O Breaking Badu, Lostu, kritici i fandomu – serijala.com
Trenutno čitaš
O Breaking Badu, Lostu, kritici i fandomu

O Breaking Badu, Lostu, kritici i fandomu

Prošlo je tjedan dana od finala Breaking Bada, finala koje je zatreslo čitav internet. Ne sjećam se kada sam vidio toliko generalno pozitivnih reakcija na sličan televizijski događaj i mislio sam, Krešo je svojim tekstom rekao sve i rekao dovoljno. Dodao bih još da se slažem sa svime što stoji u tom članku, finale mi je krasno zaokružilo odličnu seriju.

Jedan od prvih osvrta na koji sam naletio, slučajno, bio je onaj Damona Lindelofa u Hollywood Reporteru. Na prvu loptu, čini se da je Lindelof sebično smeće koje je ovaj događaj iskoristilo za samopromociju i skretanje pažnje sa Gilliganovog uspjeha na svoje probleme. No, onda sam vidio i njegov Twitter feed, na kojem je retweetao sve odvratne, djetinjaste, uvredljive komentare koje su ljudi uputili njemu kao reakciju na finale Breaking Bada. I kao što to sve češće biva u zadnje vrijeme, zgadio mi se internet.

Da, finale Breaking Bada bilo je vjerojatno najiščekivaniji televizijski događaj od finala Losta, no to im je jedina dodirna točka. Je li to dovoljno za usporedbu? Vjerojatno je, ako ćemo uspoređivati samo emocionalne reakcije. S time da, finale Losta meni je bilo emocionalni vrtuljak, od napetosti i sreće do suza i tuge dok je finale Breaking Bada bilo… ravnodušno. Dogodilo se sve kako se trebalo dogoditi i svaki gledatelj vjerojatno bi iscrtao sličan završetak. Ne želim time reći da je pogoditi tako nešto jednostavno, niti blizu. Točno je i da je Breaking Bad ispucao vrhunce empatije u prethodne dvije epizode (“Ozymandias” i “Granite State”), no ako ćemo tako, Lost me svakom epizodom ostavio emocionalno rasturenim barem kao te dvije.

Hoću li time reći da je Lost bolji od Breaking Bada? Ne. Niti obrnuto ne vrijedi. Jedno je fantastična avantura, drugo je klasična antiherojska drama s dozom crnog humora. Lost je imao problem što smo svi mi pred svojim doslovnim ili metaforičkim watercoolerima godinama stvarali teorije i objašnjenja za događaje koji su, kada su napokon bili riješeni u samoj seriji, mogli imati dva ishoda: prvo, pogodili smo, dakle, nije bilo iznenađenja i drugo, teorije nam bile potpuno krive i nisu bile u skladu s onim što smo si mi zamislili, stoga su u kurcu.

Rekao sam i sebi da o Lostu neću više pričati ni pisati, jer vjerujem da je o njemu dovoljno i napisano i rečeno, ali evo me opet (ako imate potrebu razumno u komentarima postaviti pitanja oko toga što nije objašnjeno u seriji, razumno ću i odgovoriti na njih). Ono što me stvarno muči je kako ljudi (i to redom oni koji su mrzili finale) tri godine mogu biti kivni na epizodu televizije. OK, imam i ja grudgeve koji traju otprilike toliko, ali ne za epizodom televizije ili filmom.

Jednim dijelom, drago mi je zbog toga, jer koliko god se pjenili na to, činjenica je da je Lost ostavio dubok trag. Drago mi je i što su moja sjećanja na tih šest godina odlična i pozitivna, umjesto ljutih i razočaranih.

Nije mi jasno niti kako si uzimamo za pravo tri godine bombardirati čovjeka uvredama praktički u lice — vidim to kao da netko stavi sliku svog djeteta na Facebook, vi mu komentirate: “dijete ti je ružno kao smrt, pogledajte radije ovo prekrasno dijete”. Zar se na to internet sveo?

Pričao sam nedavno s prijateljem, bolje reći poznanikom; zapravo, bolje reći osobom koju sretnem jednom godišnje i u sat vremena pričamo o životu, svemiru, pop kulturi i svemu ostalom. Kaže da već neko vrijeme prati samo i isključivo 4chan, jer to je jedino mjesto gdje možeš doživjeti pravi internet. Sve ostalo je cenzura i pretvaranje. Osjećao sam se kao da mi je u tom trenutku otkrio neku skrivenu istinu. Potpuno je u pravu. Problem je što… možda pretjerujem, ali ja si /b/ vizualiziram kao hrpu tipova sa trollfaceovima koji se smiju glasom Petera Griffina i seru jedni drugima u usta. I bojim se, to je internet. To je fandom. To smo mi.

Slučajno mi je uz gore navedeni Lindelofov članak na feedu stajao naslov članka na Salonu, u kojem žena opisuje svoje traume nakon što je sliku nje odjevene u Laru Croft za Halloween sprdao čitav Internet (i pod tim ne mislim na onaj odličan account na Facebooku). Ako niste kliknuli link, nije vam jasno zašto: žena je debela. Nisam znao što misliti čitajući to: zašto je to uopće materijal za članak? Zašto je Lara Croft ikome heroj i uzor? Ne želim osuđivati komentiranje debele žene u kostimu Lare Croft, svi to radimo svakodnevno. Ako ne komentiramo slične stvari, smijemo se tuđim komentarima. Running gag našeg je podcasta da čitatelje zovemo debilima, svojevrsni odgovor na dio ljudi koji se ovdje zna zaletjeti i komentirati baš poput najgorih primjeraka odvratnih fanova iz ovog teksta. Je li to napad na svakog od vas ponaosob? Naravno da ne, to je nevina zajebancija. No mislim da smo izgubili granice — ne mi na podcastu, već generalno da je Internet izgubio granice. Možemo biti bilo što skriveni u anonimnosti, a to “bilo što” ponekad otkriva prilično odvratne stvari. Pozicija ispred tastature daje nam moć koja ponekad ispadne vrlo ružno.

(I ne, nema nigdje na internetu mojih slika obučenih u Batmana u spandexu sa smiješnim captionima ili nečeg sličnog (još), da bih se osjećao osobno pogođenim tim člankom.)

Vratimo se na pop kulturu, i da ne kažete da samo trubim o Lostu, nekoliko drugih primjera.

