Recenzija: American Horror Story – Komedija, ali iz svih krivih razloga

American Horror Story jedna je od serija o kojoj se najviše pričalo ove godine. Zasluženo ili ne. Članak kolege Marina, naslovljen “Recenzija: American Horror Story – Horor, ali iz svih krivih razloga” jedan je od 10 najčitanijih na Serijali u protekloj godini, ujedno i naš najkomentiraniji članak dosad (iako sam zbog nekih umotvorina u komentarima par puta pomislio da sam na Indexu ili Jutarnjem). Doduše, nije da ovo pišem samo zbog popularnosti serije, već jednostavno moram sam sebi nekako opravdati svrhu gledanja 12 epizoda… Ovog. Plus, nisam baš indiferentan prema seriji, pa nije da mi fali materijala.

Ako sam nešto naučio u dvije i kusur godine rada na Serijali, to su dvije stvari. Prvo, The Vampire Diaries ima stvarno puno gledatelja kod nas, i drugo, ljudi su jako, jako privrženi svojim omiljenim serijama. Reakcije na American Horror Story variraju između dva ekstrema, od ljudi koji je iskreno obožavaju i smatraju fantastičnom serijom, do onih koji su je smatraju jednom od najlošijih serija ove godine. Iako ću je i sada bez razmišljanja svrstati u onu drugu kategoriju, ako ništa drugo, American Horror Story ima tu odliku da je toliko loš da postaje dobar. Ne dobar dobar, nego toliko zabavan u svojoj nekoherentnosti i besmislenoj priči da ne možete odvratiti pogled. Serija je poput nimfomanke na cracku koja pati od poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Pilot je definitivno bio najgora epizoda serije, ali ujedno i najluđa i najzabavnija; da sam odustao tada, seriju bi brzopleto odbacio kao bizaran, napadan i besmislen niz porazbacanih hororskih klišeja i šok-momenata koji u globalu uopće nemaju konkretan smisao – niti su pažljivo uvedeni i pripremljeni da šokiraju gledatelja, niti imaju neku posebnu svrhu u radnji. I dok je to i dalje točno za nastavak serije, iako u nešto (uvjetno rečeno, u usporedbi s pilotom) prizemljenijem, kontroliranom tonu, na to počnete gledati kao čistu zabavu, brainless guilty pleasure o kojem je najbolje ne razmišljati i jednostavno pustiti da vas, u iščekivanju nove bizarnosti, sušti idiotizam serije zabavlja. Glupo ju je ocjenjivati na isti način, ili uspoređivati s nekima od prijašnjih odličnih FX-ovih serija tipa The Shield, Terriers ili Justified. American Horror Story je na toj mreži poput slikovnice zalutale na odjel za odrasle.

Iako to definitivno nije način na koji Ryan Murphy i Brad Falchuk, autori serije, gledaju na svoju kreaciju. Hollywood je prepun autora koji nemaju ni trunke samokritike i samosvjesti; Alan Ball je i dalje uvjeren da je True Blood ozbiljna serija, Veena Sud je The Killing usporedila sa Sopranosima, Scott Buck još uvijek ne razumije zašto ljudi nisu prihvatili (spoiler 6. sezone Dextera) [sakrij](polu)incestualnu vezu Deb i Dextera[/sakrij] itd. S te strane je American Horror Story beskrajno pretenciozan, Murphy će tako tvrditi da je to posveta klasičnim hororcima kao što su The Shining ili Rosemary’s Baby, kompliment kultnim autorima poput Stephena Kinga, Alfreda Hitchcocka ili Davida Lyncha, ali zapravo je hommage u jednakoj mjeri kao što su američki remakeovi hommage britanskim originalima, a dovoditi ga u kontekst bilo kojeg od ovih autora je besmisleno. Murphy i Falchuck samo su uzeli hrpu elemenata i vizualnih stilova iz svakog hororca koji im se svidio i nabacali ih bez nekog posebnog smisla.

Nema istinski zastrašujućih ili šokantnih scena, pa je serija kao horor prilično neučinkovita, prvenstveno zato što Murphy i Falchuck nemaju strpljenja ili ideje pametno pripremiti onu psihološku komponentu istinskog hororca. Umjesto toga, serija je konstantni napad na osjetila, gdje više ništa nije iznenađujuće ni neočekivano, samim time ni šokantno. To je horor za internetsku generaciju, nestrpljivu publiku kratkog raspona pažnje.

