Recenzija: American Crime Story — Zarazna adaptacija fascinantnog, povijesnog suđenja

Ne volim Ryana Murphyja.

Murphy je talentiran autor i zna fascinirati, okupirati publiku te stvoriti zarazan hit, što je dokazao u nekoliko navrata sa Nip/Tuck, Gleejem ili American Horror Story serijalom. Ali ne volim njegov napadni, pompozni stil gdje sve mora biti glasno, blještavo, kontroverzno i teatralno. Epiteti koji većinom, za mene, posebice idu uz American Horror Story. Prati ga glas kao autora koji je sposoban napraviti zanimljiv koncept serije, koje se onda raspadnu nakon prve sezone – Popular, Nip/Tuck, Glee…

American Crime Story ima sve preduvjete pompoznog, glasnog smeća. Ryan Murphy, hrpa (nekad) velikih glumačkih imena koja lako mogu uhvatiti ostatak serije u orbitu svojih ega te na kraju “sudski slučaj stoljeća”, delikatna tema kojoj se vrlo lako može pristupiti senzacionalno. Eksploatirati radi jeftine zabave.

Ali, očekivanja i predrasude su zajebana stvar.

American Crime Story je teatralan, ali taman koliko treba. Jer cijeli taj slučaj suđenja O.J.-u Simpsonu — Davoru Šukeru tadašnjeg američkog nogometa — bio je takav. Razvučen medijski cirkus praćen 24 sata dnevno, eksploatiran za brzu lovu, prepun velikih ega, nabijen emocijama, na silu pretvoren u rasno pitanje. Preteča reality showova, koji su pojavom Big Brothera i American Idola pomeli televiziju samo nekoliko godina kasnije. U biti, tema stvorena za Ryana Murphyja.

No, u suprotnosti mojim pretpostavkama, The People v. O.J. Simpson: American Crime Story, iako nije u potpunosti lišen Murphyjevih manira, neočekivano je emotivna i poprilično zarazna priča prožeta društvenim pitanjima – tadašnjim i današnjim – te na kraju zaokruženih deset epizoda, prokleto dobra televizija.

Orenthal James Simpson jedan je od najpoznatijih igrača američkog nogometa, prvo po sportskim zaslugama, kasnije nešto malo čak i filmskim (serijal Goli pištolj). No, naravno, njegovo ime danas se prvenstveno veže uz ovdje ekranizirano suđenje, u kojem je tužilaštvo godinu dana pokušavalo dokazati Simpsonovu krivnju za ubojstvo svoje bivše supruge i njenog bliskog prijatelja. Više od svega, suđenje je bilo cirkus čiji je fokus odvučen od ključnog pitanja: je li O.J. Simpson kriv za brutalno dvostruko ubojstvo.

Zanimljivo je promatrati seriju i ekranizaciju suđenja iz ovog autsajderskog kuta. Zbog vremenskog odmaka – sudska presuda je donesena pred više od dvadeset godina – ali i geografskog, medijski cirkus “suđenja stoljeća” bio je sporednija tema u Hrvatskoj, tada ratom preokupiranoj državi. Barem mislim, bio sam klinac tada. O slučaju znam dovoljno, ali uglavnom na razini opće kulture, apsorbirano kroz filter popularne kulture. Ne mogu reći da sam do sada imao baš potpunu sliku o značaju i kontekstu suđenja, osim općeprihvaćene činjenice “kriv je”. Suprotne stvarnoj presudi.

Johnnie Cochran, odvjetnik koji je oslobodio O.J.-a, parodiran je u Seinfeldu kao rječiti i uglađeni Jackie Chiles; njegov završni govor na završetku suđenja famozno je parodirao South Park (“The Chewbacca Defense“); dvadeset godina kasnije, Tina Fey je u Unbreakable Kimmy Schmidt parodirala Marciu Clark, u kompletu sa groznom trajnom frizurom tužiteljice – nimalo suptilna parodija koja je tada većini nas preletjela preko glave zbog tog vremenskog i geografskog odmaka. Suđenje se ukorijenilo u popularnu kulturu, ali slika i dojam koji smo tako dobili iskrivljeni su.