Evil Dead vrlo mi je drag film, čiji je (prilično solidan) remake objavljen ove godine. Godinama fanovi opsjedaju Campbella i Raimija tražeći nastavak i napokon je Sam Raimi potvrdio da radi na njemu. Točnije, ako sam dobro shvatio sve glasine, plan je napraviti Army of Darkness 2 sa Campbellom i Evil Dead 2 sa Jane Levy, pa nakon njih treći film u kojem će se oboje naći. Koliko je to jebeno odlično? Koliko? Ekstremno! Ali, ovo su bile Raimijeve riječi kada su ga početkom godine pitali o Evil Deadu 4:

I would like to work on the script over the summer. That much is true. But the reason to come back and do it again is only that they’re making me, those fans… I am thinking about it, but a crowd goes ‘Come on Sam, do it!’ so I said ‘Okay, I guess I was talking to my brother about it.’ But I feel like I was pushed into saying that, a little bit.

Je li to u redu? Nisu li nam tri odlična filma bila dovoljna? Tri filma od kojih je zadnji napravljen prije devetnaest godina? Kakvog uopće prava imamo tražiti od redatelja da napravi novi? I kasnije se, naravno, žaliti da nije dobar kao prethodni, da nam je izdao i uništio djetinjstvo, citirati ga kao primjer da Hollywood ne može više napraviti ništa originalno. Mislim da je jedan od problema što pokušavamo rekreirati emocije koje je npr. izazvao Evil Dead 2 kada smo ga prvi put gledali, ali na potpuno krivi način, tražeći nešto isto, ali opet drugačije. Zašto ne bi tražili nešto potpuno drugačije?

Prebacimo se na Batmana. Primjer prvi: najveća pop-kulturna vijest ovog ljeta — Ben Affleck je novi Batman. Količina govana koja se slila na njega i Warner Bros. nakon te objave ne prestaje me zapanjivati. Činjenica da je pokrenuta peticija — da, online peticija — da se promijeni casting, zapanjuje me još više. Prije svega, zato što… kada su zaboga online peticije išta učinile? Osim toga, što nam daje pravo da budemo toliko sigurni da će Affleck zasrati stvar? Osoba kojoj je to (ako je vjerovati Kevinu Smithu) djetinji san, koja se nakon nekoliko loših izbora prošlog desetljeća ponovno digla i potpuno revitalizirala karijeru trebala bi slušati hrpu anonimnih govana koji nešto tipkaju u slobodno vrijeme? Te iste bi Warner Bros. bi trebao slušati? Ljudi koji se bave tim poslom desetljećima? Ljudi koji su identične stvari slušali i kada je Heath Ledger dobio ulogu Jokera? Koji nam je kurac? Ne bi li možda prvo pogledali film?

Drugi primjer vezan za Batmana još je drastičniji: Scott Snyder, trenutni scenarist stripa “Batman” trenutno radi na rebootu Batmanovog origina. Na reboot su ga zapravo natjerali u DC-u, no kada je razmislio o tome, shvatio je da ima dobru priču i zagrijao se za nju. Problem je u tome što je stres same pomisli na moguć loš odjek priče u fandomu, čak i na samu činjenicu da planira pregaziti stvari koje je Frank Miller definirao krajem osamdesetih, Snydera, koji se od djetinjstva bori s kliničkom depresijom, natjerala na pojačano kljukanje tabletama, odlaske psihijatru i općenito pogoršala mentalno stanje. Scotta Snydera koji dvije godine radi na tom istom stripu, i to redom piše vrhunske priče, Snydera koji je miljenik fandoma, ali isto tako zna da je jedan loš scenarij udaljen od toga da ga isti odbaci. Čini se da svatko može imati loš dan, osim osobe koja upravlja nekim entitetom dragom smrdljivim geekovima.

Nitko se ne bi tako morao osjećati, ne osobe kojima je posao i život nama učiniti život ljepšim, dati nam da pobjegnemo od svakodnevnice u njihove magične svjetove, da suosjećamo s njihovim likovima većim od života. Mogu nas razočarati, mogu nam njihovi radovi biti loši, možemo ne voljeti njihove osobnosti, ali moraju postojati i neke granice. I oni se nikad ne bi morali ispričavati za to što su napravili.

Najgora stvar koju je J.J. Abrams napravio, bila je nedavno kada se ispričao za lens flareove u Star Treku. Da, meni su lens flareovi bili dobri, ali oni nisu bili problem tih filmova. Da, ti filmovi imaju svojih problema, znam, priznajem i mogu ih vidjeti, no svejedno su mi dobri i dragi. No, i to je neka druga priča. Lens flareovi bili su samo “opipljivi detalji” za koje su se ljudi uhvatili jer im nešto nije bilo po volji u filmu, nešto što zapravo nisu mogli dokučiti. Opipljivi detalji teroija su Film Crit Hulka iz fantastičnog eseja naslovljenog “TANGIBLE DETAILS AND THE NATURE OF CRITICISM“.

Esej je vrlo dug, ali vrlo je vrijedan čitanja, kao i svi drugi Hulkovi članci, no zadržimo se na tom i sljedećem, “HULK VS. PLOT HOLES AND MOVIE LOGIC“, pa zaokružimo sve natrag na Breaking Bad.

Finale Breaking Bada slavljeno je kako je čvrsto i bez logičkih rupa, savršenom progresijom radnje završilo seriju. Ne samo finale, već i čitavu seriju fandom voli zvati realnom i spuštenom na zemlju. No, ona to uopće nije. Zadržimo se samo na finalu. Raspravljano je već o svemu što ću u nastavku navesti, i u kritikama i po Redditu i drugim komentarima. Prije svega, Waltov plan koji se savršeno odigrao. Toliko savršeno da su jedine dvije osobe koje strojnica nije ubila bile ujak Jack i Todd, jedine dvije osobe koje su morale dobiti svoje zasebne smrti. Strojnica čiji je mehanizam Walt isprobao vjerojatno jednom. Jesse za kojeg se nadamo da se odvezao u sretan kraj, no realno, nije.

Toliko je savršen bio taj plan da se odmah pojavila i teorija da je Walt zapravo uhićen u smrznutom autu na početku, a sve dalje je njegova maštarija. Ovdje konkretno, autor je Norm Macdonald, bivši cast member Saturday Night Livea, između ostalog.

