Recenzija: The Blacklist — Je li dovoljno dobro dovoljno dobro?

Mislim da smo se u jednoj epizodi našeg podcasta dotakli teme gledanja serija zbog glumaca. Prilično sam siguran da je u pitanju, između ostalih, bio Castle zajedno s Nathanom Fillionom. Volim tog tipa i želim mu novu televizijsku suradnju s Jossom Whedonom ili Timom Minearom, ali televizija je prepuna dobrih serija da bih gledao 22 epizode godišnje samo zbog jednog glumca. Zvao se on Nathan Fillion ili – James Spader.

Da televiziju gledam drugačije, da sjednem pred televizor i krenem šaltati programe, da naletim na Castle ili The Blacklist… vjerojatno bi spustio daljinski na četrdeset minuta. Ali kada su mi, samo ove jeseni, tri klika udaljeni Boardwalk Empire, Homeland, Parenthood, pa najbolja nova serija Masters of Sex… onda serije s čijim gledanjem kasnim – poput Tremea – ili bezbrojne “stare” stvari koje konačno moram pogledati… Kako nemam naviku vrtjeti epizode na “second screenu” dok radim nešto treće, ne mogu zamisliti ciljano gledanje Castlea ili The Blacklista dulje od dvije epizode. Što je sasvim dovoljno da zadovoljim znatiželju i ulovim kratku dozu Nathana Filliona ili Jamesa Spadera.

The Blacklist je zadnji u nizu tih zabavnih procedurala, serija čiji je glavni cilj biti samo “dovoljno dobar”. Da sad ne ulazimo u raspravu jesu li procedurali inherentno loši (nisu), samo su inherentno… manje ambiciozni. U pravilu. Ali današnja televizija, zajedno sa završenim klasicima, ima toliko toga više za ponuditi od “dovoljno dobrog”.

Serija započinje jednog lijepog sunčanog dana, kada u FBI-jevo sjedište laganim korakom stiže Raymond Reddington (James Spader). Predstavlja se teti na šalteru, neinformiranoj da se radi o jednom od najtraženijih ljudi svijeta, a potom mirno odlazi par koraka unatrag, skida kaput i šešir te se spušta na koljena s rukama na glavi. Dvije sekunde kasnije okružen je policijom, a prvi kat zgrade pun je specijalaca u punoj opremi.

Reddington ima listu, crnu listu štoviše, najvećih kriminalaca i terorista svijeta. Listu prema kojoj ona FBI-jeva sa popisom najtraženijih bjegunaca – na kojoj se on sam nalazi – djeluje poput liste dužnika u lokalnoj knjižnici. Ili videoteci, ako želite još arhaičniju paralelu. FBI ga opisuje kao vrlo generičkog, tipičnog negativca-terorista bez političkih ciljeva ni ideala, čovjeka koji je odan isključivo najvećem ponuđaču. A taj čovjek voljan je surađivati samo sa mladom agenticom Elizabeth Keen (Megan Boone), koja tog lijepog dana upravo kasni na posao svog prvog radnog dana.

Zašto se uopće takav kriminalistički mastermind, koji je godinama uspješno izbjegavao nesposobne FBI-jeve agente, jednostavno predao? Samo zato ih ismijava brzim one-linerima te ponižava sposobnošću da im zbriše pred nosom? Agentica Keen upoznaje nas s njegovom prošlošću: on je bivši agent i lukavi kriminalac koji je davno napustio svoju obitelji. Reddington nam, pak, osvjetljava njenu prošlost i motivacije: nadobudna agentica koju je otac ostavio dok je bila malena. Vidite li kuda ovo ide? Reddingtonove prave motivacije čuvaju se za neki budući twist i veliko otkrivenje, no ako je zbilja Red samo njen otac i ništa više, završit će to nimalo spektakuarno. Iako, prilično sam siguran da će Spader i tu scenu prodati fantastičnim, ovdje dobrodošlim preglumljavanjem i teatralnošću.

The Blacklist je nakrcan klišejima i dijelovima mnogo uspješnijih, boljih uzora – ima tu malo 24, malo Homelanda, pa čak i filmskog Kad jaganjci utihnu, jer su Reddington i njegova vjerojatno-kćer Elizabeth odjeci Hannibala Lectera i Clarice Starling. Možda je predvidljiv i klišejast, čak naivan, ali je svejedno dosta zabavan triler, čak intrigantan, ako njegove motivacije nisu isključivo obiteljske. Kao i svi procedurali, The Blacklist je dizajniran da traje. Reddingtonova “crna lista” je podugačka, a druga epizoda nazvana je “The Freelancer (No. 145)”. To je već sedam sezona materijala. Nadobudno. No, postoji crta serijaliziranosti i par twistova u prve dvije epizode. Možda čak dovoljno da zažmirite na jedno oko, ubijete mozak i samo promatrate Spadera kako krade svaku scenu. Iako su intelektualno nadmoćni bjegunac i nesposobni panduri koji ga čuvaju zadnji klišeji žanra, Spader ih gotovo u potpunosti prodaje.

Možda The Blacklist iduće godine postane novi Person of Interest. Serija koja je u startu bila vrlo generički krimić, izgrađen tek da bude “dovoljno dobar”, a poslije krenula u eksperimentiranje sa serijaliziranošću i zanimljivijim pričama. Ili barem tako tvrde neki ljudi kojima ću povjerovati. Ali kako nema teorije da ću u skorije vrijeme nadoknaditi 50 epizoda nečega (samo deset više nego imaju čitavi The Wire ili Six Feet Under) paralelno sa svim aktualnim stvarima, i dalje ću im samo vjerovati na riječ. Isto kao što nemam imam vremena ni strpljenja čekati da The Blacklist postane… nešto više od “dovoljno dobrog”.

http://www.youtube.com/watch?v=k9_qgX7pTlc