Nismo ciljana demografija CW-a, ni serija na mreži nastaloj spajanjem WB-a i UPN-a. Ne vidim nikakav problem u tome, jer u ovih 6-7 godina postojanja, CW je izgradio svoj brend kao mreža koja namjerno i isključivo cilja na nešto mlađu generaciju gledatelja od mene. Često i suprotni spol. Samim time i nas kolektivno, zapravo, jer smo ovdje, na Serijali, svi manje-više davno pregazili školske, pa i fakultetske dane. Presrasli smo serije namjenjene tinedžerskoj publici, a ako ću biti iskren, nismo ih nikad ni gledali u toj mjeri. Da, ponekad se pojavila iznimka, pa su se na repertoaru mogli pronaći Veronica Mars, Buffy, The OC… serije karakterizirane svojim mladim likovima, ali serije koje nismo nužno doživljavali kao namijenjene mlađoj generaciji, koliko su jednostavno bile ograđene samim settingom.
CW ne mrzimo, to bi bila pregruba riječ, ali generalno ne pratimo ono što mreža nudi. I zato svaki put kad mreža svojim programom izađe iz vlastite norme, i nama zapne za oko. Arrow, serija o kojoj smo pisali nakon prve dvije epizode prošle godine, u drugoj sezoni bilježi znatan napredak. Ušli smo u seriju prošle godine očekujući mračniji klon Smallvillea, a što je serija dalje išla, sve je bilo jasnije kako Greg Berlanti i društvo sve više drže svoj materijal pod kontrolom i da imaju jasan cilj kamo serija ide. Prvi dio sezone obilježile su solidne, ali kvrgave epizode s mnogo praznog hoda i slijepih ulica, ali nakon povratka sa zimske pauze, Arrow je postajao sve smjeliji i sve zabavniji. Priča je vrlo klasičan spin na stripovske korijene, ali kao i Nolanov Batman, scenaristi Arrowa svoju inspiraciju crpe iz vanžanrovskih bazena.
Arrow i jest nastao kao analogija Bruceu Wayneu i Batmanu, kasnije je lik postao zagovornik liberalne, lijeve politike, ali u tim usporedbama serija ne gubi na vjerodostojnosti i ne kopira doslovne mehanizme na kojima počiva Gotham City i njegov junak. Sličnosti ima, Arrow čak i posuđuje neke likove i mjesta od poznatijeg junaka, ali gotovo je zanemarivo jer strijelac savršeno funkcionira u svojem malom svijetu s vlastitim likovima.
Sredinom prve sezone dinamika između likova je polako sjedala na mjesto, pa je tako glavni trojac (Oliver-Diggle-Felicity) uzdigao cijelu seriju na novi nivo svojim interakcijama i očito prijateljstvom izvan same serije. Sporedni likovi postajali su sve zanimljiviji, gostujući glumci sve bolji, a serija je cvjetala u novonastaloj situaciji. Cilj je bio vidljiv, a sredstva kojim su se producenti i scenaristi služili bila su sve jača i sve brojnija.
Zbog toga što serija funkcionira kao dvije tehnički različite priče (flasbackovi na otok i ono što se trenutno događa izvan njega), bilo je potrebno uskladiti smjer jednog i drugog dijela. Taman dovoljno vremena provedenih na otoku da ne bude naporno, a opet da se gledatelje ostavi gladnima što će se dalje dogoditi. Taj balans priča odrađen je gotovo savršeno. Kad bi se vratili na početak, i usporedbama s ranijim sezonama Smallvillea, jasno je vidljivo da je Arrow u tom trenutku već prestigao budućeg Čovjeka od čelika i sva sreća da je. Hrabriji potezi i prizemljenost svijeta u kojem serija obitava mnogo su pridonijeli simboličkoj pobjedi u borbi dvojice superjunaka.
U podcastu smo nekoliko puta spomenuli da je Arrow sada ono što su Agenti SHILED-a trebali i morali biti. ABC je pogriješio u ovim ranim epizodama SHIELD-a što nam nije doveo niti jednog zanimljivog lika pored standardno solidnog Clarka Gregga, a i sama priča kaska i ne nudi zabavu kakvu smo očekivali iz Marvelovog svijeta. Po tom pitanju Arrow opet izlazi kao pobjednik, i nakon jedne i pol sezone čvrsto stoji kao najzabavnija serija na televiziji.
Stephen Amell je od svoje uglađene drvenosti pred kamerama napravio umjetnost, a čitava plejada glavnih i sporednih likova stoje rame uz rame s Amellom. Emily Bett Rickards (Felicity Smoak) nadopunjava sve nedostatke koje trenutno nepotrebna Katie Cassidy (Laurel Lance) pokazuje. Serija još uvijek ne zna točno što bi htjela s Laurel Lance, ali zato Felicity Smoak uživa dodatnu i sasvim zasluženu pažnju. David Ramsey je Digglea od jednodimenzionalne postave lika pretvorio u sjajnog side-kicka, a Manu Bennet i Celina Jade kao dio otočke ekipe zaslužuju sve pohvale. John Barrowman bio je klasični big bad guy i uživao je u svakoj sekundi koju je proveo utjelovljujući Malcolma Merlyna, a Paul Blackthorne se sjajno snalazi u ulozi detektiva Lancea. Režija epizoda je također na zavidnoj razini, a zbog budžeta kojim CW upravlja upravo je nevjerojatno koliko dobro akcijske scene izgledaju.
Arrow je od skromnog početka postao serija kojoj se iz tjedna u tjedan sve više veselimo, a ovaj tekst, nipošto ozbiljan osvrt na drugu sezonu (time ćemo se pozabaviti u svibnju), samo je podsjetnik da biste se trebali baciti u svijet zabavnog, zanimljivog i uzbudljivog Arrowa.