Vrlo je zanimljiva ta posljedica, ta želja da epizoda (i serija) budu nešto više, nešto nedostižno i zapanjujuće, jer mnogo bolje (u smislu jebotepaskakodobro) zvuči: “Ali sve je to bio samo san, zapravo je trunuo u zatvoru do kraja života”, nego “Pobio je sve neprijatelje i umro zadovoljan, pod svojim uvjetima” što je očekivano i jednostavno. Negdje takav otvoreni kraj odgovara (recimo u Gilliamovom Brazilu), a ovdje bi se u potpunosti kosilo sa svime dosad rečenim u seriji. Zašto onda takav kraj želimo za Breaking Bad, a serije poput Losta i Sopranosa koje nam nadrealne završetke serviraju, pljujemo?

Breaking Bad uvijek je bio serija kojoj smo često mogli vidjeti konce na likovima kojima upravljaju scenaristi, koliko su neki dijelovi radnje bili mehanički izvedeni. Znači li to da je serija loša? Ne, to samo znači da je takva serija. Znači li to da plot-holeovi čine finale lošim? Ne, naravno da ne.

Zašto onda Breaking Bad dižemo u nebesa, a Lost i (u manjoj mjeri) Sopranose ne? Breaking Bad, trenutno, i pretjerano dižemo u nebesa, ako uzmemo u obzir anketu na IMDB-u, gdje “Felina” ima preko tri puta više glasova od prvog prateitelja — ozbiljno?

Na to pitanje ne mogu dati odgovor, zato što smatram da su sve tri navedene imale savršene završetke koji su odgovarali tonu ostatka serije, a više od toga i zato što sam za sve tri previše subjektivno vezan i premalo teorijski potkovan za neku daljnju dekonstrukciju stoga ću to ostaviti otvorenim, u maniri Sopranosa.

I u maniri Losta, nadam se da će svi autori naći svoje oslobođenje od internetskog jala, preferirano u ovom životu, na njihovom vlastitom mističnom otoku, a ne čekajući afterlife.

37 komentara
  • Vrlo pametan članak…sukus i moga razmišljanja je da neki ljudi,na žalost,svoje frustracije i osobne neuspijehe liječe na raznoraznim portalima,forumima i općenito na internetu.Dovoljan mi je pokazatelj pogledati komentare po našim raznim portalima i internet novinama.Ljudi moji,to je totalno undergraound subkultura bez granica,to je jednostavno prestrašno,kao da se komentatori međusobno poznaju…Što se tiče završetaka naših omiljenih serija,osobno mislim da su razmimoilaženja u mišljenjima nešto što je dobro i za gledatelje i za serije.Na taj način serije i dalje žive u nama.Ja i danas vodim debatu sam sa sobom oko kraja Losta i Sopranosa,pa što,volio sam te serije,kao i BB,živio sa njima i definitivno su profilirale moje poglede na televiziju i film.Svaka rasprava,dok je u granicama pristojnosti,dobra je za sve.I glumce i redatelje i gledatelje.

  • Žao mi je Lindelofa. Internet je sramota. :( Ne sviđa ti se finale Losta, dobro, al zadrži to za sebe ili ako već imaš potrebu razglašavati to na sav glas, nemoj biti smeće od čovjeka i 3 godina nakon toga njemu nabijati na nos. Baš žalosno do krajnje granice.

    Fenomenalno napisan članak, Mario. I samo ti piši dok ti prsti ne otpadnu!

  • Užasno mi je simpatičan Lindelof i nekak si mislim da bi na njegovom mjestu bio podjednako i rezigniran i naživciran reakcijama. Žao mi ga je koliko god mi može biti žao čovjeka koji je jako, jako uspješan u poslu kojeg voli (financijski, ali i po onim drugim kriterijima koji se teže kvantificiraju). Vrlo je self-aware i samokritičan, vidi se da ga fakat grize iracionalna reakcija dijela publike. Barem ne pokusava drzati “boli me kurac” fasadu poput vecine drugih autora. Nije to nuzno negativno, ali ne mogu zamisliti da Chaseu previse puca kita zbog toga sto netko tamo u Winsconsinu ili Špičkovini nije dobio potpuno nacrtan kraj Sopranosa i što će svaki spomen serije iskoristiti da to kaže svima. Iako nikog ne boli kurac za njegovo mišljenje.

    Kad smo kod debila i citatelja, sjecam se da je netko potpuno pretjerano reagirao na to i izvadio stvari iz konteksta. To je samo Lindelofovski coping mehanizam kraj tipičnog primitivizma koji će se naći na svakom sajtu u određenom postotku. Sreća pa je taj postotak ovdje manji nego na nekim drugim sajtovima, bar mislim. Zbilja volim dobiti reakcije na tekstove i recenzije, konstruktivne komentare i one koji se nadovezuju na napisano. Ne mislim na pozitivne komentare, komplimente i pohvale. Nego bas konstruktivne doprinose. S druge strane, kako drugacije nego debilima opisati ljude koji ostave komentare od pet riječi tipa “serija za nedojebane tinejdžere”, “serija za pet do deset godina” ili “nemate pojma, serija je shpitza” (sic)? Bez brige, znam da se prečesto dam uvući u blato, u odgovaranje takvima, ali tu si ne mogu pomoci i zato se suosjecam s Lindelofom.

  • Nikako mi nije jasno kakav problem ljudi imaju sa krajem Sopranosa i Sajnfelda??? Prvo da naglasim da su mi te 2 serije uz Mucke , moj top 3 (izvinjavam se Br Ba , ali mi je ipak iza njih). Kraj Sopranosa je savrseno jasan i pravo remek djelo. A sta tek reci za Sajnfeld? Pa njihov kraj je nesto najbriljantnije sto sam ikad vidio na tv-u. Pa koja je m*** trebalo imati da u to vrijeme , takve likove iz takve serije smjesti na takvo mjesto na kraju. Pa koliko god ih obozavao , oni su vece olicenje negativnosti nego Toni S. I WW zajedno. I kad su svi tako “pametni” i “talentovani” olovku/kameru u ruke gospodo , pa siroko vam polje. Zivot i svjet su puni otvorenih mogucnosti i prilika.

  • Da, uvijek ima onih koji imaju dosta problema s krajevima. Što se mene tiče, kroz komentare i tekst što se spominju, Seinfeldov kraj mi je dobar kao i kraj Losta koliko god me neki probali uvjeriti u suprotno.

