Recenzija: Fargo — Mračnija, sjajna reinterpretacija originala

Serije rađene po poznatom filmskom predlošku nisu novost u televizijskom svijetu, ali  u zadnjih desetak godina nisu bile dio trenda. Međutim, uz presušivanje originalnih ideja i europskih serija pogodnih za adaptaciju, dođe i vrijeme za reboot jednog trenda. Fargo kombinira čak dva u jednom – antologijski format i film kao izvor.

Transporter i From Dusk Till Dawn druga su dva primjera pokretačke snage (n)ove ideje, MTV nam uskoro donosi i Scream, a u zadnjih nekoliko mjeseci zatrpani smo najavama gomilenaslova koji su “apsolutno savršeni” za televiziju – Evil Dead, Omen, Shutter Island, Devil’s Advocate i Minority Report. Jasno je kako se tv produkcija opasno približila filmskoj, ali zar je doista prijeko potrebno ovako silovati jedan medij? Retoričko pitanje, nažalost.

Vijest o adaptaciji kultnog filma braće Coen stoga me nije pretjerano oduševila. Iako je ubrzo stigla vijest o Coenovom blagoslovu cijelog projekta, kao i priključivanje respektabilnih glumačkih imena, i dalje me izjedala sumnja. Film je savršeno filtrirao svijet kroz društveno sito ostavljajući samo crnohumorni pogled na svijet. Nezamislivi užas koji se rodio iz jedne ogavne, kukavičke ideje ni u jednom trenutku nije naprasito dominirao pričom, dajući filmu neodoljiv šarm koji je bio nešto sasvim novo, čak i za jedan coenovski projekt. Nema šanse da desetosatna  (tada najavljivana) miniserija, uspije ostvariti, a kamoli konzistentno zadržati taj štih. Neuspjeh je neminovan.

Premijera Farga je pak, i mene, i ogroman broj ostalih nevjernih Toma, ostavila bez teksta. NoahHawley, sve dotad relativni nobody u tv svijetu, predstavio je priču sličnu onoj u filmu, koja začudo nije izgledala kao njena blijeda kopija. Crni humor bio je podloga mračnom realizmu, a osjećao se jak utjecaj još jednog hita braće Coen – No Country for Old Men. Premijera serije bilo je jedno predivno jutro, a dan (preostalih devet epizoda) se doista mogao prepoznati  po njemu.

Fargo je u kratkom roku osvojio i kritiku i publiku, uz osvojena i dva Emmyja (jedan za najbolju miniseriju, drugi za najbolju režiju miniserije). Prije točno godinu dana iščekivao sam kraj dviju serija koje su predstavljale jedan drukčiji format kabelske produkcije – Dexter i Breaking Bad. Unatoč krahu prve, možemo slobodno reći da će se njihov utjecaj osjećati još dugo. Fargo i True Detective najveća su iznenađenja ove televizijske godine, koja vjerojatno ne bi ni dobila svoju priliku bez uspjeha prethodno spomenutih naslova. Ozbiljnost stvaranja televizijskih projekata kreirala je sasvim novi, monstruozni hibrid filma i serije. Fargo je, usuđujem se reći, još jedna korak naprijed u odnosu na True Detective.

Sasvim običan, mali svijet

Većina likova koje upoznajemo u prvoj epizodi vjerna su refleksija stvarnog života, karikirani u mnogo manjoj mjeri od svojih filmskih pandana.

Lester Nygaard (Martin Freeman) nesretni je gubitnik, Molly Solverson (Allison Tolman) moralna jedinka koja (pre)ozbiljno shvaća svoj posao, Bill Oswalt (Bob Odenkirk) dobronamjerni “idiot” a Gus Grimly (Colin Hanks) plahi beta muškarac. Lou Solverson (Keith Carradine) protuteža je kako malograđanskoj naivnosti stanovnika Bemidjija tako i zlu personificiranom u liku Lornea Malva (Billy Bob Thornton). Lou i Lorne zaslužuju biti odvojeno analizirani, jer su jedini likovi koji ne prolaze takozvanu transformacijsku krivulju; ne samo da je Lou jedini na kojeg Lorne ne uspijeva (posredno ili neposredno) utjecati, već je najavljen i kao glavni lik druge sezone, koja će pratiti mladog Solversona i slučaj koji mu je promijenio život, pretvorivši ga ono što u prvoj sezoni jest.