Hoću reći, bez tog konteksta čak je lakše promatrati American Crime Story kao zabavnu reinterpretaciju fascinantnog i napetog sudskog slučaja, ali serija se jako dobro drži čak i ako je gledamo kao nešto više od deset sati napete, sjajno snimljene televizije. Ono što je ostalo izgubljeno u toj vremenskoj i lokacijskoj distanci, iskrivljeno parodijama i referencama, American Crime Story vrlo dobro vraća u kontekst, fokusirajući se na bitno. Ljude, likove, društveni značaj, vremenski kontekst i emocije.

Da se vratim na Ryana Murphyja. Iako je serija njegova ideja i druga antologija sličnog imena, scenarij i showrunnerske dužnosti odrađuju Scott Alexander i Larry Karaszewski, dvojac iza filmova Ed Wood (1994.), The People vs. Larry Flynt (1996.) i Man on the Moon (1999.). Četiri od deset epizoda – uključujući premijeru i finale — režira sam Murphy, a u njegovim se kadrovima osjeti ta žica teatralnosti, gdje pokreti kamere djeluju kao serija as directed by Dramatic Chipmunk.

Kao što je O.J. Simpson okupio svoj Dream Team odvjetnika za svoju obranu, tako je i Murphy skupio niz odličnih, od ranije poznatih glumaca (Courtney B. Vance, Bruce Greenwood, Nathan Lane, David Schwimmer), svojih čestih suradnika (Sarah Paulson, Connie Britton), odličnih novaka (Sterling K. Brown) i nekad velikih, danas zaboravljenih imena (Cuba Gooding Jr., John Travolta).

Redom, gotovo svi su odlični (fascinantno je vraćati se na snimke suđenja i vidjeti koliko sliče svojim parnjacima), no dvoje najpoznatijih imena ujedno su najmanje impresivni dijelovi ansambla. Pomalo očekivano. Cuba Gooding, Jr. (O.J. Simpson) pogrešno je odabran, fali mu karizme, mlak je i neprimjetan – osim toga sporedni je akter u seriji koja nosi naziv njegovog lika. John Travolta je sasvm u nekoj drugoj seriji kao Simpsonov odvjetnik John Shapiro, koji okuplja Dream Team. Zapravo ne znam je li njegov nastup odličan satirični komentar na ego poznatog odvjetnika koji se nije mogao pomiriti sa sporednom ulogom u suđenju, ili potpuno napuhana, napadna karikatura glumca koji je već godinama na marginama Hollyooda. Kako god, poprilično je meta to sve skupa.

Ostatak tima je zbilja izniman i – makar ne volim proricanje nagrada koristiti kao metodu veličanja izvedbi – pobrat će hrpu glumačkih nominacija, možda i nesretno marginalizirati također sjajni Fargo u duelu mini-serija. Sarah Paulson (Marcia Clark) i Courtney B. Vance (Johnnie Cochran) zapravo su centralni akteri ove priče, predstavnica tužilaštva i borac za prava crnaca koji se prometnuo u glavnog odvjetnika u Simpsonovoj obrani.

Paulson je sjajna (nemam drugu riječ, ponavljam je previše) u tragičnoj ulozi tužiteljice koja preuzima “već dobiveni” slučaj, no tijekom njega biva predmet seksističkih napada obrane, dijela javnosti i medija, emocionalno vrlo teško proživljava slučaj usprkos fasadi hladne i odlučne žene.  B. Vance, pak, briljira čestim monolozima kao odvjetnik koji čitav slučaj skreće sa tračnica i preusmjerava ga na emocijama nabijeno pitanje crnačkih prava, upirući prstom u rasističke, nasilne navike lokalne policije.