    Kraj Sopranosa nije nešto što bi ja napravio, ali ne mogu reći da mi se ne sviđa, stvar je toga što nisam fan onoga da se stvari ostave “otvorenima” (na stranu neki simboli koji nas vode prema tome da su Soprana *cak*). No respektiram uvijek viziju autora da završi priču kako je on htio. Samo se nadam da je zaista tako.

  • nikad, ali ama bas nikad mi nije bilo jasno kako netko moze popljuvati finale Losta?! meni uz Sopranose najbolje finale neke serije ikad. Takav obrat i takva smusenost na kraju su sto mi odgovara, nesto o cemu cu i dalje razmisljati i o cemu jos sad razmisljam jer se moze protumaciti na razne nacine i ne samo finale. Finale Breaking Bada koliko god bilo super i odlicno za mene se ne moze pribliziti finalima Sopranosa i Losta jer je ziheraski. Zavrsi se i tocka. Breaking Bad je imao puno bolje epizode od samog finala i po ukupnoj vrijednosti je mozda malo bolji od Losta jer je konstantno drzao neku zadanu kvalitetu dok je Lost znao malo opasti, ali kad je prica o finalu, tu mi BB ne moze ni prismrditi Lostu i Sopranosima :)

  • “Prije svega, Waltov plan koji se savršeno odigrao. Toliko savršeno da su
    jedine dvije osobe koje strojnica nije ubila bile ujak Jack i Todd,
    jedine dvije osobe koje su morale dobiti svoje zasebne smrti” – nevjerojatno mi je da sam ovo procitao samo u jos jednom clanku. BB je postao takav miljenik kritike i publike da neki zanemaruju njegove lose strane, a drugi ih se boje spominjati jer time automatski nastaje shitstorm te se ne upusta u raspravu vec se odgovara komentarima poput “Shut up, BB is perfect.” Ne znam da li sam ikad naisao na neku seriju koja zivi u takvom zasticenom critical bubble-u. BB je jedna od najboljih serija ikada, ali po meni to ne treba znaciti da je imuna na kritike. Time sto su neki njezini dijelovi blizu savrsenstva ne znaci da trebamo zanemariti nerazvijenije dijelove serije.

    A sto se tice Losta, meni se finale te serije stvarno svidjelo. Vise me emocionalno istrosilo nego finale BB-a (iako ne vise nego Ozymandias). A to da internet zna bit očajna crna rupa gdje veselje nestaje – eh, na to sam se vec navikao. Neki ljudi se nazalost ne znaju drugacije ispucati i koriste anonimnost kako bi vrijeđali druge, a nisu svjesni da to moze prouzrociti ozbiljne probleme. Drago mi je da serijala ima manje takvih ljudi nego prosjecna stranica te sto su kritike uglavnom konstruktivne.

    Ovaj clanak je stvarno interesantan. Keep it up!

    • Ja ne vidim ništa loše u tome da su preživjeli samo Jack i Todd. Kao što je Marko napisao, Breaking Bad je serija gdje možeš “vidjeti konce na likovima kojima upravljaju scenaristi” i meni je zbog toga serija jako dobra. Zar su u sceni sa šmajserom trebali bacati kockice da odrede tko će preživjeti? Odabir da prežive Jack i Todd je u službi zaokruživanja radnje. Jack je ponudio Walteru sav novac ali je ovaj prvi puta u svojoj kriminalnoj karijeri napravio pravu stvar. Todd je, s druge strane, poslužio kao satisfakcija gledateljima nakon što je ubio onog klinca i Andreu.

  • Jedno pitanje, čime se bavite vi iz Serijale? Par puta ste objavili neke skroz stručne članke, a i ovaj pomalo zalazi u teoriju, pa me zanima da li studirate neku filmsku kritiku ili slično…

    • Mislim da to ne postoji, ja (a i ostali) samo citamo puno ekstremno slicnih sranja.

      Ali da, jos uvijek zalim sto nisam upisao komparativnu jer sam vidio egzistncijalno sigurniju opciju. I sad sam maltene u cubiclu zadnjih pet godina

    • Hah.
      Nikome od nas to nije ni blizu struke, ni na poslu, ni na faksu.

      Bilo je par ljudi sa Filozofskog, nisam više siguran koji smjerovi, ali ne u zadnje vrijeme i to je bilo par tekstova. Od nas par “redovitih” nitko nije studirao ni približno slično nešto, većinom je to od previše čitanja stranih kritičara kroz godine.

      • @markodurdevic:disqus

        Na Balkanu ne postoji, barem koliko ja znam, a u svetu ima raznih studija kulture koje podrazumevaju filmsku/TV kritiku i analizu, ali onu hardcore, koja obuhvata širi društveni kontekst. Nema veze, pitao sam jer sam primetio neki lagani upliv u malo ozbiljnije vode. Takvih tekstova nedostaje ne samo na domaćem već i na svetskom webu.

        @KresimirVinscak:disqus

        Mislio sam na članke od pre možda godinu-dve, ne sećam se više ni naslova, nebitno.

        Uglavnom, ako imate znanja/volje, bilo bi lepo videti dublje i sveobuhvatnije analize serija koje su imale jak uticaj na popularnu kulturu. Pozdrav

        • Lako moguce da mislis na Nikolinu. https://www.serijala.com/author/NikolinaS/

          Da. Filozofski, ali ne sjecam se smjera. Osim Marka, mi smo bloger.hr klasa za nju.
          Oko starijih serija: vise je stvar vremena jer jedva na knap pokrivamo nove stvari. Imali smo par takvih recenzija, mozes ih naci jer naslovi zapocinju rijecju “Retro:”. Prva dva Treka, Twin Peaks i Firefly su sigurno bili spominjani. Ali barem godinu dana nismo imali takav tekst. Od Markove godisnjice Fireflyja.

          • Jeste, to je to, pogotovo ovaj tekst o američkoj železnici i njenom mestu u pop kulturi, sjajan članak.

        • OK, nije baš da ne postoji, ali nije baš usko vezano uz serije – komparativna književnost na filozofskom je tome najbliže; nisam siguran ima li filmologija zasebnu katedru tamo, ali je vrlo bitan dio tog studija… tu je baš ta hardcore kritika – i vjerojatno ako zapneš za to, možeš tamo se zabucati u stripove ili serije ili analizu kulturnog utjecaja filmova Michaela Baya, ali to je ono… tamo se priča o Pustoj zemlji i Johnu Hustonu, ne o Vinceu Gilliganu i Damonu Lindelofu. Što je sasvim u redu.

