje serije nultih i dvije najbolje serije s prijelaza desetljeća. Možda četiri najsavršenije serije ikad snimane.
Mad Men će vas rijetko dovesti u stanje iščekivanja nove epizode samo zato da vidite što će se dogoditi sljedeće. Ali iščekivat ćete novu epizodu samo da ponovo vidite ove likove i njihovu interakciju na ekranu; uglađenog i odlučnog Drapera, sarkastičnog i opuštenog Rogera, ambicioznu i često emocionalnu Peggy, samouvjerenu i predivnu Joan, arogantnog seronju Petea… Ma i onu nezrelu cvilidretu Betty. Zvuči vrlo apstraktno i neodređeno, znam. Sličan argument izvadit će obožavatelji zabavnih i ležernih procedurala tipa Bones, Castle, NCIS i ostalih, kojima se rijetko vraćate zbog repetitivnih epizoda, već zbog likova koje volite i koji vas zabavljaju.
Ali Mad Men je mnogo slojevitiji, kompleksniji, bogatiji… I potpuno pretenciozan, da. Serija potpuno ovisna o svojoj atmosferi i likovima, nimalo ovisna o samoj radnji i događajima. Tek mi pada na pamet Treme, kao još jedna serija vrlo malo posvećena samoj radnji, a mnogo više uvjerljivim likovima, atmosferi i glazbi. I detaljima. Jer sve je u detaljima. Autor Tremea, David Simon, autor je već spomenutog Wirea, kao jedne od najboljih serija svih vremena (ili jedne i jedine), podjednako je metodičan i predan poput autora Mad Mena, Matthewa Weinera. Rijetki su takvi televizijski autori — rijetki uopće toliko osobno doživljavaju televiziju, ali rijetki joj se mogu toliko posvetiti.
I uza svo to propovijedanje da “nije bitna radnja, već likovi,” Matthew Weiner — alfa i omega serije — nevjerojatno je analan kad je u pitanju otkrivanje radnje pred novu sezonu. U teaserima nismo vidjeli sekunde materijala iz nove sezone, posteri su bili minimalistički i vrlo kriptični, a Weiner je izričito zabranio kritičarima da u recenzijama i najavama spominju ijedan detalj, ma kako nebitan bio. Tu razinu opsesije, na granici opsesivno-kompulzivnog poremećaja, Weiner prenosi na seriju. Mad Men je perfekcionistički detaljan u svom prikazu šezdesetih, od onog najjednostavnijeg dijela, frizura, do odjeće, setova, ključnih događaja tog doba, pa do atmosfere, društvenih odnosa i same kulture. Nakon što ga je nekolicina kritičara upozorila da u uvodnoj epizodi pete sezone koristi pjesmu snimljenu nekoliko mjeseci nakon odvijanja radnje epizode, Weiner se otvorenim pismom zahvalio te odmah promijenio “spornu” pjesmu.
Autentičnost. Dim cigareta, smeđa boja skupog viskija, golemi uredi, dekor, loše frizure i još lošiji modni izbori. Usputni i potpuno društveno prihvatljivi seksizam na radnom mjestu — vrijeme u kojem “seksualno zlostavljanje na radnom mjestu” još nije bio iskovan pojam, već dio radnog vremena kao pauza za ručak u 12 i nabacivanje bespomoćnim tajnicama. Osim seksizmom (i feminizmom), Mad Men se bavi i drugim -izmima poput rasizma i homofobije(um… izma). Iako to nije uvijek ozbiljna drametina. Postoji hrpa laganih, komičnih trenutaka, koji doduše ne izviru iz comic relief likova, već običnih situacija i dijaloga, a Mad Men ima i dvije najseksipilnije žene malih ekrana. Christinu Hendricks, koja u crvenoj haljini nerijetko zauzima pola ekrana, i Alison Brie, koja je ipak mnogo simpatičnija u Communityju. Ali ima i ultimativnog televizijskog panty droppera, Jona Hamma, alias Don Draper. Žene ga žele, muškarci žele biti poput njega.
Četiri sezone, četiri Emmyja stoje u vitrinama autora za najbolju dramsku seriju godine. Zasluženo? Kraj Breaking Bada? Sigurno nije nezasluženo. S druge strane, Bryan Cranston drži tri Emmyja za tri sezone Breaking Bada (četvrta će konkurirati tek najesen). Zasluženo? Kraj Jona Hamma? Sigurno nije nezasluženo.
