The Young Pope Paola Sorrentina fantastično je ostvarenje. Suradnja HBO-a i Sky Atlantica prije prikazivanja je izazvala najave mnogih kontroverze za Crkvu; od toga da će papa Judea Lawa navodno kršiti celibat, do toga da je biseksualan. No Sorrentino im je svima smireno poručio da samo pogledaju seriju do kraja jer nije sve onako kako se čini. I zaista, kažem vam, nakon mjeseci zadirkivanja oko samog naslova i koncepta serije na društvenim mrežama (“Zamisli papu, ali da je mlad!”), a i s dobrim zakašnjenjem od naše premijere, pogledala sam Mladog papu i – Sorrentino nije razočarao. U deset epizoda, koje možda počinju nešto sporijim tempom, uspio je vrlo pedantno, nekad čudno i vrlo pretjerano, ali nikad bez potpune samosvijesnosti ispričati priču o ljudskosti i duhovnosti.
Uz papinstvo su neraskidivo povezane teme vjere i Crkve, državništva i politike, a Sorrentino se vješto dotiče svake. Kad mladi Lenny Belardo, sa svojih 46 godina neočekivano dobije većinu glasova konklave i postane papa, to bude zato što glavni vatikanski manipulator, kardinal Voiello (Silvio Orlando), misli da će ga moći kontrolirati te preko njega uspješno spojiti i liberalnije i konzervativnije članove. Pritom mu je glavni konkurent, Lennyjev mentor Spencer (James Cromwell), preekstreman konzervativist. Lenny nakon svog ustoličenja iznenadi sve jer zapravo nisu znali koga su izabrali. Izabire ime Pio XIII, zabranjuje prihvat homoseksualaca u svećenstvo i započne proces “mekane” ekskomunikacije svih žena koje su izvršile pobačaj, šokirajući sve svećenike i kardinale svojim ekstremizmom.
Od talijanskog premijera zahtjeva da ukine građanskopravno priznavanje izvanbračnih i istospolnih zajednica. Zabranjuje vlastito fotografiranje i korištenje njegovog lika za promotivni materijal i suvenire, obraća se masama s neosvjetljenog balkona kako mu nitko ne bi vidio lice, a sve to dok se dere na znatiželjne vjernike koji su ga došli čuti prvi put kako su zaboravili Boga. Svojim ekstremnostima u riječima i djelima želi Crkvu ponovno učiniti poželjnom i tajnovitom, a ne učmalom institucijom koja odumire. Posebice u prvoj polovici serije Pio XIII djeluje kao praktični tiranin, zahtjeva apsolutnu kontrolu i moć, doznaje vatikanske tajne tako što zapovijedi svećeniku koji ispovijeda kardinale da prekrši ispovjednu tajnu i tako bude nekoliko koraka ispred svih spletki.
Umjesto Voiella, za svog glavnog savjetnika postavlja sestru Mary (Diane Keaton), časnu sestru koja ga je odgojila kad su ga roditelji ostavili u sirotištu, no kad počnu glasine kako ona njime manipulira, i taj odnos postane rigidniji i formalniji. Predstavlja se pompozno, bahato, moli predstavnike drugih država koji ga posjećuju da ih ne ometa njegova ljepota (jer ljepši je i od samog Krista), tjera kardinale da mu ljube stopala (što se ne prakticira stoljećima) i otkupljuje papinsku krunu iz Washingtona. Savršen je antipatični gad, kojem sve opraštamo jer je prokleto šarmantan, a i nemamo drugog izbora što više gledamo razvoj tog atipičnog antiheroja.
Prikaz života u Vatikanu, od svakodnevnih rituala svećenstva, časnih sestara i pape, nekad je meditativan, a nekad provokativan. Kad papa naredi da se prenese tijelo od jedne od sestara koje se brinu za njegove svakodnevne potrebe, a ona dočeka njen lijes u suzama, on se bijesno i nestrpljivo izdere na nju kako vjernici ne plaču. Pitanja i problematika vjere, prenesena kroz preispitivanja samog pape, jedan su od najuspješnijih dijelova serije. Noćni razgovori o Bogu na balkonu rezidencije, susret s klokanom prilikom šetnji vrtovima Vatikana u papinskoj bijeloj trenirci, pa i noćni bijeg u Rim gdje se papa pretvara da je američki turist – sve su samo pokušaji pronalaska odgovora o Bogu, roditeljima i vlastitoj samoći.
Koliko god političke manipulacije, vatikanske ucjene i skandali ili suludo ekstremne odluke koje Jude Law uspijeva šarmantno prodati bile zanimljive, kao i cijeli karakter pape Pia XIII koji je Lenny iskonstruirao, najljepši dijelovi serije ipak dolaze s vremenom. Protekom više mjeseci, Pio XIII postaje sve više humaniziran kroz svoj odnos s više likova, od Esther, prvotno poslane kako bi ga zavela i napravila skandal, do Voiella, sestre Mary i kardinala Gutierreza, za kojeg papa posebno počinje mariti. Uz to je i sve aktualnije konstantno ponavljanje glavnog pitanja u Lennyjevom životu –napuštanje od strane njegovih roditelja, što smatra uzorkom toga da nije nikad odrastao. Kroz odnos s Dussolierom, prijateljem iz djetinjstva, kojeg je također odgojila sestra Mary vidimo i crtice Lennyjevog odrastanja, kao i sve evidentniji krater koji su mu roditelji ostavili u životu.