  • Ne znam sto rec. Nisam ocekivao ovak odlicne komentare koji predobro nadopunjavaju clanak, plus laskanja kao dodatni bonus.

  • super clanak :)
    u posljednjih par godina fanovi su postali pravo entitled (vjerovatno zbog twittera i slicnih stvari, sve je personalizirano i dostupno), od cega neke serije ocito pate pokusavajuci ugoditi fanovima.

  • kako ste naporni s lostom. jedna od najprecjenjenijih serija. al eto, ne dozvoljavate ikome da popljuje. pa što vas toliko boli. Kompleksi. Sopranosi imaju dobar kraj, seinfeld ne. Breaking bad sasvim ok, ali debelo precijenjena serija.

    @johnny, nisu oni nikakvi stručnjaci. znaju vrijeđat čitatelje ako se ne slažu s njima i previše su subjektvni zato je nepotrebno da nam oni idu pisato o nekakvoj pop kulturi i serijama koje su utjecale na nju. ipak ima više stručnih osoba. samo oni ne pišu niti se hvale.

    • Evo Marko, rekao si da su komentari previse fini i konstruktivni.

      Btw. da ti skratim muke, ne moras se zamarati nama vise, pa da se ne zamaram ja tobom. Kad vec nemas namjeru rasptavljati, nego samo izmisljati.

  • Odličan članak.
    Možemo možda o idućem finalu serije koje može u neku ruku izmusti toliko pozornosti od fandoma? Šta mislite?

    Ja osobno jedva čekam finale SoA (nadam se da će biti u sedmoj sezoni koliko ih je Sutter želio na početku). Pretpostavljam da vi s tolikim žarom čekate momke s medisona (ostavljam ih za ljeto za gledanje u komadu :)). Mentalist i konačno rješavanje Red John-a je primamljivo. Boardwalk Empire ne izgleda tako blizu kraja, Walking Dead isto tako..

    • Samo je jedna serija usporediva sa Breaking Badom u smislu globalne popularnosti, fandoma, obožavanja i kritičke naklonosti (ovo zadnje nešto sitno manje od BB-a).
      A to je Game of Thrones. Ako jos uzmemo u obzir da je jako upitno hoce li GRRM uspjeti napisati zadnju knjigu prije negoli ga dostigne serija, iscekivanje kraja bit ce tim vece ako će autori serije raditi svoj kraj (uz pokoji GRRM-ov savjet).

      Ima još puno odličnih serija, ali trenutno se samo GoT moze po statusu usporediti sa Breaking Badom.

      • Nisam mislio kao direktna usporedba s BB-om, niti kao količina hypea, nego čisto općenito pitanje o idućem očekivanom završetku neke serije? Za GoT se slažem, ali daleko je još gledati što će biti za cca 5 godina.. Možda se pojavi neka serija koja će imati 2-3 sezone, i završit će prije toga, a postane mega.
        Dakle, mislio sam na bliže krajeve i ne direktno usporedba s BB-om..

        • Pa rekao si “izmusti toliko pozornosti od fandoma”, što je hype :)

          No, u ovom smislu, od skorašnjih krajeva serija… SoA završava, nadam se, iduće sezone, a Mad Menovi 2015. godine. Treme završava krajem prosinca, ali to je serija za Simonovu obitelj i nas par, pa… Ne mogu se sad sjetiti još nečeg što baš ima planirani kraj, a ne da čeka otkazivanje.

          Sonsi će, bojim se, završiti bez većih fanfara, iako je to serija iz prve i druge sezone završila. Putanja mi podsjeća na Dextera, samo što su oni izgorjeli nešto ranije, a (još) se nisu strmopizdili toliko jako. Ovo sada je, meni bar, over the top sapunica i projekcija Sutterovog dosta sjebanog uma. Tip je… specifičan.

          A Mad Meni i njihov kraj neće biti baš tako veliki televizijski event kao Breaking Bad. Iako će u kritičarskim krugovima i dijelu medija dobiti dosta pozornosti. I kod nas, naravno.

          • Treme, da, samo 5 komada još, to je uvijek bilo ispod radara svima, a tako dobro.. SoA je meni vrh, šesta sezona roka na sve strane, wtf trenutaka koliko hoćeš. Imali su 3. i 4. sezonu u silaznoj putanji, ali 5. i sad evo 6. se dižu. Nije da su na razini prve dvije, ali nadam se da će zaokružit cijelu priču kako žele, pa kako god to ispadne ispadne. Znam da će nas par s ispupčenim očima čekati kraj. I da, tip je… specifičan :)

    • Odlično pitanje, ali kao što veli Krešo… trenutno samo Game of Thrones.

      Iako meni osobno (a i Kreši, siguran sam), finale Mad Mena bude toliko napeto, ali oni nemaju neki… fandom… u jednu ruku. Iako, netko ipak izmišlja teorije o tome da je Megan Sharon Tate, Bob Benson ne znam šta itd

  • @realist”Breaking Bad je imao puno bolje epizode od samog finala i po ukupnoj vrijednosti je mozda malo bolji od Losta jer je konstantno drzao neku zadanu kvalitetu dok je Lost znao malo opasti, ali kad je prica o
    finalu, tu mi BB ne moze ni prismrditi Lostu i Sopranosima :)”

    tu
    se u potpunosti slažem, bb je, moje osobnom mišljenje, imao 90%
    savršenih epizoda kroz sve sezone, i cijela ta euforija oko kraja, kojeg
    stvarno nije bilo teško predvidjeti, je pretjerana. posebno u
    drugom dijelu gdje se toliko odugovlačilo sa radnjom da je to bilo
    strašno. da, jasno mi je, dramatika, finale, itd. no to za mene nije
    opravdanje. zadnja epizoda je doista bila skroz u laganini, očekivano, i
    da nije bilo onog legendarnog waltovog crnohumornog nadigravanja
    suparnika, vjerojatno bi mi najviše ostao u sjećanju sukob sa skyler i
    jessejeva šizofrena izdaja.

    bb definitivno spada u moje najdraže
    serije, uz odjel za umorstva-život na ulici, soprano i six feet under. soprano je ipak imao vrhunski završetak i stavljam ga na
    prvo mjesto, zatim bb.