U Simpsonovom timu je i njegov tada vrlo dobri i odani prijatelj Robert Kardashian, čije su prezime danas otele njegove kćeri starlete¹. Zapravo je televizijski povratnik David Schwimmer, proteklih godina povučen u redateljskim ulogama, ovdje možda najbitniji lik za interpretaciju Simpsonovog karaktera. Seriju počinje kao OJ-ev bezrezervni zagovornik, a tijekom suđenja sve više preispituje nevinost i ponašanje svog prijatelja, kao i taktike obrane čiji je uglavnom pasivni dio.

Sama serija čak nije pretjerano zainteresirana za moralno prodikovanje i nametanje mišljenja o valjanosti presude, većim dijelom distancirana po tom pitanju. No, s približavanjem završetka serije i konačne presude, postaje jasno da naginju onome što je danas uglavnom općeprihvaćeno, uzimajući u obzir golemu količinu argumenata i dokaza te poznavajući OJ-evu narav².

Ne sjećam se kada sam posljednji puta s toliko entuzijazma i tako brzo pogledao sezonu neke serije, redajući epizodu za epizodom, nestrpljivo čekajući sljedeću. Ne zbog napetih cliffhangera i jeftine drame, ne zbog neke automatike nizanja epizoda, već iskrene znatiželje i fascinacije ekranizacijom, akterima, pričom i, na kraju, samim slučajem čije sam detalje i podatke otkrivao s dvadeset godina odmaka.

The People v. O.J. Simpson: American Crime Story nije parodija, nije jeftina dramatizacija inspirirana stvarnim događajima. Nije odlična televizija samo zato što je pravi slučaj bio fascinantan, već zato što je prepuna sjajnim glumcima, nabijena emocijama, dostojno ekranizirana reinterpretacija događaja, sve to podvučeno i prožeto rasnim pitanjima, pravima manjina i pravednosti pravnog sustava.

Nasumične bilješke:

• ¹ “Slava je prolazna. Isprazna. Ne znači ništa bez vrlina srca”, kaže Kardashian svojim malenim kćerima, presretnim što im je otac došao u središte pažnje, zainteresiranim za malošto drugo. Trunku napadno i “ha-ha kužite”, ali služi ditanciranju Kardashianovog lika u seriji od onog s čime se to prezime nedvosmisleno povezuje danas.
• ² Simpson je deset godna nakon presude u ovom slučaju uhićen zbog oružane pljačke i osuđen na 33 godine zatvora. Kaznu i dalje odslužuje, u iščekivanju saslušanja iduće godine o mogućem pomilovanju.
• Tri od četiri pokušaja spominjanja naziva serije započela su pisanjem riječi “American Horror”.
• John Travolta danas izgleda kao rastopljena voštana figura zaboravljena pod vrućim suncem Los Angelesa.
• Finalna montaža podsjeća koliko je odličan posao odradio casting odjel zajedno sa kostimografima te šminkerima, ali naravno i sami glumci u seriji. Sterling K. Brown je posebice pljunuta slika odvjetnika u timu tužilaštva, Cristophera Dardena.
• Osim toga, montaža završava slikama ubijenih Nicole Brown Simpson iRonalda Goldmana, čime autori nenametljivo, a opet nedvosmisleno pokazuju stav te odaju počast zaboravljenim žrtvama ovog slučaja. Jedan od emocionalno najjačih trenutaka serije je jecaj oca Rona Goodmana, kada kaže “moj sin je fusnota u vlastitom ubojstvu”.
• Druga sezona fokusirat će se na događaje nakon uragana Katrine, koji je 2005. razorio New Orleans i susjedno područje južnih Sjedinjenih Američkih Država, zajedno sa okolnim otočjem. Iako se ne uklapa u kalup tradicionalnog sudskog procesa kao People vs. O.J. Simpson, prema Murphyjevim riječima, svejedno se radi o kriminalnoj tragediji prožetoj društvenim pitanjima. Bit će to po drugi puta da je neka televizijska serija posvećena ovoj tragediji, nakon Simonovog i HBO-ovog Tremea.