Deset najboljih serija 2013. godine

Odbrojavanjem kroz mini-seriju članaka o najboljim serijama godine došli smo i do finalnih deset. Mnogi kritičari ističu da je ovo jedna od najboljih godina televizije dosad — slažemo se s time, zato smo proširili ovaj godišnji izbor najboljih na čak 45 serija, pridodavši spomena vrijedne sezone televizije koje nisu stale u konačni izbor. I svejedno smo se pomučili sastavljajući listu. Godina je bila posebno dobra za nove serije, čak devet njih svrstali smo među trideset, a gore je još dodatnih pet starijih koje lani nismo istaknuli.

Naravno, lista je prvenstveno informativnog i zabavnog karaktera — namijenjena vama kao preporuka za gledanje i poticaj za nadoknađivanje serija koje ste propustili. Kako naše vrijeme nije bezgranično i nismo bili u mogućnosti pogledati baš sve serije ikada, saslušat ćemo razumne prijedloge vama dragih serija, no vjerujte nam na riječ — za “skrivene” dragulje poput The Walking Deada ili Moderne obitelji smo čuli. Serije razvrstane po mjestima od 21. do 30. te 11. do 20. mjesta predstavili smo ranije, pa u nastavku slijedi deset nama najdražih, najboljih, najistaknutijih serija 2013. godine. Nije bilo jednostavno sastaviti izbor, bilo je ponekih rasprava, neslaganja i kompromisa. Svejedno, poprilično smo zadovoljni listom za koju vjerujemo da dovoljno dobro predstavlja ono najbolje što televizija nudi.

» Najbolje serije 2013. godine: ono što nije stalo

» 21. do 30. mjesto

» 11. do 20. mjesto

Ne preklapaju se često popularnost i kvaliteta neke serije kao u slučaju Igre prijestolja — čak je i Breaking Bad pet godina sticao popularnost kakvu je imao na samom kraju. Njegovim krajem, Game of Thrones vjerojatno preuzima titulu najpopularnije serije, ako već nije najgledanija, serije o kojoj se najviše govori, koju se ponajviše očekuje i gleda. Ujedno, Game of Thrones je zasigurno najgrandioznija serija televizije, najambicioznija i najopsežnija. Nakon prošle sezone koja se malo teže nosila s povećim brojem likova, treća sezona djelovala je bolje i konciznije.

Koliko god likova serija gubila, još uvijek ih ima mali milijun i njima je teško žonglirati, a ove sezone Weiss i Benioff bili su uspješniji u tome nego lani. Dany i Jon Snow nisu djelovali toliko odsječeno, a njihove priče bile su zanimljivije, dok je serija produbila neke postojeće likove poput Tywina, Jamiea Lannistera i Brienne. Naravno, kada govorimo o sezoni ove serije, neizbježno je spomenuti pretposljednje epizode, koja je i ove godine bila spektakularna. Red Wedding bio je događaj iz knjiga koji se ponajviše iščekivao, a fanovi knjiga s posebnim su cerekom pratili reakcije knjiških njubova kojima je bio izvučen figurativni tepih pod nogama u onom ključnom momentu sezone.

Rijetko smo kad zbog neke serije toliko sjedili na rubovima sjedala tokom svake scene svih šest epizoda. Ovaj prekrasno snimljen serijal, u kojem je svaki kadar svojevrsno umjetničko djelo, bio pun živih boja i kontrasta vanjskog svijeta ili masivno namještenih i tamnih interijera, pokazuje kamo sve još televizija može ići. Inteligentno postavljen misterij, u kojem je gledatelj uvijek bar dva koraka iza likova koji su se našli u stvarnosti iz teorija zavjera kakve pripisujemo ludosti, koji na kraju postaje skoro pa legitimno pitanje o opstanku čovječanstva i opravdanosti onoga što bi neki učinili za isto.

Velikodušne količine nasilja, pa i prema najneočekivanijim i najranjivijim metama, izvrsna gluma, genijalna režija, priča Dennisa Kellyja koja se prirodno nadograđuje usprskos višestrukim obratima radi kojih ni gledatelj nije više siguran kome od likova može vjerovati. Internet forumi, stripovi koji su više od toga, trudne ruske prostitutke, nisko rangirani javni službenici, genetički eksperimenti, globalna politika, čiliji, pijesak, izbjeljivač, žlica. Na kraju se možemo samo zapitati, gdje je, dovraga opet sad ta Jessica Hyde.