  • Opširan, i što je važnije, sadržajan članak. I shvaćam što
    je autor htio reći, ali postoje dvije strane svake priče. Sasvim je pogrešno, a nažalost i vrlo rašireno, mišljenje da hejt na račun Losta Lindelof dobiva
    isključivo za finale. Glupost. Finale je samo kap koja je prelila čašu, koja se počela prelijevati tamo negdje 3-4 sezone ranije. Lost je prva serija koju sam od početka pratio paralelno s Amerima (legalno, ahem) i jednostavno je u početku bila jedna od onih serija gdje su se, uz dobru ideju i casting, pogodile sve stvari koje se rijetko mogu iskontrolirati do kraja – atmosfera, interakcija među likovima, pacing, mitologija, instant hook i sl. To su stvari koje se ili dogode ili ne dogode, a Lost je bio pun pogodak. Budući da je za to vrijeme bio najskuplji pilot ikad, ABC-ev involvment oko plota i širine priče bio je značajan (demo ratingsi su tada još uvijek bili u drugom planu i bio je bitan samo overall rating), ali čak niti takvi, vanjski utjecaji nisu narušavali tok serije (za razliku od npr. Twin Peaksa, kojeg su praktički izmasakrirali desetljeće ranije). Jednostavno se činilo da ne postoji ništa što bi moglo naštetiti tom pop-tv-kulturnom (moguće da sam izmislio upravo termin) fenomenu.

    I išlo je tako dvije sezone, više-manje održavajući kontinuitet. Šokirajući gledatelje iz tjedna u tjedan i ostavljajući te da kratiš vrijeme čekajući iduću epizodu beskonačnim lurkanjima po lostpediji ili čitanjem alternativnih teorija još većih zagriženika. I onda, dolazimo do točke prekreta, gdje do izražaja dolazi razlika između network i kabelskih serija (tj. načina produciranja istih), a zbog kojih sada živimo u vremenu kad uspješnice HBO-a, AMC-a, pa i manjih kabelskih postaja, tuku network serije i po kvaliteti, ali i prema demo ratingsima. A to je jebeno planiranje sezone unaprijed. Pogotovo ona od cca. 24 epizode, to se ne radi u hodu. Sjetimo se samo 3.sezone, čiji je plot još donekle i držao vodu, s uvođenjem novih 2D likova na koje su fanovi bacili hejt i odmah su ih žive pokopali (morao sam). Ali ok, pričamo o Lindelofu. Njegov je najveći grijeh što je godinama, iz sezone u sezonu, hajpao i teasao publiku izjavama „sve će doći na svoje, gledajte i otkrit ćemo sve, svi misteriji će biti riješeni…“, da bi se pred kraj zadnje sezone počeo izvlačiti (skupa s Cuseom) na „duh, likovi su najbitniji/ne treba se svaki misterij razjasniti“. Možda bih i uvažio tu
    propagandu da većina likova s vremenom nije, uzmimo na primjer jednu Kate, postala ili apsolutno besmislena ili karikatura samih sebe. A i njegov
    briljantan scenarij Prometeja je također dobar primjer zašto ga svi etiketiraju kao hollywoodskog hacka i pljuju gdje stignu. Koliko se sjećam, dobio je deal s HBO-om za vlastitu seriju, pa ostaje za vidjeti kako će se snaći u okruženju gdje neće moći krivnju svaliti na pressing studija ili nedostatak vremena/resursa.

    Praktički sam odrastao uz seriju i bilo je frustrirajuće gledati kako su uspjeli uništiti sve ono što je u početku valjalo. Uz JJ-evu početnu viziju, dobro su razvili i raširili priču, nizajući pitanje za pitanjem i pametnim korištenjem likova. I to je otprilike sve dobro što su napravili. Ostatak nije vrijedan spomena. Šteta. Ne podržavam bullying ni u kakvom obliku, ali kad je riječ o jednom od odgovornih za, osobno, najveće televizijsko razočaranje, ne mogu ne nabaciti kes kad vidim da ga i dan danas prozivaju za to isto.

    • Slažem se da su Cuse i Lindelof tu krivi za hype – i uz ovo što si naveo (ako se dobro sjećam), floskula je bila i “sve ima kvazi-znanstveno objašnjenje”. I uz dosta fanwankanja mogu čak i reći da ima (ako uzmeš da je magija samo znanost koju još nismo objasnili – tj. konkretno, ono što Dharma nije još objasnila), isto tako uz manje fanwankanja mogu reći da svi misteriji jesu dobili odgovor, samo što takav odgovor nije ono što si je dobar dio ljudi zacrtao sa “misteriji će biti riješeni”. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi se stvari odvijale da oni nisu bili toliko eksponirani u javnosti i da li bi očekivanja bila drugačija.

      Prometheus je meni bio dobar (da, znam, popio sam njegov Kool Aid, da), makar znam da ima problema (i sa ponašanjem znanstvenika i Charlize Theron koja ne zna strejfati i svim drugim što ljudi navode). Ako se dobro sjećam, Lindelof je negdje rekao da je to potpuno Ridleyev brainchild i da je on maltene samo zapisivano njegove ideje. Koliko je tu istine, u krajnoj liniji, nije ni bitno. Mene je taj film dobio na atmosferu, slično, uostalom kao i Lost. Što god su oni izveli, meni se činilo ispravnim (OK, skoro što god) i sve si mogu objasniti.

      Dobro veliš da je treća sezona bila prekretnica. Odnosno, finale treće gdje je potpuno očito bilo da nije cilj otići s otoka i da to neće biti krajnji cilj… i dok vidim zašto to ljudima nije odgovaralo, ne vidim zašto su patili sljedeće tri sezone (makar, možda su mislili da će ipak biti neko svjetlo na kraju tunela). Meni se svidjelo i to što se svakom sezonom – pogotovo u te zadnje tri – serija zapravo reinventala i tu je sigurno bilo puno planiranja. Nedavno je leakao i neki pitch ABC-u nakon pilota o tome kako će serija izgledati u nastavku (“biti će standalone epizode, obećajemo”) – gdje su Dharma, Othersi, hatch i dosta drugih stvari spomenute gotovo identično kako su ispale, osim imenom.