Lorne Malvo centralna je figura ove priče, koja svojim dolaskom u Bemidji, mali gradić na američkom sjeveru, mijenja živote običnih smrtnika. Njegov lik ostaje tajanstven do samog kraja, i ma koliko zanimljivo i magnetično njegovo prisustvo u svakoj sceni bilo, nije najzanimljiviji dio serije. To su upravo obični, mali životi neobično živopisnih likova.

Martin Freeman je lukavo iskoristio svoj glumački karakter neiskvarenog pacifista kako bi zadobio gledateljeve simpatije već u prvoj sceni. Zlostavljan i od strane osorne žene i nasilnika iz srednjoškolskih dana, te praćen sažalijevajućim pogledima ostalih, Lester Nygaard  nam se isprva čini kao epitom potlačenog jadnika. Lik za kojeg želimo navijati. Lester doista jest jadnik, no sasvim druge vrste.

Pitanje svake preobrazbe jest stvara li ona nešto sasvim novo ili samo potiče rast onog što je u nama potisnuto. Možemo recimo raspravljati o Heisenbergu kao pravom Walteru Whiteu i mračnoj, sadističkoj strani ega koje neminovno izbija na površinu u trenutku kada smo pogođeni nečim nepodnošljivim. Za Waltera Whitea to je bila dijagnoza raka pluća, a za Lestera tek običan, kratak susret s materijaliziranim ponorom. Lorne Malvo daje Lesteru ono što je cijeli život ignorirao – priliku da pokaže pravog sebe. Zapravo, Lester biva jedini lik koji ne izvlači deblji kraj u doticaju s Lorneom, dapače, njegov izokrenuti osjećaj za moral čini ga ponosnim alfa mužjakom. Međutim, jedna je stvar u Lesteru bila istinski nepogrešiva – njegov kukavičluk, kojeg nikakav trijumf nad zakonom ili nagrada za trgovca godine nisu mogli izbrisati.

Za Allison Tolman, kazališnu glumicu i posve običnu djevojku, može se reći da je u tumačenju zamjenice šefa policije Molly Solverson pronašla ulogu svog života. Jadna cura je nažalost morala trpjeti “pritužbe” cijenjene internetske publike na njen punašniji izgled i “mentalno zaostalo” ponašanje, zbog čega se morala pravdati i na svom Twitter profilu, ali opet, budući da se radi o istoj publici koja uživa u gledanju poznatih kako se zalijevaju kantom ledene vode, koga to može čuditi?

Istina, ipak jest kako treba malo vremena da ti Molly priraste srcu. Njen simplistični idealizam i jednostavnost življenja ostavljaju dojam kako se radi o naivnoj i iritantnoj osobi, no ubrzo se te iste osobine percipiraju sasvim drukčije – kao upornost i izuzetna vještina u istrazi zagonetnog slučaja koji nam daju do znanja kako se radi o jedinoj osobi sposobnoj zaustaviti Lestera i Malva. Njen glavni fokus ipak je na Lesteru, dok se s Lorneom gotovo ni ne susreće, ali bez prestanka osjeća posljedice njegovih djela.

Colin Hanks je pak najveće iznenađenje. Labilan i mlohav kao pojava, itekako ovisi o precizno pogođenoj ulozi. Kao serijski ubojica u šestoj sezoni Dextera bio je potpuna katastrofa, no u Fargu je casting savršen do posljednje uloge, pa tako i njegove. Susret Gusa i Lornea na samom kraju pilota jezivo je upečatljiva scena, koja je Malva zacementirala kao spritualnog nasljednika Antona Chigurha (Javier Bardem, No Country for Old Men) ali i ostavila neizbrisiv trag na Gusu te označila početak njegove preobrazbe. Samohrani otac koji je uvijek htio biti poštar i policajac koji nije navikao na uzbuđenje, Gus je lik poput Lestera – miran, neupadljiv i nebitan, no reagira dijametralnom suprotnošću – možda zbog vlastite kćeri ili ipak nečeg drugog.

