Recenzija: Treme – “Won’t Bow, Don’t Know How”

Kada su 1972. godine pitali Tarkovskyja, redatelja filma Solaris, zašto je napravio tako spor i dosadan uvod, on je rekao: “Zato da idioti izađu iz kina prije nego što film započne.” I sami ponekad tako filtriramo kada sudimo o seriji na osnovi nekoliko rečenica sinopsisa ili pak nekoliko minuta jedne epizode. Nismo svjesni da će nam tako promaknuti prava remek djela. Nemojte dopustiti da vam promakne ova odlična HBO-ova drama.

Kultura, glazba i kriminal

Tremé je stari dio grada New Orleansa, poznat po jedinstvenoj kulturi, glazbi, a ponekad i po kriminalu. Ono je poslužilo kao savršeno mjesto radnje Davidu Simonu i Ericu Overmyeru za priču o ljudima koji žive s posljedicama uragana Katrine. Simon se već istaknuo na The Wireu kojoj kritičari redovito tepaju kao najboljoj seriji ikad. Njegove serije odlikuje dokumentaristički stil pripovijedanja s kojim prikazuje dušu cijelog grada, u ovom slučaju New Orleans, a u slučaju Wirea, Baltimore. Taj bivši novinar ima nevjerojatnu sposobnost stvaranja prokleto uvjerljivih likova, kao da njihove živote vadi iz novinskih članaka.

Ako niste posjetili New Orleans, teško ćete mariti za njegovu bogatu tradiciju, bujnu povijest i neobičnu raznovrsnost ljudi koji žive u njemu. U tome je posebnost Treméa. Nakon par epizoda, likovi vam se počinju uvlačiti ispod kože i počinjete shvaćati na koji način su oni svi povezani. Od simpatičnog Antoine Batiste (Wendell Pierce ili Bunk) kojemu je trombon važniji od djece (kojih ima milijun), poglavice Alberta Lambreauxa (Clarke Peters ili Lester) koji nosi seriju kao i svoj ogromni indijanski kostim, do beskrajno lajavog Creighton Bernettea (John Goodman ili Walter) koji drži onu prkosnu stranu serije s društvenom kritikom. Sve te likove veže ljubav prema gradu.

Fantastična posvećenost detaljima

Teško ćete naći seriju u kojoj je glazba toliko važna. Simon je odmah uvidio kako će biti teško snimiti seriju o New Orleansu bez kvalitetne glazbene podloge. Rezultat toga je neobična isprepletenost radnje i, u nedostatku boljeg objašnjenja, glazbenih koncerata kojima vrvi svaka epizoda. Bilo da je to jazz u nekom kultnom kafiću ili pak indijanska narodna na sprovodu, u Treméu ćete uvijek čuti “živu” glazbu. Ono što čujete na svojim zvučnicima, glumci stvarno sviraju i vjerujte da nema potrebe za onim gleejevskim autotuneom. Osim glazbe, katkad se čini kako serija preko ekrana prenosi podražaje za sva naša osjetila. Gotovo da možemo okusiti hranu i piće, namirisati gusti dim ispunjene birtije ili osjetiti perje na indijanskom kostimu. Posljedica je to Simonove fanatične posvećenosti detaljima koje je izučio pisajući za novine. On želi da Tremé doživimo kao članak na naslovnici novina jer zna da ćemo ga tako sigurno uočiti.

Navikli smo na HBO i njegovu, sad već, politiku emitiranja odličnih drama. Umjetnicima svakako pomaže oveći budžet za snimanje, ali važnijom se čini sloboda prenošenja cjelovite poruke. Simon je odlučio ukazati na probleme stvaranjem gotovo stvarnih priča te likova s kojima se možemo poistovjetiti. No, učinio je to na složen način, kao da je gledatelj i sam rođen u New Orleansu i razumije specifičan govor i običaje. Općenito, njegove serije zahtjevaju određen period privikavanja što ih možda čini nepristupačnima običnom gledatelju. Uporni imaju čast uživati u odličnoj televiziji, ali i ovisnosti koje se teško riješiti.

Članak je izvorno objavljen u 40. broju časopisa Plan B u sklopu Serijaline redovite rubrike. Druga sezona serije Treme počinje 24. travnja.