      Kad veliš da je planiranje bitno, tu se nikako ne slažem. Mislim, nekome je, nekome nije. Gilligan je čak često govorio kako oni puno toga izmišljaju putem, čak i da vole stjerati se u kut na kraju epizode (najbolji primjer – kad Walt i Jesse zaglave u RV-u, a Hank je vani i opkoljeni su) jer je napetije smišljati kako se sad iz toga izvući. Tako da… it works both ways. Ovisi o autoru, ovisi o okolnostima, i oboje (i sve kombinacije između) mogu odlično funkcionirati.

      • Meni uopće nije bitan taj segment, zašto bi se uopće išta
        moralo break-downati ili razriješiti apsolutno svaki
        fantastični element plota. Problem je u njihovom “yo, ppl,
        calm down, znamo što radimo” prekenjavanju koje je trajalo
        godinama i rezultiralo nekakvim eksplodirajućim podmornicama, jebenim čepovima za izvor (čega ono?), svjetioniku koji niče usred posljednje sezone, usranim hramom s onim Dalaj Lamom i sl. Jednostavno, pile of crap + lazy writing = Lost od 4. sezone nadalje. Koja je npr. uloga bila Widmorea u svemu tome, na kraju? Jednostavno se otišlo preširoko da bi se to moglo ikako koherentno povezati, a i hrpetina nekvalitetnog filler
        materijala sigurno nije pomogla. Ne znam tko bi me mogao natjerati da rewatcham npr. Stranger in a Strange Land (a to je još 3.sezona).

        A ovo zadnje je više potvrda Gilliganu kako je kralj
        micromanaginga, nego li išta drugo. Gledao sam dosta featurea s dvd-a različitih HBO serija. Prije nego li uopće započne produkcija, sjedne kreator sa svim writerima za stol i raspravlja se o temi/usmjerenju čitave sezone, character developmentu i sl. Kad se donekle usklade, podijele se po epizodama i svatko zna svoj posao. Darlton je odavao dojam kako nikad nisu bili sigurni što i kako dalje. Zato je i bilo toliko kontradikcija i oscilacija na razini sezona. Možda sam i jednostavno retardiran, ali npr. “Kate, we have to lie” koncept Oceanic Six-a mi apsolutno nikad nije imao nikakve veze s logikom zdravog razuma, niti ću ikada shvatiti kako su mase popušile taj storyline. Ali, nek im bude. “Leakani” pitchevi 10 godina nakon originalne produkcije me ne diraju, taman da su i 100% vjerodostojni. Žalosno je da je stvar spašavao JJ s nekim svojim “originalnim” idejama za finala sezona (koja su uvijek imala isključivo cliffhanger funkciju). Pr. kako je twist finala 3.sezone besramno ukrao od samoga sebe (Alias, finale 2.sezone).

        No, što je, tu je. Bilo je dobro dok je trajalo, ali sjeti se samo kakav je rejting imao Lost prije 5-6 godina na imdb-u i koliko je isti pao do danas. Slučajnost? Ne bih rekao.

        Usput, žanrovski imaju neke poveznice, pa rekoh da pitam. Gledao Carnivale? To mi je inače, vrlo lako, all time favorite.

        • Ne znam baš, ne bih se baš složio pogotovo s tvrdnjom da je Lost od 4. sezone nadalje krasio lazy writing i da je bilo pile of crap. Pogotovo ne što su baš u toj sezoni imali i najbolju epizodu serije, a i jednu od najbolje napisanih epizoda koje je televizija ikad ponudila, The Constant. Zapravo, čak je i ta treća sezona daleko lošija, bar prvi njen dio, nego bilo što poslije.

          Danas, u nekakvoj retrospektivi, šesta je najviše bila hit-or-miss, s trenucima brilijantnosti, ali nikad mi se nije činilo da se Cuse i Lindelof “krpaju”. Koliko je to bilo sve planirano od početka ili ne – nije ni toliko bitno jer smo svi gledali iz tjedna u tjedan ovako i onako. I ovo što spominješ za HBO serije i kreatore da se prije sezone sjednu i s piscima pričaju o nadolazećoj sezoni – to se isto i na Lostu radilo, ali i na gotovo svim serijama u produkciji. Pogotovo onim koji imaju velike sezonske arcove.

          Što se tiče Prometeja – nije li John Spaihts taj koji je napisao scenarij, a Lindelof ga je samo pokušavao dovesti u bar neko koherentnije stanje za snimanje? Uostalom, i meni se film svidio, a te pizdarije zašto Charlize Theron ne strejfa ispred kotrljajućeg broda su debilne kao i sama scena. Film ima problema, ali kad se takva smeća navode mi bude zlo.

          Carnivale, da. Strašna serija, ne znam dal još uvijek na internetu postoji ona Knaufova “Biblija” tj. pitch dokument, ali čitanje toga je bilo nadrealno skoro. Šteta što mu nikad neće dopustiti dovršavanje priče. Onaj četverostruki cliffhanger na kraju druge sezone… sanjam ga još uvijek.

          • Ak se dobro sjećam, Spaihtsov scenarij je bio totalni Alien prequel (planet na koji su sletili je bio LV-426 i na kraju je onaj brod bio isti koji je našao Nostromo) i taj je isto leakao na što je internet reagirao kako je stoput bolji od Lindelofovog govna (nije mi se dalo čitati, možda budem jednog dana). Jesmo mi uopće ikad komentirali Prometheusa? Ako jesmo, zaboravih… morali bi, uglavnom.

          • Čisto sumnjam nekako, pogotovo jer je Spaihtsov jedini writing credit prije Prometheusa bio The Darkest Hour. Ako si gledao Darkest Hour sve ti je jasno.

            Trebalo bi pročitati taj Spaihtsov originalni scenarij, ali nisam uvjeren da je išta bolji/lošiji od ovoga što smo dobili i da je najviše kriv/zaslužan sam Ridley Scott kojeg nitko nije popljuvao kao Lindelofa.

            Meni je, rekao sam već, bio dobar. Ali i dalje ne razumijem zašto se toliko bježalo od toga da je Alien prequel. Podsjeća me na cijelu pizdariju s Cumberbatchem i Into Darkness.

        • Oprosti što mi je trebalo četiri dana, bio sam malo indisponiran prek vikenda, a onda sam se (opet) navukao na mobilnu verziju Injustice: Gods Among Us. Katastrofa. I ako nešto ovdje promašim, to je zato što odgovaram samo zato što mi se refilla energija. No, kraj digresijama. I da počnem od kraja: nažalost, Carnivale nisam još gledao (osim prve dvije epizode) i još uvijek se ne volim zbog toga i… čekam… pravi trenutak (da ga izdaju na Blu-Rayu, da mi proradi AirPlay na HBO GO-u…), ali ne sumnjam da ću ga obožavati.