U naslovu recenzije ove serije, pisane nakon prvih nekoliko epizoda, stajalo je: “kvaliteta koja pokriva nedostatak duše”. Odmah je očito da je Masters of Sex odlična, lijepo snimljena serija, no “onaj” moment kada zavolite neku seriju nama je stigao nešto kasnije, oko pete epizode. Masters of Sex je našao svoju “dušu” u odličnim parovima i odnosima likova Virginie Johnson (Lizzy Caplan) i Williama Mastersa (Martin Sheen) u prvom planu, te Bartona (Beau Bridges) i Margaret Scully (Allison Janney) u sporednim, ali vrlo upečatljivim ulogama, pogotovo u drugoj polovici sezone.

Serija otrcanog naziva te neozbiljne i zaigrane uvodne špice (koja nimalo ne paše njenom tonu) zbog seksualne tematike vrlo je lako mogla otići u jeftinom eksploatacijskom pravcu krcanja napadnog kadrova golotinjom. Ipak se radi o pretplatničkom kabelskom kanalu koji nam je donio Californication. No, serija uspjeva biti vrlo emotivna, dirljiva i ozbiljna u prikazu veza i odnosa likova, kao i pionirskog istraživanja na području ljudske seksualnosti, koje tadašnja struka odbacuje kao perverziju i devijaciju. Najbolje ovogodišnje nove serije nisu slijedile šablonu o muškim anti-herojima i lijepo je vidjeti da se televizija odmiče od trenda koji je obilježio prethodno desetljeće, okrećući se novim stvarima.

Otkad je stupio na televizijsku scenu u travnju ne tako davne 2010. godine, Treme je nezasluženo dobio etiketu “New Orleanske verzije The Wirea“. I tu etiketu bilo je teško opravdati i ispuniti ljudima očekivanja. Jer novi projekt Davida Simona na HBO-u bio je jednako sličan Wireu koliko je od njega bio različit. Klasičan Simonov “usporen” stil odavao je dojam kao da serija ni nema radnju. Što je u jednu ruku i istinito – The Wire je ipak imao onu komponentu napetosti i neizvjesnosti koju sa sobom nosi svaka kvalitetna kriminalistička serija. 

Međutim, Treme se nikada nije ni pokušavao uklopiti u kalup nekoga žanra. Kroz četiri smo se sezone upoznali s galerijom likova za koje uistinu vjerujemo da bi nas dočekali u New Orleansu da ga sada posjetimo. Nevjerojatno intrigantna, iskrena i realistična priča o grupici ljudi koji se nose s teškim životom u gradu kojeg je, osim Katrine, poharala republikanska nepravda, korupcija i ulični kriminal – u kombinaciji s jazzom koji nam je iz tjedna u tjedan oduzimao dah – možda neće ostaviti dubok trag u televizijskoj povijesti kakvog je ostavio jedan The Wire ili jedan Breaking Bad, no mi ju nikako nećemo zaboraviti. Samo pet kratkih epizoda ove godine (odnosno, četiri – u trenutku pisanja iščekujemo posljednju epizodu) bilo je dovoljno da nas podsjeti da jednoj seriji nije potrebna klasična fabula, razvikani glumci i skupi specijalni efekti da impresionira gledatelja. Već samo talent u svojoj najčistijoj formi. Četiri sezone, četiri puta u najboljih deset. Voljeli smo Treme.

Ako ju dosad niste gledali, vjerojatno ste od prijatelja, poznanika ili našeg podcasta čuli da ovu sezonu jednostavno morate. I to zaista ne bez razloga. U svojoj petoj sezoni, The Good Wife je uspjela biti bolja nego ikad. Nakon finala četvrte sezone bilo je jasno da više ništa neće biti isto i samo se čekao trenutak kad će poslovna partnerstva puknuti, kad će dojučerašnji kolege postati nemilosrdni rivali, a prijatelji i bivši ljubavnici hladni stranci ne tako hladnih uspomena.  I kad je taj tren napokon stigao, bio je veličanstven.Kad je Will rasuo sve stvari s Alicijinog stola, rasuli su se i svi odnosi koje je serija dotad gradila, pa ih i ponovno sastavila. Likove možemo sada vidjeti u potpuno novom svijetlu pa se i zapitati što su sve kadra napraviti, koliko su se od početka serije promijenili i koliko ih više uopće poznajemo.