Ne znam tko je od američkih kritičara prvi povukao paralelu, ali nije ni bitno jer je vrlo očita; seriju je najlakše usporediti s bilo kojim drugim uratkom Ryana Murphyja i Brada Falchuka nakon prve sezone. Glee i Nip/Tuck krenuli su vrlo dobro i pokazivali znakove kvalitete, da bi obje postale totalni neprepoznatljivi nered u narednim sezonama. American Horror Story samo ubrzava kreativni proces i preskače one početne tragove originalnosti i smislenosti.

Serija najbolje funkcionira kad ne preispitujete postupke likova, kad ne preispitujete logiku radnje, kad jednostavno iskjučite mozak i na American Horror Story gledate kao 45 minuta apsurda, perverzija i zabave na onom najnižem nivou. Nemojte se zamarati Benom Harmonom kojem treba 12 epizoda da zbroji dva i dva te nakon svega viđenog konačno skuži da neki kurac nije u redu s kućom; kako Violet mjesec dana nije skužila da je mrtva; zašto Vivian jede sirovi mozak; Papom koji u tamnom sobičku dobiva poruku o rođenju Antikrista i ZAŠTO SU KVRAGU NAKON TRI EPIZODE JOŠ U TOJ KUĆI. Mislim, pokušate li seriju analizirati prema normalnim standardima kvalitete televizijske drame, nema sumnje da je American Horror Story abominacija u rangu eksperimanata Charlesa Montgomeryja. Ali kao komedija, serija zapravo funkcionira jako dobro. Mislim da su rijetke “prave” komedije na koje sam se nasmijao toliko često, toliko naglas kao American Horror Story. Nisam siguran da je to kompliment seriji, ali barem je razlog za gledanje, ne? Zbilja rijetko gledam guilty pleasure stvari, valjda je Stockholmski sindrom jedan od razloga zašto sam izgurao sezonu do kraja, kao što je to Alita, koja se ovdje po komentarima skriva pod drugim pseudonimom/ima, na Twitteru najbolje opisala.

Serija ima određenu mitologiju koja se uglavnom svodi na “umreš li u kući, ostaješ u kući.” Nije naročito bitno zašto neki likovi izgledaju isto kao kad su umrli, a neki su u perfektnom stanju; zašto su neki odmah svjesni svog besmrtnog stanja, a nekima treba mjesec dana da shvate; zašto Violet jednom može izaći iz same kuće, a drugi put ne… Rijetko se pridržava vlastitih “pravila igre” i bilo kakvo pokušavanje shvaćanja misterija i mitologije je Sizifov posao, a čisto sumnjam da su Murphy i Falchuck potrošili previše vremena zamarajući se blesavim konceptima poput “konzistentnosti” ili “smislenosti.”

Likovi su totalni kreteni, na čelu s Benom Harmonom, najgorim psihijatrom ikad. I kao što rekoh, najbolje je ne preispitivati njihove postupke. Uvjerljivo najgori — u biti najdosadniji — trenuci serije su kad pokušava biti neka obiteljska drama, iako, u iščekivanju novog plačljivog mastrubiranja, odgriženog penisa ili sodomiziranja metalnom šipkom, nikog nije ni malo briga za likove. Connie Britton se trudi biti lik s kojim bi se trebali suosjećati, ali jadna je zalutala u potpuno krivu seriju. McDermott ima samo dva stupnja glume, zbunjenost i deranje, a vlasnik je nekih od najglupljih, urnebesno smiješnih citata (“You’re lying, you’re on drugs, I can tell. Tell me what kind right now!”). Dok s druge strane, Jessica Lange fantastično pogađa taj campy, over the top nastup i zapravo zaslužuje tu jebenu nominaciju za Zlatni globus, koliko god to smiješno bilo.

Kako god, prva sezona svoju priču završava gotovo u potpunosti, ostavljajući tek pokoju otvorenu nit radnje. Ryan Murphy, Brad Falchuck i FX odlučili su krenuti iznova u drugoj sezoni, s potpuno novom misterijom, likovima i glumcima. Komentirao sam to u zasebnoj vijesti, prilično hrabar i hvale vrijedan potez, koji teoretski sprečava beskrajno recikliranje priče, koja je ionako zaključena u finalnoj epizodi. Planirao sam odustati od serije nakon kraja sezone, ali sad me definitivno zanima koje će nove pizdarije Murpy i Falchuck smisliti. Vjerojatno je kriv taj Stockholmski sindrom…

I ovog puta, kao i nakon komentara na šestu sezonu Dextera, ostavljam recenziju bez ocjene. Mogu je ocjeniti na dva načina, prema kriterijima normalne televizijske serije ili kao zabavni nered. Da krenem prvom metodom, opet bi bilo komentara tipa “nisam čitao recenziju, ali prema ocjeni…”