Televizija je oduvijek bila zatrpana raznoraznoraznim bezidejnim kopirajućim pričama na račun uradaka koji se proslavili svojom inteligencijom i originalnošću. Sve krene od serije dobre radnje, zanimljivih likova i recepta kojim se oduševi publika i kritika, postigne financijski uspjeh i ugled za sva vremena – a onda krenu kopije.
Koncept “želim i ja” ponekad zna upaliti, pa nakon određenog vremenskog razdoblja u odnosu na originalnu verziju, dobijemo onu još bolju i razrađeniju, unaprijeđenu za nove generacije željne specijalnih efekata, ali i uhodane priče koju žele upoznati. Primjera uspješnica temeljenih na očinskim uspješnim serijama ima sasvim dosta; primjera koji su promašaj i tjeraju na stid, sramotu i posipanje pepelom pak ima otužno i neusporedivo više.
Recikliranje glumaca
Produkcijska ekipa trebala bi se držati određenih pravila kada je riječ o oponašanju postojećeg i provjerenog. Na primjer, zlatno pravilo bilo bi da se ne vraćaju stari glumci. Onima u novom Melrose Placeu i 90210 (nekako im se spomen uvijek nađe skupa) to nije upalilo. Nastojali su stvoriti mjesta za Jennie Garth, Shannen Doherty i Heather Locklear, glumice dobro znane svim tinejdžerima 90-ih, i od njih osmisliti nove likove. Njihovih pet minuta na ekranu napravilo je gužvu i postojećoj glumačkoj postavi nedostajalo je prostora za razvoj.
Drugo, zašto se računa na brend? Knight Rider je bio svojedobno uspješan, i vjerojatno se planiralo da će ljudi prepoznati naslov, te da će rezultirati njihovim trčanjem pred ekrane i bezumnim konzumiranjem onoga što se mora gledati. Istina je potpuno drugačija, čemu svjedoči i primjer Bionic Woman. Ništa nije bilo takav promašaj kao nastojanje da se iz klasične ideje o ženi koja je dijelom robot na silu učini nešto mračnije, kompleksnije, ozbiljnije, a ideja je zapravo danas najčešće ismijavana kao nešto što se napretkom tehnologije već i podrazumijeva.
Neponovljive scene
Treće, ako sam koncept nije dovoljno intrigantan, seriju se ne treba obrađivati. Ima serija koje su poznatije po svojoj sjajnoj glumačkoj postavi, njihovoj izvedbi te atmosferi u kojoj se sve odvija. U takvom se okviru priča nalazi tek u drugom planu. Zato danas ne pale obrade Fawlty Towersa ili V-ja. U originalnim uspješnicama uvijek postoji lik ili scena koje ćemo pamtiti čak i nakon što prođe 10, 30 ili 50 godina od završetka serije. Možda se nećemo sjećati radnje, ili svih likova jednako, ali sjećanja na istaknute detalje ostaju dugo, dugo. Takav osjećaj ne mogu potaknuti neuspjele obrade i ponavljajuće priče – stvar nikada nije bila isključivo u zapletu.
Nakon svega i dan danas stvaraju se, snimaju i planiraju nove obrade uspjelih serija. Obrada klasika osamdesetih godina, sapunice Dallas, stiže idućeg ljeta, a u TNT-jevom remakeu originalne uloge ponovit će Larry Hagman, Patrick Duffy i Linda Gray. Tko su ti ljudi danas i da li je zaista važno da ih novi gledatelji upoznaju u drugačijem, sablažnjivo starijem ruhu? Charliejevi anđeli se vraćaju već ove jeseni, jedino ne znamo već koji put po redu. Čini se da svi nastoje ponoviti i imitirati recept uspjeha kvalitetnih serija, i uglavnom saznaju sve sastojke čistim analiziranjem onoga već prodanog; no, znamo svi koliko se puta pokušavalo imitirati jednu Coca-Colu i otkriti njezin tajni sastojak…
Članak je izvorno objavljen u 41. broju časopisa Plan B u sklopu Serijaline redovite rubrike.
očito je da ne postoji formula koja bi za bilo koji TV projekt (ne samo remake) garantirala uspjeh, ali ovaj članak je zapravo “mlaćenje mrtvog magarca”. ne kažem da argumenti ne stoje, ali pričaju samo jednu (i to prilično negativnu) stranu. a nije tako moralo biti…
mene bi zanimala malo detaljnija analiza motiva TV kuća da se odlučuju na ovakve eksperimente (novac?, siromaštvo unutar žanra?) ili barem primjer uspješnog remake-a, tek toliko da imamo s čim uspoređivati.