The Good Wife uspijeva uz proceduralne epizode i serijaliziranu priču biti također i prekrasno, intimno proučavanje ljudske prirode, ambicija i međuljudskih odnosa.  Moć, politika, seks i mutna poslovna etika nisu nikad bili privlačniji, a ako uzmemo u obzir format serije, mrežu i  granice unutar kojih se nalazi, biti bok uz bok po kvaliteti sa serijama s kabelskih mreža je uistinu teško, ali itekako moguće. Michelle i Robert King, Juliana Marguilles i cijela glumačka postava, pogotovo ove sezone, to dokazuju.

HBO vjerojatno nikada nije dobio, niti će ikada dobiti, ono što je želio od Boardwalka. Skupa serija iza koje stoji Martin Scorsese na čelu sa Steveom Buscemijem — trebao je to biti projekt koji će za HBO redovito skupljati nagrade i donositi masovne prihode. Međutim, serija “uživa” poprilično mlaku gledanost, a nemamo ni dovoljno prstiju na rukama da nabrojimo serije koje su razvikanije od sage o Nuckyu Thompsonu. No, ono čime se Boardwalk Empire može pohvaliti jest konstantna kvaliteta i hrabrost scenarista da napreduju priču u zahvalnom smjeru (čitaj: ne oklijevaju od ubijanja / ignoriranja glavnih likova ukoliko je to potrebno).

Četvrta nas je sezona vodila kroz nekoliko lokacija, koje se nisu isforsirano spojile u posljednjoj epizodi sezone kao velika kulminacija, što je bio vrlo hrabar, ali i zahvalan potez scenarista. Naravno, samo je pitanje vremena kada će se dogoditi okršaj Nuckya Thompsona i njegovih kolega u Chicagu i New Yorku, no ove su sezone oni bili zasebni entiteti, koji su kao sporedne priče bili izuzetni zabavni. Priča o Jimmyu Darmodyu i osobama koje je ostavio iza sebe privedena je zadovoljavajućem kraju, a fokus se ove sezone prebacio na Nuckyevu borbu za prevlast s novim karizmatičnim predvodnikom afroameričke zajednice, dr. Narcisseom. Time smo dobili i povećanu minutažu za Michaela K. Williamsa, čiji nam je Chalky White jedan od dražih likova u seriji. Ta borba će se nastaviti i u idućoj sezoni, čemu se itekako veselimo.

Netflix se ove godine agresivno bacio u vlastitu produkciju, osiguravši dva velika holivudska imena za svoju dramsku uzdanicu s jedne strane i proslavljenu i neprežaljenu komediju s druge. Nitko nije računao da će između dva teškaša poput House of Cards i Arrested Developmenta najsjajnije zasjati Orange is the New Black. Seriju autorice Weedsa Netflix je izbacio ljetos, po svom dobrom običaju, čitavu sezonu odjednom. Malo se o njoj prethodno pričalo, slično kao i o neusporedivo lošijem Hemlock Groveu. No, unutar tjedan – dva od premijere, struka je bila osupnuta. Mi smo bili osupnuti.

Adaptacija istoimenog autobiografskog romana Piper Kerman o ženi srednjeg staleža koja se zbog davnih grijeha nađe u zatvoru činila se kao da će biti komična razbibriga, a ponudila nam je nešto doista originalno i vrhunski realizirano: seriju čija su postava većinom žene raznih etničkih skupina – što je gotovo neviđeno, osim u serijama usko namijenjenima istima. Gotovo jednako rijetko na televiziji vidimo toliko dobro realiziran ogroman ansambl u kojem svaki lik ima svoj jasan glas i niti jedan od njih vas neće ostaviti hladnim. Ova fantastična karakterna drama jedno je od najboljih ostvarenja prošle godine, a uz to i odličan najgovještaj televizijske budućnosti kojom više neće dominirati antiheroji na kabelskoj.

Šesta i (pret)pretposljednja sezona Mad Mena bila je jedna od neobičnijih u okvirima serije. Matt Weiner je došao do 1968. godine i kaos koji je obilježio godinu imao je snažan utjecaj na radnju i likove njegove povijesne drame. Turbulentniji početak sezone donio nam je mnoga pitanja i zagonetke koje smo pokušavali otpetljati veći dio sezone, samo da bi nam Weiner na kraju objasnio kako većih tajni zapravo i nije bilo.