          Misliš na eksplodirajuću podmornicu u trećoj sezoni ili je bila i negdje kasnije (ne sjećam se)? Ova je potpuno imala smisla – Locke nije htio da mogu otići s otoka i raznio ju je. Hrama su se pomalo naprasito riješili, ali spomenut je bio još barem u četvrtoj sezoni. Za razliku od svjetionika, da; ali niti oni (ovi pali iz aviona) nisu pretjerano istraživali otok – sve što su našli, našli su tako da su slučajno nabasali. Nama se to činilo glupo, ali (ako ne računam tri godine u Dharmi), oni su na otoku proveli stotinjak dana – a to vrijeme se stalno neki kurac događao.

          Widmore je isto tako, pomalo naprasito (bez katarze) otišao, ali i mnogi su drugi, čak i John Locke (što nije bilo loše, samo užasno tužno). Svoju svrhu je imao – par sezona bio je primarni negativac iz sjene, a bio je i spona među raznim likovima. Služio je i tome da bude još jedan primjer kako svi koji viču “we are the good guys” to u biti nisu, a ni oni za koje mislimo da su negativci isto tako, što je bila još jedna od ponavljajućih tema.

          Čep… meni nije uopće smetao – jer zaboga, tri godine ranije imali smo frozen donkey wheel (mislim da sam se osmijehnuo kao Ron Swanson u zadnjoj epizodi kad sam ga vidio) – i tu sam mislio, nakon toga će pola ljudi popizdjeti i otpasti. Ono što je čep zatvorio – “izvor života, smrti, ponovnog rađanja” – meni je bio sasvim zadovoljavajuće objašnjenje – baš kao Force u Star Warsima, samo se drugačije manifestira. I s tim su ukratko objasnili sve (tu bih sad mogao u detalje beskrajno, ali zapravo, namučio bih se da formuliram to, jer meni je to imalo smisla više na nekoj emotivnoj nego na konkretnoj, opipljivoj razini).

          Ove sastanke na početku svake sezone imali su i na Lostu (osim ako nisu i o tome lagali na podcastima), uz najveći takav nakon 12. epizode prve sezone kad su se svi zatvorili u neki hotel na tjedan ili dva i smislili koju okvirno priču žele ispričati. To je bilo odmah nakon što je došao Cuse u ekipu i nakon što su dobili full season order.

          Stranger in a Strange Land vrlo vjerojatno je najlošija epizoda ikada, ali bila je i nužna, jer je donijela tu prekretnicu da su njome uspjeli s ABC-em dogovoriti endpoint.

          Jebomepas, obožavam i to finale druge sezone Aliasa. O bo ža vam.

          I još samo o IMDb ratingsima – o tome bih mogao knjigu napisati (ali vjerojatno već i jesu napisane), ali ukratko, ne smatram ih baš relevantnim indikatorom kvalitete koliko hypea s jedne i neke mainstreamosti s druge strane – počevši od one “Top 250” filmova. A 8.5 smatram da je sasvim u redu za Lost.

        • Nego, to sa IMDb-om… Ne sjećam se koliki je imao prije, ali ovaj današnji je sasvim realan, ja mislim. To što je sve na IMDb-u hiperbolizirano, a ocjene ispod 7.0 rezervirane za maltene smeća od serija — druga stvar.

          Internet ne poznaje skalu od 1 do 10, samo binarnu. Jedan ili deset. Kako je finale Losta kontroverzno i dan danas izaziva tolike kolicine iracionalne mrznje kod dijela ljudi da su uspjeli potjerati Lindelofa sa Twittera (tri godine, jebote), naravno da je hrpa hejtera masovno dijelila jedinice. Otuda određeno smanjivanje ocjene, iako velim, osam i pol je jako dobra i u redu ocjena,

          • @DarioSpanovic:disqus, broadcast arhaičnost koju spominješ je napokon pred izumiranjem i slažem se da je to bio problem. Međutim, i prva i druga sezona su producirane u takvom formatu pa im ne fali ništa. Stvar je u nedostatku svježine i konzistentnosti te totalnog poglupljivanja likova, that’s all (imho, naravno).

            Makar malo zaboravljamo i na onaj jebeni writers strike iz 2007., koji je harao baš u to vrijeme o kojem govorimo. Što se njih dvojice tiče, ne vjerujem im ništa. Još se sjećam onih Lindelofovih prosera da su zadnju scenu finala s4 snimali s više verzija zbog “straha od leakova”. Haha, bitch please.

            Morao bih napraviti rewatch (a toliki mazohist nisam) da konstruktivno iznesem kritiku. Što je najbolje od svega, bolje se sjećam 1.sezone koju
            sam zadnji put gledao 2004./2005. nego ovih zadnjih par. Sad sam se npr. sjetio onog žalosnog freightera, S4 openera i gomilu lame timeline twistova u 5.sezoni; kao da je M. Night Shyamalan bio exec.

            O Prometheusu i Lindelofu ti dovoljno govori da ga Ridley (makar je i on debelo kriv) nije zvao za sequel. iMDB je totalno irelevantan kao rating sustav, slažem se, ali rijetko koja serija dobije tako veliki decline, što govori da je rulja zahejtala lost kako je vrijeme išlo. Za mene je jednostavno sve post s3 bilo jeftin cop-out s par (ali baš ono par) trenutaka briljantnosti. Btw. veliki shout-out za Elizabeth Mitchell. Iako, realno, Juliet je bila i najrazrađeniji ženski lik.

            @markodurdevic:disqus, kako i tebi za obrazloženja (koja zapravo i ne tražim), tako i meni treba gro efforta za iznijeti što je zapravo moj problem s Lostom pa možda najbolje da to ostavimo za kad budemo u penziji. ;)

            Ono što svakako ne može čekati još nekoliko desetljeća je Carnivale. Mislim da je, usprkos teškoj i relativno neatraktivnoj tematici (nema dilanja droge, zmajeva i inih pizdarija), jednostavno bio ispred svog vremena. Sumnjam da bi doživio istu sudbinu da je krenuo prije par godina. Btw. Dario, super što si me podsjetio na Knaufov pitch, upravo sam ga iskopao pa se bacam na čitanje.

Odgovori na realist Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861