Bob Odenkirk uvijek je kvalitetan dodatak glumačkoj postavi, u ovom slučaju, izuzetan kao naivni i nesposobni šef policije Bill Oswalt, čiji svjetonazor i nevin pogled na svijet nisu bili spremni za ono što je zadesilo njegov gradić. Fargo je priča o malim, običnim ljudima poput Billa, i onim manje običnim, ali jednako malim ljudima poput Molly i Gusa koji su stali Zvijeri na rep i nisu dali petama vjetra. Fargo je također priča o grandioznosti zla u nama i trijumfu jednostavnosti dobra nad manipulacijom zla.

Mr. Wrench, Mr. Numbers i deset egipatskih zala – zajednički svemir

Kao i u filmu, poveznica s gradom Fargo su dvojica plaćenika. U seriji su to Adam Goldberg kao Mr. Numbers i Russell Harvard kao Mr. Wrench. Osim što nude određenu dozu comic reliefa, predstavljaju i konkretnu prijetnju koja dodatno komplicira Lesterov život. S druge strane, postaju oruđe njegovog plana ka izgradnji nove osobe. Dok je Malvo onaj koji Lesteru pokazuje put, Numbers i Wrench ga nesvjesno guraju naprijed. Njihova pojava praćena je intenzivnom bubnjarskom kompozicijom Ryana MacMillana, koja naglašava njihovu prijeteću, ali i komičnu pojavu, te komplimentira ostatak impresivnog soundtracka Jeffa Russoa.

Goldberg je izvrstan kao pričljivi, nervozni suputnik gluhonijemom silent but deadly partneru, kojeg Harvard odrađuje jednako uspješno. Njihov odnos je dinamičan i zabavan, čak i potpuno nepredvidljiv. Kako nisu neizostavni kotačići u samoj priči, očito je da se radi o svojevrsnom hommageu filmskom dvojcu koje su glumili Steve Buscemi i Peter Stromare, kao i dokazima koji idu u prilog činjenici kako su i serija i film smješteni u istom fiktivnom svijetu.

Drugi, i jedini očit dokaz, zakopani je novac, kojeg prije mnogo godina pronalazi Stavros Milos (Oliver Platt), tada mladi obiteljski čovjek. Novac je to koji je Carl Showalter (Steve Buscemi) zakopao u filmu i koji je prikazan kao glavna poveznica s pričom u seriji, iako bitno ne utječe na nju. Milosev se podzaplet vrti oko ucjene i Malva kao osobe koju Milos unajmljuje da uhvati ucjenjivača, nesvjestan da je Malvo sadistički psihopat koji se hrani ljudskom patnjom. Stavros Milos, Kralj Supermarketa, tako biva izmanipuliran od strane Lornea Malva i uvjeren vlastitom paranojom kako je taj novac proklet, te da ga mora ponovno zakopati – možda da ga pronađe netko drugi čiji će život krenuti spiralom kaosa?

Deset egipatskih zala jedno je od glavnih poigravanja biblijskom tematikom i samim likom glavnog antagonista kao Sotone osobno. Podzaplet s Milosem u prvom redu je iskorišten za dodatnu mistifikaciju Lornea Malva i prikaz njegovih nadljudskih sposobnosti – čemu doprinosi i vatreni obračun u Fargu ispred nosa drugog dvojca iz tog grada – FBI agenata  Pepper i Budge (poznati komedijaški dvojac Key i Peele). Lorneova “vražja” intuicija označila je početak kraja Stavrosa Milosa i navela nas na promišljanje o natprirodnim elementima koje je serija eventualno uvela. Sigurno je jedino bilo kako je moć slučajnosti glavni pokretač propasti ili slavodobitnosti njenih likova.

“…Since the Garden of Eden.”