Don Draper je u finalu sezone konačno ispričao istinitu priču iz svog djetinjstva, a kamen koji mu je pao sa srca udario ga je u glavu na kraju epizode. Don je prisilno otišao iz firme, a ako je finale šeste sezone neka naznaka budućnosti, možda se i Don polako pretvori iz nakupine laži u osobu. Mad Men će se vratiti u zadnjoj sezoni koju je AMC prepolovio na dva dijela od sedam epizoda, emitiranih u 2014. i 2015., a čak i ako Weiner nekako uspije srušiti svoj avion prije slijetanja, Mad Men će svejedno otići u povijest kao jedna od najboljih serija na televiziji. Serija koju uvijek obožavamo gledati, serija koja ostaje na vrhuncu i nakon šest sezona.

Drugo mjesto naše ljestvice drži serija koja je emitirala samo šest epizoda u ovoj godini. Baš kao i u nedovršenom dokumentu recenzije koja se piše već šest mjeseci, ni ovog puta ne znamo kako uopće iskoristiti slova, riječi i rečenice u opisu Sundanceove druge originalne serije, Rectify. Ove godine je Netflix ušao kao veliki igrač u stvaranju televizijskog sadržaja i većina očiju bila je uprta u House of Cards, Arrested Development i Orange is the New Black. Internet je brujao, gledatelji su bingeali, a kritičari hvalili. Sundance, kabelski kanal poznat po prikazivanju nezavisnih filmova, repriza serija i festivalu koji se tradicionalno održava u siječnju, iskoristio je svoj trenutak i daleko od glamura Netflixa ponudio tri malo drugačije serije.

Uz mini-seriju Top of the Lake i francuski uvoz Les Revenants, mreža je predstavila Rectify, seriju koja gotovo da izlazi iz samih okvira televizije. Rectify je spora, emotivna, mirna i dirljiva meditacija u šest nastavaka o Danielu Holdenu (Aden Young), čovjeku koji je većinu života proveo u zatvoru za zločin koji – možda je, a možda i nije počinio. Ova briljantna serija diči se sjajnom glumačkom postavom, predivnim kadrovima, vrhunskim scenarijima i ne baš mnogo dijaloga. Svako toliko iz američke tvornice serija izađe nešto posebno, nešto toliko izvan norme i granica da ostavi traga na dušama gledatelja. Rectify je ta serija, meditacija, molitva ili kako god već hoćete opisati ovo zaista prekrasno djelo.

Nakon četrdeset i četiri serije, evo nas konačno do prvog mjesta. Ako nas čitate duže od dva mjeseca, nećete se iznenaditi prvim mjestom. Breaking Bad je ove godine imao veliku odgovornost prema svojim gledateljima jer je posljednjih osam epizoda trebalo zaokružiti priču o Walteru Whiteu i otpratiti ga u televizijsku povijest. Nakon šest godina nasilja, neobičnih prijateljstava, plavog kristalnog metamfetamina i prekrasne zabiti Novog Meksika, Walt i društvo pružili su nam još osam najnapetijih, najtežih i najšokantnijih epizoda u ovoj godini. Nakon finala serije malo tko je ostao ravnodušan, a serija koja je počela obećanjem da će njen glavni (anti)junak umrijeti u teškim mukama, na samom kraju ispunila je dio tog obećanja.

Walter White dobio je što je zaslužio, a breme i odgovornost koju je Vince Gilligan nosio da ispuni sva očekivanja koja su stavljena pred njega za nas su se isplatila. Neki će prigovarati kako se na kraju Walt izvukao neoštećen, osim činjenice da je, naravno, izgubio život i da je Gilligan presavršeno zaukružio priču, ne ostavljajući skoro nikakve viseće niti i zaplete. Možda. Vjerojatno. Uvijek će biti prigovora, ali Breaking Bad je uvijek bio nešto više, nešto o čemu smo rado i često pričali, razmišljali i zato će ostati zapamćen kao jedna od najboljih serija novog milenija. Ničemu se u ovoj godini nismo veselili kao novim epizodama Breaking Bada i zato je treći puta otkako radimo ove godišnje liste Breaking Bad naša najdraža, najbolja serija godine. Walt, Jesse, Skyler, Hank, Saul i društvo će nam nedostajati, a njihovih avantura uvijek ćemo se sjećati. Hvala Breaking Bad i zbogom.

Serije između 11. i 20. mjesta, abecedno:

• Archer
• Black Mirror
• Girls
• Hannibal
• House of Cards
• Justified
• Parks and Recreation
• Shameless
• Southland
• The Americans

Serije između 21. i 30. mjesta:

• Arrested Development
• Arrow
• Bob’s Burgers
• Enlightened
• Happy Endings
• Homeland
• Parenthood
• The Fall
• Top of The Lake
• Veep