Recenzija: Hannibal — Umiranje u ljepoti

Od najave serije još krajem 2011. godine, Hannibal je prošao standardni put skepsi i uranjenog osuđivanja kroz koje prolazi svaki remake neke popularne pop kulturalne imovine. Daleko od toga da romani Thomasa Harrisa nisu bili prokurvani nastavcima i prequelovima već ranije, ali rekreacijsko pljuvanje po tek najavljenim remakeovima dio je to folklora pop kulture, sport kojim se i ja znam tu i tamo baviti. Usprkos vrlo ranom ustoličenju Bryana Fullera na glavnu kreativnu poziciju serije, projekt je u ranim danima imao prilično jeftin filing hit and run iskorištavanja popularnosti imena i franšize. No, srećom, rezultat je daleko od jeftinog opurtunističkog unovčavanja kupljene licence.

Bryan Fuller jedan je od televizijskih autora koji su mi poprilično dragi. Iako Wonderfallse bez nekog posebnog razloga još nisam gledao, Dead Like Me i Pushing Daisies jedne su od onih serija čija se jedinstvenost i originalnost kuži u prvih pet minuta, a zabavnu prvu sezonu Heroesa voljeli smo upravo zbog Fullerovog dodira. Njegove serije nije bilo na televiziji još od uranjenog kraja Pushing Daisiesa, a Mockingbird Lane – još jedan remake – nije se uspio probiti na NBC-u, iako su zanimljiv-no-ne-sjajan pilot čak i prikazali.

Fullerov Hannibal kronološki prethodi prvom romanu Thomasa Harrisa, Red Dragon, i prati Dr. Hannibala Lectera, famoznog psihijatra i kanibalističkog serijskog ubojicu još dok je bio poznatiji kao psihijatar, nego kanibal. Zapravo, to je pogrešno. Hannibal prati FBI-jevog profilera Willa Grahama, koji će prvo surađivati sa dr. Lecterom dok ga ovaj vuče za nos, a nekoliko godina kasnije uloviti okrutnog serijskog ubojicu. Graham je centralni lik, usprkos nazivu serije nametnutom zbog marketinških razloga. No, opet, Hannibal je glavni razlog zašto će nekog privući serija, iako ga u pilotu upoznajemo tek u drugoj polovici epizode.

Formatom, to možda je procedural – u smislu da će uglavnom postojati “slučaj tjedna” – no slučajevi bi trebali biti vezivno tkivo i podloga za Hannibalovu bolesnu igru šaha u kojoj Graham ni ne zna da sudjeluje. Ne vjerujem da postoji prevelika bojazan od degeneriranja u formulaičnost, jer serija u prvim dvjema epizodama pokazuje da ima vrlo dobro razrađene likove te nekoliko vrlo dobrih glumaca iza njih. Proceduralni elementi nisu forte serije, ali nisu ni bitna mana kraj dvaju glavnih prednosti serije — vizualnog stila i glavnih glumačkih figura. Tim više ako se u kasnijim epizodama suzdrže od likova koji su utjelovljenje klišeja, poput iritantne ljigave blogerice i dežurnog smetala FBI-jevskoj ekipi.

Hugh Dancy je od prve minute odličan kao nadareni i brilijantni, ali slomljeni i hiperemocionalni FBI-jev profiler na rubu autističnosti. Dancy je dobio poprilično zahtjevnu ulogu koja traži upadljiv i gotovo razmetljiv nastup, nešto poput – zgodne li slučajnosti – one koju ima njegova supruga Claire Danes kao bipolarna agentica CIA-e u Homelandu. Laurence Fishburne se vraća televizijskom angažmanu u ambicioznijoj i izazovnijoj ulozi od one u CSI-u, iako vjerujem i nešto manje unosnom. Postoje dvojbe oko održivosti zanimljivosti Grahamove patnje i neuravnoteženosti na tjednoj bazi, nakon što inicijalnih 13 epizoda prođe kroz inherentno interesantan origin story. Ali hipotetska druga sezona je veliki ako.