Billy Bob Thornton bezobrazno dobro je odigrao ulogu koja je pri samom vrhu njegove bogate karijere. Lik Lornea Malva najupečatljiviji je tv antagonist u zadnjih nekoliko godina, ne samo zbog mistifikacije i poigravanja s paranormalnim već i činjenice da se radi o dobrom, starom badass zlikovcu bez trunke antijunaštva u sebi. Ljudski grabežljivac, (plaćeni) ubojica, sadist, psihopat, manipulator, alfa mužjak – doista se moglo raditi o Sotoni u tijelu čovjeka.

“How can the human eye see more shades of green than any other color?

‘Cause of predators.”

Ovaj citat ide u prilog samoj Lorneovoj prirodi. On je grabežljivac, stvorenje prirode koje stoji na vrhu hranidbenog lanca i uzima što god želi, kad god želi. Zašto je takav, nije pitanje na koje je moguće dati odgovor, jer on nije postao to, on oduvijek jest to. Simbol vuka samotnjaka koji se provlači kroz seriju također upotpunjava profil Malva kao društvenog otpadnika i jedinke koja, nesposobna uživati u prosječnom životu, traži izvore zadovoljstva u rušenju stvorenoga.

Ukoliko prihvatimo samo činjenicu kako je Lorne predator i nemilosrdni sadist, zašto je pomogao Lesteru? Teorija o personificiranom zlu i kaosu bolje objašnjava taj poriv, jer Lorne svjesno provocira Lesterovo pasivno stanje i izvlači tamu na vidjelo. Konačno cilj je uništenje i Lesterovog života. Međutim, dojma sam kako je Lorne onog trenutka u bolnici vidio nešto u Lesteru zbog čega mu je htio pomoći, kao što je odao poštovanje jednom od likova koji su preživjeli susret s njim. Lester se kasnije pokazao kao dostojan protivnik i ostaje vjerojatno najsupješnija Lorneova kreacija koja to možda nije ni trebala biti.

“I haven’t had pie like this since the garden of Eden.”

Dijalog između Lornea i tate Solversona, kao uvod u sam vrhunac raspleta, ispunjen je opipljivom napetošću i u kontekstu biblijske analogije izgleda kao razgovor Sotone i Boga, Rušitelja i Stvoritelja, Mučitelja i Zaštitnika. Izuzetan manipulator poput Lornea nailazi na dostojnog sugovornika koji ga čita kao otvorenu knjigu i uzvraća mu jednako dvosmislenim riječima. Ovaj citat, kojim se Lorne oprašta od Solversona, vješto koketira s njegovom pravom prirodom i tjera nas na uvjerenje kako je Lorne Malvo nezaustavljivo i neuništivo zlo koje će nakon svega, samo nastaviti dalje – kao Sotona koja nas je uvjerila da ne postoji.

“Ovo je istinita priča…”

U duhu filmskog predloška, serija također svoju priču lažno prezentira kao inspiriranu stvarnim događajima. Crni humor braće Coen sezao je toliko daleko da je velika većina gledatelja doista i povjerovala u priču o otmici, wood chipperu i trudnoj policajki, a 2003. godine je snimljen i kratki dokumentarac o Japanki koja je došla u Fargo u potrazi za skrivenim novcem – očito nije znala da ga je Stavros već pronašao.

Takako Konishi zbilja je stvarna osoba, koja je doista stigla u Fargo, ali ne zbog novca već obilaska onih mjesta koje je posjetila sa svojim ljubavnikom. Dotučena  depresijom, počinila je samoubojstvo, a njeno tijelo pronađeno je na snježnoj poljani u blizini jezera Minnesote. Okrutni fandom Farga pretvorio je ovaj tragičan događaj u lakrdijašku teoriju i zabavu za bezosjećajne budale.

Noah Hawley svoj je uradak obojao tamnijim nijansama od onih u filmu, i razradio priču koja prikazuje svu surovost svijeta kao i njegove prave junake. U istinitost ove priče je pak, za razliku od filmske, mnogo teže povjerovati. Iako se oslanja na realističniji prikaz svojih likova, svejedno ima neodoljivu dozu nadljudskog zla kao i viteškog, idealističnog junaštva.

Postoje li ljudi poput Lornea Malva? Možda, vjerojatno.

Postoje li ljudi poput Lestera Nygaarda? Bez sumnje.