Sorrentino se posebno voli koristiti prikazom Lennyjevih snova kao introspektivnim alatom, počevši od samog početka serije, kad Lenny izlazi iz doslovnog brda dojenčadi te nakon što s balkona na trgu sv. Petra obznani masama kako bi i žene trebale biti svećenici, a da su homoseksualnost i masturbacija okej, mu netko sa strane došapne kako on nije papa i da je ekskomuniciran – prije no se panično probudi. Od tog trenutka nadalje, cijela serija vješto je prožeta scenama snova ili dnevnih sanjarenja nadrealističkih karakteristika.
No da ne bude dosadno, uz nadrealizam, česta je uporaba skoro pa nespojivih elemenata, kao i vizualna grandioznost i neosporiva ljepota svakog kadra, tako da je jedna od najupečatljivijih scena (istovremeno i najduhovitijih) ona kad se more kardinala slijeva niz stube kardinalske palače, uz ljetni hit L.M.F.A.O.-a, “I’m sexy and I know it”, dok se papa priprema za kardinalski zbor birajući što će odjenuti. Primjer savršene čudnovatosti je i na kraju četvrte epizode, kad se bez ikakvog objašnjenja pojavi objava o tome kako se Grenlanđani ne mogu obuzdati kad čuju muziku i počnu plesati – uz scenu njihove premijerke u vatikanskoj palači kako pleše na muziku koju je papa pustio u obližnjoj sobi. Muzika je u Mladom papi inače izvrsno izabrana, tako da možemo čuti i Jefferson Airplane, Belle & Sebastian, Andrewa Birda i meni najbolju obradu Beyonceinog Haloa koju možemo čuti prilikom Lennyjevog posjeta Africi.
Uz Lennyja, koji je centralni misterij i kojeg skoro do samog kraja pokušavamo shvatiti jer ni on sam ne zna je li vjernik i svetac ili tiranin, serija je bogata izvrsnim likovima, počevši od genijalno karakteriziranog kardinala Voiella i njegovih specifičnosti i smisla za humor, do plahog i nadasve empatičnog Gutierreza i sestre Mary koja je vjerojatno u stanju i umrijeti za Lennyja. Vrlo šaroliko i živopisno društvo u Vatikanu dobro upoznamo u ovih 10 epizoda, a možda i počnemo navijati za Napoli. Ne treba ni spominjati kako je Jude Law vjerojatno rođen za ovu ulogu.
Sorrentino je uspio napraviti nešto nadasve originalno, a istovremeno i lijepo, vizualno prekrasno, grandiozno i što tjera na promišljanje. Istovremeno je nekad i potpuno suludo, smiješno i preočitog simbolizma. Doslovnost nekih Lennyjevih izjava “Ja sam mladi papa, stari trikovi na pale na mene”, nakon pokušaja ucjene ili “Ja sam sada novi papa” nakon što mu kažu kako je papa Ivan Pavao II zabranio pušenje u Vatikanu – apsolutno su osvježavajuće u svojoj ozbiljnosti. The Young Pope je serija koja ne pristaje na kompromise, jer kako kaže Pio XIII: “Mi smo cement, a cement se ne pomiče”.

Žanr: drama
Autor: Paolo Sorrentino
Mreža: HBO, Sky Atlantic
Glume: Jude Law, Silvio Orlando, Diane Keaton, James Cromwell
Datum premijere: 28. listopad 2016.
Datum premijere (HR): 28. listopad 2016.
Prva sezona pogledana je za recenziju.
Odličan tekst!!! “I zaista, kažem vam” :D Meni je prekrasno i preosvježavajuće što papa nije ni razvratan ni biseksualan, ništa od toga, već je apsolutan celibatist i konzerva. Jude Law, dakle, konačno ne glumi samog sebe. :D I zanimljivo, s obzirom na to, da si rekla da je rođen za tu ulogu.
E, ali bude još zanimljivije kako se i on mijenja kroz seriju, tako da ni to inzistiranje na tradicionalizmu nije trajno. Baš jako dobro smišljeno i vrlo pažljivo izvedeno.
Pogledao epizodu i pol, i ugasio. Serija na neki čudan način miksa zafrkanciju i pretencioznost, što mi se nije svidjelo..
Vizuelno nešto najbolje što se trenutno može pogledati na TV-u. Ostalo je stvar ukusa i pomalo uvrnutog humora italijanskog režisera. Nije za svakoga, ali oni koji znaju čitati režiserov “rukopis” će naprosto uživati.
Serija je fenomenalna, jedna od boljih ikada snimanih. Sorentino odusevljava upravo činjenicom da se nije dao – snimiti seriju koja bi počivala isključivo na kontroverznosti i liberalnim idejama ovoga svijeta koji se guraju u večini serija. +10
Vizuelno sjajno , ali i meni je to malo previše pretenciozno… baš to insistiranje na konzervativnosti kao antipodu liberalnom trendu kao da parodira i izvrće baš samu sebe.Ali vrv nisam baš fan religijskih serija i ostaloga tako da tražim dlaku u jajetu.Jude je odličan svakako.
Ne bih rekla da je serija religijska samo zato što se bavi jednom institucijom religije, ali da. Odnosi u Vatikanu nisu svima zanimljivi, ali prije su politički nego religijski… Religije se dotičemo tek pred kraj sezone, i to više bude… “eto vam pa vi zaključite”, nego “ovako je.” I to je meni okej.
Izvrsna serija