No, uloga koja je od prvog dana bila u centru pažnje jest ona Danca Madsa Mikkelsena. Anthony Hopkins Hannibala je pretvorio u jednog od najupečatljivijih filmskih negativaca i svaki drugi glumac u istoj ulozi bit će neizbježno uspoređivan s njime. Mikklesen je… definitivno drugačiji u svojoj ulozi koju ne bi trebalo uspoređivati sa Hopkinsovom. Mnogo pritajeniji i uglađeniji predator, barem za sada. Kraj nekolicine poznatih imena koje je serija zgrabila, ova uloga lako je mogla otići nekom mnogo prepoznatljivijem i poznatijem, no Mikklesen je svejedno dobro pogođen, a karizme mu ne fali. Interesantno, čak ni ne pokušava sakriti tvrdi strani naglasak.

Serija dijeli podosta DNA drugih Fullerovih uradaka. Za početak, svaka njegova serija bavila se smrću i morbidarijama, no uvijek ih je znao okretati na laganiju stranu komičnim kontrastom. U Hannibalu nema topline i simpatičnosti njegovih bivših likova, nema comic reliefa, ni romantike. Boje i dalje pršte s ekrana – njegove serije često su imale upečatljiv vizualni stil i bile prekrasne za gledati – no ovdje nema ničeg romantičnog i dirljivog u Grahamovom gotovo slomljenom, hipersenzitivnom umu u kojeg često zavirujemo.

Nisu samo jasne i surealne vizije u kojima Graham empatski zaviruje (odnosno, koje ga progone) u um ubojice jedini vizualni trik kojeg Hannibal koristi. Redatelj pilota, David Slade, prije godinu dana režirao je pilot Awakea, koji je tada također izgledao fantastično i miljama daleko od ostalog programa na nacionalnim mrežama. Hannibal je isto tako vizualno ispred bilo čega drugog u svojoj konkurenciji. Mračan je (atmosferom više nego paletom boja na ekranu), možda premračan za društvo u kojem se nalazi, no od serije koja se bavi psihopatskim kanibalom kamilicu ne bi trebali ni očekivati. Čak i da su centralni likovi mnogo manje privlačni, Hannibal je vizualno hipnotičan i jezivo životopisan, usprkos kabelski eksplicitnim i uznemirujućim scenama.

Za jednu seriju o serijskom ubojici, Hannibal za divno čudo ne pribjegava jeftinim i ispraznim šokovima – poput The Followinga, recimo – a svoje temelje postavlja i likove uvodi postepeno. Umjesto pomahnitalog serijskog ubojice za sada gledamo poprilično suzdržanog i uglađenog doktora koji svejedno uspjeva uvjeriti i daje naslutiti kako se ispod finih odijela krije čudovište.

Hoće li serija naposlijetku uspjeti i komercijalno? Fullerove druge serije nažalost nisu, barem ne dugoročno, no specifičnost koprodukcijske prirode ove serije garantira da ćemo sigurno vidjeti svih 13 ugovorenih epizoda za prvu sezonu. Dalje ovisi o narednim tjednima, no ohrabrujuć je podatak o porastu gledanosti između prve i druge epizode, nešto što je kod nacionalnih mreža rijetkost na granici anomalije. Iako je i sam porast (sa 1,6 ratinga na 1,7) na granici statističke anomalije.

Zadnji puta kada sam neku seriju vrlo pozitivno recenzirao nakon dvije epizode, krenuo je niz epizoda koje su me skoro natjerale da požalim napisano (te iskupljujućih nekoliko na samom kraju). Znam da je nezahvalno suditi nakon samo dvije epizode, ali ova recenzija je – kao i ona prethodno spomenuta – upravo to: recenzija prvih dviju epizoda. Hoće li Hannibal ići u smjeru boljem od Last Resorta jesenas, ne znam, no ohrabrujuće je da su pozitivne reakcije američki kritičari pisali i nakon pet odgledanih epizoda. Prve dvije epizode izgledaju vrlo dobro, a Bryan Fuller je svojim prethodnim radovima sigurno zaslužio dovoljno kredita.